Pisana Riječ	28.12.2011

ISMET PRCIĆ

Pisac sa top-liste „New York Timesa“

NE POZNAJEM NIJEDNOG BOSANSKOG IZBJEGLICU KOJEG NE MORI OSJEĆAJ STIDA I KOJI SE NE PITA JE LI MOGAO VIŠE DATI SVOJOJ DOMOVINI

Njegov literarni prvijenac SHARDS („Krhotine“) „New York Times“ uvrstio je na listu najboljih stotinu romana objavljenih u 2011. godini; ISMET PRCIĆ, 34-godišnji tuzlanski pisac sa adresom u Portlandu, nova je zvijezda na američkoj književnoj sceni; ekskluzivno za SB Prcić govori o svom životu „prije“ i „poslije“ - bosanskim i američkim iskustvima na osnovu kojih je i nastao roman „Krhotine“ 

Ne događa se baš često da se u godišnjem izboru najboljih svjetskih književnih ostvarenja, koji tradicionalno sastavlja ugledni američki dnevnik New York Times, nađe dvoje autora sa ovih prostora. Ove godine to je pošlo za rukom 25-godišnjoj spisateljici bosanskih korijena Tei Obreht (pravim prezimenom Bajraktarević), te 34-godišnjem Tuzlaku Ismetu Prciću. Svojim romanima-prvijencima The Tiger's Wife (Tigrova žena) i Shards (Krhotine), Obreht i Prcić apsolutno su osvojili američke čitaoce i književne kritičare, koji njihovu prozu jednoglasno hvale kao nešto najoriginalnije i najuzbudljivije što se pojavilo na tamošnjoj književnoj sceni u posljednjih dvadesetak godina.

Devedesetih godina na hiljade bosanskih izbjeglica, bježeći od rata, neimaštine i gladi, potražili su svoju sreću u Americi. Neki od njih snašli su se u novom okruženju relativno brzo i naizgled bez previše problema. Zahvalno su prigrlili novu kulturu, jezik, običaje, obrazovanje, socijalnu pomoć i sve ostalo što im je njihova nova zemlja pružila, i odlučili krenuti ispočetka. Drugi se, opet, nikada nisu uspjeli naviknuti na taj novi život; poput jednog od naših najvećih pisaca kratke priče, Darija Džamonje, „kolijevku demokratije“ i američko društvo posmatrali su sa cinizmom i prezirom koji ni pored najbolje volje nisu uspijevali sakriti, a njihova turobna bosanska prošlost odjednom im se činila kao najljepše i najsigurnije utočište. Upravo o tom sudaru dva svijeta, bosanskog i američkog, govori roman Krhotine, koji Ismet Prcić ovih dana promovira u gradovima širom SAD-a.                

U Vašoj biografiji piše da ste u Ameriku došli kao imigrant iz BiH, 1996. godine. Može se reći da je to neobičan put, s obzirom da su većina onih koji su željeli ili mogli otići iz Bosne to učinili već u prvim mjesecima rata. Zbog čega ste odlučili otići u SAD i tu početi novi život?

Kad niste punoljetni, onda vas niko ništa ne pita. Meni je bilo petnaest kad je rat počeo i moji su me isprepadani roditelji, zajedno s bratom je l', poslali u Zagreb prije nego što je sve počelo u Tuzli. Poslije nekih tri mjeseca mi smo se onim isklesanim putem, preko planine Zvijezda, u klimavom autobusu vratili u Tuzlu. Tu smo proveli nekoliko godina rata, a ja sam onda preko avangardne pozorišne grupe „JLS“ otišao na Fringe festival u Škotskoj,  1995. Tada me je amidža koji je već dugo godina živio u Americi pozvao da dođem kod njega u Kaliforniju, gdje sam dospio početkom 1996., sa osamnaest godina. Godinu i nešto kasnije, rat u Bosni se odavno završio, i moj mi je amidža sugerisao da bih ja trebao da se vratim u Bosnu. Svakog gosta dvije godine dosta. Ali, u to vrijeme sam već bio odlučio da idem na koledž u Americi, jer je njihov obrazovni sistem i bolji i jednostavniji i profesionalniji od ovog našeg. Odselio sam se iz amidžine kuće i, kako rekoste, počeo novi život.

Od djetinjstva ste se bavili glumom i, kako ste i sami spomenuli, Vaš put do Amerike vodio je preko Edinburgha, gdje ste došli 1995. sa jednom pozorišnom trupom. Po čemu pamtite te „glumačke dane“ i odrastanje u Tuzli?

Sjećam se kad sam s pet godina gledo neki recital u dvorištu Osnovne škole Sedam Sekretara SKOJ-a, i da sam glavu sakrio materi u krilo i reko joj:  „Neću ja nikad 'vako!“ Al' već sa šest, u prvom razredu osnovne, moja me je učiteljica uključila u dramsku sekciju Doma Mladih u Tuzli. Od tada sam svaki vikend provodio po probama, gostovanjima po Bosni i Hercegovini... Za vrijeme rata nas nekoliko je osnovalo novu grupu, s kojom smo radili jednu vrstu fizičkog teatra koja mi je promijenila život. Na te dane gledam kao na najbolje u svom životu. Iako je bilo vrijeme rata i neimaštine, mi mladi smo stvarali umjetnost unatoč granatiranju, u inat agresoru. Ništa u mom životu ne može se porediti s tim osjećajem. I nikada poslije moj umjetnički rad nije mi se činio tako važnim kao tada.

