PROVINCIJALNOST KAO SUDBINA
Razmisljajuci o Bosni i njenoj povjesti ono sto se namece kao neki zajednicki imenitelj jeste provincijalnost . Naj vecim dijelom svoje povijesti Bosna je provincija , pa dobrim dijelom i onda kada je bivala svojom buduci je to placala vazalskim odnosom spram jaceg i mocnijeg carstva . Za osmanskog vakta to je naj zapadnija evropska provincija carstva . Za " crno - zute " monarhije to je naj isturenija juzna provincija . Za karadjordjevicke Jugoslavije je pokusano srpsko - hrvatskom nagodbom da je se cak i brise kao historijski toponim , a za komunizma data joj je uloga hrvatsko-srpske ping pong loptice da bi tek negdje od sedamdesetih godina proslog stoljeca pojavila se jedna generacija duhovno osvjescena i , mislili smo , " bosnizirana " u mjeri neophodnoj za jednu korektniju i sa vise fair pley-a odigravanu jugoslavensku utakmicu .
Vjerovali smo da je nase Sarajevo , pa tako i mi i sva Bosna tu provincijalnost nadraslo definitivno sa organizacijom XIV Zimskih olimpijskih igara . A onda se desio rat , da bi nas ona kratka misao iz jednog eseja Mile Stojica gdje kaze - "... Zapamceni po ratovima , atentatima i krvi ..." ponovo prizemljila , otvorila nam oci i duhovno nas vratila tamo gdje smo zapravo sve vrijeme i bili , u tamo od nekih evropskih i balkanskih zapecaka i coskova .
Tako je nasa zemljica Bosna vracena u aut-sajdersku i provincijsku poziciju .
Bosna je uistinu i danas sva provincijalna , ukljucujuci i Sarajevo o cijem je kompleksu provincijalnosti spram Zagreba i Beograda kao naj blizih usporedivih parametara modernosti tako lijepo i istinito pisao Miljenko Jergovic u svom " Sarajevskom Malboru " . Ta se provincijalnost i kompleks u slucaju Zagreba , dakle Hrvatske , dozivljavala i dozivljava kod nas kao" nepatvorena i urodjenena " modernost , odnosno , " politicki i sistemski " nametnuta u slucaju Beograda , dakle Srbije . Postoji i onaj drugi dio BH javnosti koji zna da je sva ta nepatvorenost i sva ta " sistemska i civilizacijska superiornost " zaporavo artificijelna , kako se to jasno pokazalo i u ratu 1992 do 1995 g . To su oni sto su na vrijeme citali Krlezu i sto redovno kupuju novine , a takvi su u BiH doista manjina .
Nasa je provincijalnost u nasim glavama , a onda se to prelijeva i manifestira u svakodnevnici i svim aspektima zivljenja . Rezultat je jedna Grbavica sa nerazmrsivim spletom ulicica ugusenih soliterima i stambenim blokovima razbacanim mimo svake racionalne pameti sto je trebalo biti nekakav novi grad i arhitektonski izraz modernosti ili jedna uzasno , nakazno ruzna robna kuca sto je trebalo biti arhitektonski ukras i ponos Sarajeva ; Rezultat je prava pomama i trka za dobijanjem statusa univerzitetskog a boga mi i sveucilisnog grada ; Rezultat je urbicid i unistavanje jezgra starih gradova , od Bihaca , Kljuca i Prijedora na zapadu do - ma kojeg god hocete grada na istoku ; Rezultat je prava bjezanija i odliv mozgova i manje vise svega kreativnog ...
