Pisana Riječ	31.10.2010

Okrajak

Sve dobro što nam se desi samo je izuzetak, uči nas iskustvo bezbrojnih generacija

Početkom osamdesetih, moj otac je često poslovno putovao u popularno inostranstvo. Bilo je to u mojoj porodici, a vjerovatno i šire, vrijeme relativnog obilja. Sa svakog putovanja otac je donosio inostrane poklone: pored ploča sa spiska koji bih mu ja dao da traži po stranim radnjama (ploče sa muzikom koje je on skupno zvao "struganje"), donosio je i stranjsku čokoladu (Toblerone ili Milka, za razliku od našeg Brace ili naše Seke), a ponekad i najmodernije, po sarajevsko-bosanskim standardima, patike ili farmerke. Čokoladu nam je svečano predavao uz kraće izlaganje čija se suština svodila na rečenicu: "Nemojte se navikavati na čokoladu." Što se tiče patika, one su bile obično dva broja veće, a farmerke su se morale potkraćivati, sve u očekivanju pubertetskog porasta. U novim patikama (čiji bi se prazni vrhovi ponekad uvrnuli nagore, kao kod opanaka) nije se igrao fudbal, niti se hodalo po blatu, a nove farmerke su se oblačile samo kad se izlazilo - po povratku kući, morao sam se presvući kako ne bih razvlačio nove farmerke. Kućna odora je, naravno, uključivala stare farmerke, od prije par godina, koje su nakon prvobitnog podšivanja morale nekoliko puta biti odšivane (zbog ubrzanog rasta), pa su na dnu nogavica imale nekoliko štrafti tamo gdje su bile podvijene - tim godovima se mogla izmjeriti starost kako farmerki, tako i njihovog mlađanog nosioca. I dan danas, moram priznati, ja imam nove farmerke za napolje i stare za u kući, samo što se više farmerke ne podšivaju, jer više ne rastem, niti ću ikad više rasti.

Moji roditelji i njihova generacija su odrasli u siromaštvu koje je njihovoj djeci bilo nepojmljivo: moj stari je jedan od desetoro djece, pa je bilo vremena, oko onog rata, kad je bio samo jedan par cipela na njih desetoro, te su zimi morali u smjenama ići napolje da pišaju, a naslušao sam se i priča u kojima trče bosi po snijegu, a onda stanu u svježu kravlju balegu da oktrave stopala. Cipele su, kad ih je bilo, upotrebljavane sve dok se ne bi raspale, čokolada im je bila mislena imenica, a farmerke nisu uopšte ni postojale. Otud je generacija mojih roditelja obučavala svoju razmaženu urbanu djecu za život u hipotetičnom, budućem siromaštvu: ne samo da se nismo smjeli navikavati na čokoladu, nego smo morali čuvati i nositi do iznemoglosti ono malo farmerki što nam je dopalo. I u situaciji (relativnog) obilja bilo je neophodno očuvati živo sjećanje na neimaštinu - svaki dom je istovremeno bio i hram u kojem se klanjalo sjećanju na nekadašnju sirotinju, iz koje smo se, eto, teškim radom i privremeno, izvadili. Ali ta sirotinjska propaganda je bila usko vezana i za osjećaj krivice u generaciji koja je iz sirotinje došla na nivo urbane srednje klase i čiji je svaki pripadnik imao bliske rodbine kojoj je čokolada bila nepotrebni, inostrani luksuz. Mi, djeca, smo se, naravno, podsmijevali toj sirotinjskoj psihozi i odbijali da razgodimo čokoladu - uz inat i veliko zadovoljstvo istog dana bismo proždirali kompletnu ogromnu Milku.

Uprkos našim razmaženim naporima, primila se ta sirotinjska propaganda, možda zbog rata, izbjeglištva i povratka opšte neimaštine, a možda zato što kako čovjek stari, tako više liči na svoje roditelje, vjerovatno oboje. Moja žena, Amerikanka, povremeno zabavlja naše prijatelje pričajući im kako sam je jednom natjerao da izvadi komad hljeba iz smeća i pojede ga. Ona, naravno, pretjeruje, jer ja sam samo bio ukazao na komad hljeba koji ona nije pojela i naglasio da se hljeb nikad ne smije bacati u smeće. Suština je, očigledno, ista i u mojoj i u njenoj verziji: u vrednosnom sistemu neimaštine, koji je uprkos relativnom obilju duboko usađen u moj um, hljeb - ta osnovna jedinica prehrane, ta osnovica preživljavanja u svakom belaju - ima najveću moguću vrijednost. Kod mojih roditelja, ne samo da se hljeb nije bacao, nego se vekna hljeba nije smjela na stolu ostavljati naopako, jer je to nekako bilo nepoštivanje hljeba.

Tako su nas učili. Kao što su nas učili da je okrajak hljeba najbolji, mada smo mi više voljeli meku sredinu, da je najslađe glodati meso oko kostiju, mada je najmesnatije meso nama bilo mnogo ukusnije, da je zagoreni, hrskavi krompir u tepsiji nešto divno, mada nam je rezao desni. Ja još uvijek uredno i predano stružem zagoreni krompir, glođem meso oko kostiju kako sa svog, tako i sa ženinog tanjira, a bogami žvaćem i okrajak, jer okrajak je, kao što svi znamo, najbolji.

To jest, bio je donedavno. Tek mi je neki dan svanulo - i to mi je došlo kao potpuni šok i o tome ne mogu da prestanem da mislim - da okrajak nije uopšte najbolji. Nema nikakvog naučnog ili razumnog razloga da se vjeruje da su okrajak, ili meso oko kostiju, ili zagoreni krompir, najbolji. Sve je to, shvatio sam, bila sirotinjska propaganda, čiji je krajnji cilj bio da se ništa ne baci, da se sve pojede, da se djeca i odrasli ne naviknu na sredinu hljeba, ili mesnato meso, ili nezagoreni krompir, jer ako odbace okrajak, u krajnjem ishodu će se navići na čokoladu, i onda, i onda. i onda neće biti spremni kad sirotinja ponovo postane uobičajena, kad se s gnjevom vrati neimaština. Jer sve dobro što nam se desi samo je izuzetak, uči nas iskustvo bezbrojnih generacija - nekima je na vjeke vjekova dopala Milka, a nama valja glodati okrajak, pa kad već moramo, lakše je ako mislimo da je okrajak najbolji