AMERIKANCI VOLE MEMOARE, ALI MOJ ROMAN NIJE TAJ ŽANR

Po dolasku u Ameriku nekoliko godina ste pokušavali ostvariti karijeru u pozorištu, ali negdje sam pročitala da ste rekli kako ste bili prilično razočarani onim što se u SAD smatra “dobrim teatrom”. Kako je izgledao taj put od pozorišta, do nastanka prvog romana?

Sve vrijeme koledža studirao sam teatar, koji je u Americi dosta drukčiji od teatra na koji sam ja bio navikao. Kod njih je sve okrenuto zabavljanju publike pjevanjem, plesom i niko ne pokušava da gledaoca probudi, „ošamari“, da ga natjera da misli o stvarima o kojima on obično ne misli. U Americi se predstava postavi za mjesec dana. Živim ovdje već petnaest godina i još uvijek me nijedna američka predstava nije oborila s nogu onako kako jesu poljske, iranske, brazilske predstave, koje sam gledao po festivalima. Tako sam se na četvrtoj godini studija - kad sam shvatio da ću diplomirati na Akademiji a da mi se ne mili ići na audicije i plesat, pjevat, šta ti ja znam - okrenuo pisanju - prvo predstava i scenarija za film, a onda i fiktivnoj prozi. Pristupio sam pisanju proze kao teatarski umjetnik. Krenuo sam od ideje i proveo godine pišući različite dijelove knjige bez straha da li će to na kraju biti u konačnoj verziji ili ne, baš kao što režiser ili glumac za vrijeme proba pokušava različite stvari dok se prave odluke ne pojave. Poslije sedam godina rada i nekih osamsto i pedeset stranica materijala, krenuo sam da od toga sročim ovaj svoj prvijenac.

Junak Vašeg romana “Shards” također se zove Ismet Prcić i izbjeglica je iz Bosne, koji pokušava pomiriti svoju traumatičnu prošlost sa sadašnjim životom u Kaliforniji… Na koji način ste Vi, kao mladi Bosanac koji je “friško” stigao iz rata, nesreće i gladi, tih prvih mjeseci doživjeli “obećanu zemlju”?

Ja ne volim memoare. U Americi postoji određena ovisnost o sretnim završecima, haman zbog holivudske hegemonije. Dosta čitatelja ne žele da se sikiraju, ne žele da ih književno djelo odvede putem kojim nikad nisu išli,  nego vole da su sigurni, da nema nikakvih iznenađenja. Zato su memoari veoma popularni ovdje, pošto čitatelj unaprijed zna da će glavni junak, pisac memoara je l', preživjeti sve što će mu knjiga natovariti na vrat, jer - eto ih, preživjeli su, pišu knjige. A kako sam ja prvo teatarski umjetnik, pa tek onda pisac, odlučio sam da iskoristim taj američki trend i da napišem roman koji na prvi pogled izgleda kao memoari, ali koji tokom čitanja postane fikcija i odvede čitatelje u neke kutke koje nisu očekivali. Što se tiče mojih prvih mjeseci u Americi, njih sam proveo sa amidžom i mojom američkom strinom u predgrađu Los Angelesa. Nisam imao nekih velikih kontakata s drugim Amerikancima dok nisam počeo raditi. Ta prva godina je prošla nekako u magnovenju, kao u limbu. Nisam upoznao pravu Ameriku, nisam ustvari počeo živjeti u njoj dok nisam odselio i počeo se brinuti sam o sebi.

KRHOTINE NAŠIH BIVŠIH ŽIVOTA

Roman je napisan u formi dnevničkih zapisa, to jest odlomaka iz dnevnika glavnog junaka - jeste li odmah znali da će priča biti predstavljena u takvom obliku i je li na taj način, možda, bilo lakše preuzeti odgovornost nekoga ko želi ispričati priču o ratu?

Čitav „fazon“ ovog romana je da jedan Amerikanac, koji je u mladosti tri godine imao cimera iz Bosne, iznenada dobije kutiju koja sadrži sve što je njegov bosanski cimer ikad napisao u svom životu. Tu su pokušaji da se napišu memoari, pokušaji da se napiše roman, i dnevna hronika cimerovog dnevnika. Od tog materijala Amerikanac sastavi ovu knjigu „krhotina“. Koincidentno, dnevnički zapisi, ili neposlana pisma fiktivnog Ismeta Prcića njegovoj majci, došli su pri kraju pisanja knjige, kada mi je trebalo „ljepilo“ da se ostale krhotine slijepe u jednu cjelinu.

Junak romana piše svoj dnevnik kao jednu vrstu psihoterapije, kako bi mogao krenuti dalje i osloboditi se tereta prošlosti… Koliko je pisanje za Vas imalo taj terapeutski učinak?