Medjutim , Bosnjaci i bosanski Srbi i Hrvati , razlicito i dozivljavaju i eksponiraju zajednicku nam provincijalnost . A posebno razlicito vide i dozivljavaju Sarajevo . Za Bosnjake provincijalce Sarajevo je grad , metropola i ono ostaje takvo i onda kada na njega kukaju i zale se " kako se sve razvuce i ode u Sarajevo ". Njegove prave mjere mi postajemo svjesni tek kada malo zavirimo u svijet . Sjecam se sedamdesetih za mog studija u Sarajevu kako se nisam mogao nacuditi jednom Milanu Skondricu , mom zemljaku Kljucaninu , koji nimalo nije bio impresioniran Sarajevom ," koje ni semafora nema i selendra je u odnosu na Beograd ". Sto je meni naj cudnije bi - lo , taj nije bio Beograda vidio , nego je lupao onako po " osjecaju " i " cuvenju " . A kada je moj , Allah rahmetile Benjamin Filipovic , dolazio na " raspust " iz Praga , gdje je studirao filmsku umjetnost pa mi pricao o ljepotama i velicini tog grada ja sam sve kontao " bogami se i Benjo vazdi'go ". A za siroko-brijezke Hrvate ili one iz Gruda Sarajevo , pored Zagreba , tesko da je ikada i bilo grad .
I Sarajevo i sva Bosna su bili i ostali kolonija Zagreba i Beograda . Nas je kolonijalizam prije svega duhovni , a onda i sve ostalo . I to se vidi od novinskih kioska i lokalnih trgovina preko napadnog , nazor i uscorluk usvajanja nekakvog BH novogovora do parlamentarnih " klupa " i " casnih " narodnih zastupnika i poslanika i njihovog provincijskog i kolnijalnog manira i rada u korist sopstvene stete , sto je aktuelni hrvatski predsjednik Stipe Mesic svojevremeno sjajno " oslikao " onom svojom cuvenom sentencom - " Oru zemlju ovdje , a Boga mole da kisa pada u Srbiji ..." .
Zagreb i Beograd svu Bosnu i Hercegovinu vide kako je Velika Britanija i Engleska vidjela i dozivljavala Indiju , a mi opet taj isti Zagreb i Beograd tj. Hrvatsku i Srbiju vidimo i dozivljavamo kolonijalno i neosvjesceno ; Ne iz Gandijevske nego iz " Ay , ay bvana " vizure .
I Zagreb i Beograd , ne - ko manje ko vise , nego jednako ( samo su nijanse u pitanju ) BiH vide " krunskom zemljom " . Paradoks je pri tom da je to pogled s visoka gdje se mi u BiH dozivljavamo kao nekakvi " carapani , ojkadzije , dimijce i sve u sve zaostali brate , narodnjaci i primitivci ", a opet nikako da nas se kane i puste nas da sami uredujemo u svojom stvarima i odnosima , kao da smo im mi i nasa provincijalna mjera potrebni da bi sami sebi izgledali veci , moderniji i europejskiji . A mi opet sa svoje strane nikako da se oslobodimo tog inferiornog kompleksa " mladjeg brata " . Iz tog obostranog kompleksa duhovnog kolonijalizma sto se na jednoj strani ocituje kao superiornost i opca civilizacijska nadmoc , koji se opet u svojoj prelaznoj izvedbi javlja kroz one brojne viceve o glupim Bosancima gdje su Mujo i Suljo postali metafora sa sve sto manje sto vece ljudske slabosti i gluposti , a sto se u krajnjemu eksponira kao ona famozna " tisuc-ljetna kultura " kod jednih , a " cojstvo i junastvo " kod drugih ili - i kod jednih i kod drugih - kao ono retrogradno i modernoj " globalizacijskoj " svijesti potpuno neprimjereno : " ante murale cristijanitatis " i " zadnji bedem krscanstva " , gdje se opet na drugoj , onoj bosansko-hercegovackoj strani taj kompleks ocituje kao javasluk i "pohiti polahko " i " nicija nije do zore gorila " filosofija ili ono Mesicevo " oranje zemlje " ; iz tog je obostranog duhovnog kolonijalnog lavirinta izlaz u obrazovanju , opismenjavanju uzasno nepismene BiH ( ostavimo po strani ovdje komsije i njihov narcizam i aroganciju jer u pitanju je prije svega nas , bosnsko-hercegovacki fenomen ) ; I izlaz je u rastu i osvajanju BH domovinske svijesti . Ali , to je vec tema za neki drugi esej .