Kao bosanska izbjeglica ja nisam imo para da se liječim od ovog posttraumatskog sindroma kad sam tek došo u Ameriku, tako da mi je pisanje knjige puno pomoglo. Ako zamislite papir kao prijatelja ili psihologa, onda je ono što ostavite na papiru slično onome što kažete prijatelju ili doktoru. Kasnije dođe vrijeme da se te neke misli pretvore u fiktivnu prozu, koja bi i drugim ljudima možda nekad mogla pomoći.

U romanu postoji i lik Mustafe - vojnika koji se bori u bosanskom ratu, nekog ko je suprotnost Ismetu, koji je izabrao da ode… Mustafa je na neki način projekcija onog života kakav biste Vi vjerovatno imali da ste se te 1995. vratili iz Edinburgha u Tuzlu, s obzirom da ste tada upravo napunili osamnaest i čekala vas je mobilizacija. Čini se kao da ste željeli nekako pomiriti u sebi te dvije verzije vlastite sudbine - onog Ismeta koji je otišao, i onog kakav bi bio danas da je ostao?

Knjiga počinje segmentom iz života fiktivnog lika po imenu Mustafa Nalić. Naglašavam fiktivnog, zato što me je skoro fejsbukovo jedan pravi Mustafa Nalić iz Londona, rođen u Tuzli, nekoliko godina stariji od mene, ranjavani ratni heroj bosanske Armije, čovjek koji je jedva izvuko živu glavu boreći se za Bosnu. Što bi reko Zenit, Amerikanac, a bogami i Škot: Truth is stranger than fiction (Istina je čudnija od fikcije). Ja nisam bio u našoj Armiji i tu postoji određena grižnja savjesti koja izbjeglicu mori. Čovjek se pita „šta sam ja to uradio da zaslužim da preživim“, da me ta vrsta borbe ne dodirne... Iz toga i iz nekih priča i viceva koji su strujali Tuzlom poslije rata, nastali su dijelovi knjige koji imaju fiktivnog Mustafu Nalića za glavnog lika.

Zasluge Aleksandra Hemona

HEMON MI JE DAO NAJKORISNIJI SAVJET KOJI SAM IKADA DOBIO

Jedan od pisaca koje posebno cijenite je Aleksandar Hemon, koji vam je davao i neke smjernice u vezi sa Vašim romanom. Hemon je u Americi već odavno afirmiran pisac i dio književnog mainstreama (iako njegove teme možda tome ne pripadaju). Međutim, kako je u Vašem slučaju - nekoga ko je bio “autsajder” na tamošnjoj književnoj sceni - izgledao cijeli taj put od rukopisa do pronalaženja izdavača?

Nekad, početkom dvijehiljaditih, pročitao sam Hemonovo Pitanje Bruna i sav sam se, da izvinete, sjebo. Već neko vrijeme imao sam ideju za raskomadanu knjigu o Bosni i kad sam pročitao ovo djelo, to me je totalno pomelo. Nisam znao šta da radim. Mislio sam da je Hemon već napisao priču koju sam ja htio da napišem, i to bolje nego što bih je ja ikad mogao napisati. Trebalo mi je jedno dvije godine da skontam da svako ima svoju priču, svoj glas. Napisao sam mu pismo i on je odgovorio s najboljim savjetom koji sam ikad dobio. To me je oslobodilo da pišem na način na koji to danas radim. Što se tiče pronalaženja izdavača, meni su rekli da je bolje da literarni agenti nađu tebe, nego da ti njih ganjaš. Zato sam, umjesto da se brinem o izdavačkoj industriji, samo sjedio i pisao, i ta piskaranja slao u razne magazine, a oni bi ih obično odbijali s ceduljicom ne većom od vizit karte. Poslije određenog vremena neke su mi kratke priče objavili i nekoliko agenata koji su ih pročitali javili su mi se sa prijedlozima o budućem zajedničkom radu. Kad nađeš agenta, onda je lako; oni rade svoj posao temeljito i zastupaju pisce u izdavačkom procesu.

“The New York Times” uvrstio je Vaš roman na listu najboljih 100 naslova u 2011. godini. Neću Vas pitati kakav je osjećaj biti među “top 100” i naći se na listi zajedno sa piscima poput Hollinghursta, Murakamija, Kinga... Knjiga sada već ima svoj život i ovih dana je promovišete širom SAD-a; postoje li već i neki dogovori sa bosanskim izdavačima oko prevoda?

Još uvijek nema nikakvih dogovora s bosanskim izdavačima, najvjerovatnije zato što bih ja volio da prevedem svoju knjigu na bosanski, umjesto da je prepustim prevodiocima. Meni je najveći problem što se kod nas dosta literature prevodi na neki „književni“ jezik koji se meni čini uštogljenim. Kad bih prevodio svoj roman, ja bih ga preveo na taj neki sleng koji se pričao u Tuzli početkom devedesetih, da se očuva „šmek“ tih nestalih godina.

Izvor/Source: 'Slobodna Bosna'