LABUDJI  PJEV

Poetski testamenat Miroslava Jancica, “Dome, prokleti dome” stigao mi je  e-mailom prije no je ukoricen. Tu prijateljsku javku s onog svijeta dozzivih kao nastavak dijaloga zacetog u Londonu kad je zaccudjen a djecacki radostan,  progovorio  i stihom. Kazem zacudjen jer poezija nije bila u tradiciji Mirinog  literarnog izraza, mada je pjevanje, neupitno, esencija svekolike knjizevnosti pa i njegovog prethodnog, opseznog i vrijednog djela... Kad sam poceo odgonetati   razloge Mirinog propjevavanja nisam otisao dalje od misli da je nakon svih licnih sunovrata, koji su i nasi, imao puno reci, a vrijeme je slutio oskudnim. Valjalo mu je gorcinu misli i osjecanja svesti na formulu sto je uspio  manirom vrsnog umjetnika i postenog covjeka. Kad prodjete odajama “prokletog doma” od Miljacke do Temze ne sumnjam da ce te u svakoj  naci bar krhotinu sopstvenog ogledala. Uspomenu na sebe. A sumnjam da je iko drugi osim nas, zvanih dijaspora, kompetentniji da donese sud o Mirinoj poetskoj zaostavstini. Jer smo sudbinskim prokletstvom orodjeni s autorom. Jer smo, kao   i on, hajde da za kasnije ostavim pateticno - bolnu rijec zrtve, da kazem: finalni proizvod suludo tragicnih dogadjanja na rodnim prostorima. Jer je za razliku od prethodne dvije svjetske, posljednja klanica bila eksluzivno nasa. I jer je, po logici zajednickih, juzznoslavenskih korijena, a ljudski se podrazumjevaju -  taj rat bio cin kolektivnog samoubistva. Nesto kao kod kitova. Naucnici su tragali, jos bezuspjesno tragaju koja nevolja natjera “najnaprednije” tevecelije medju sisarima da se u jatima nasucu na neku obalu i umru. Kod ljudskog roda za tajnom bezumnih razloga samoegzekucije tragaju umjetnici. Za njih, najcesce, nema tajni. Tako Miro kao uzrok bosanskohercegovackog stradanja dijagnosticira nacionalizam. Kao uzrok licnog, fizickog, dijagnosticiran mu je rak. Konacni ucinak i rata i raka je istovjetan. S opaskom da rak  izjeda biolosko i duhovno tkivo jedinke, rat  masa. Rak ima olakotne okolnosti – u genu ili stecen - napada pojedinacno i skoro da je prirodna pojava. Rat ne bira zrtve, rat je masovni ubica, a olakotne okolnosti za masovni zlocin ni pravo covjeka ni pravo boga ne priznaju. U ovoj testamentalnoj zbirci Miroslav Jancic se bavi s obje possasti: ratom i rakom na nacin kako zasluzuju...

Minuli rat je, u svom neprirodnom ishodistu, protivnik nedostojan iceg do osude i otud autor poseze za arsenalom ironije,   sarkazma i prezira. Ugladjen covjek   i mudar besjednik kakav je bio, podjednako vjest jeziku umjetnosti, raje i   diplomatije, zanemario je sva tri i progovorio jezikom zrtve. U nemoci i nevinosti zrtva ima pravo na kao psovka tesku odbrambenu rijec. Kazana po Jancicu ta rijec zvuci kao molitva. Tri uvodna ciklusa u zbirci koju veceras promovisemo su   poetski vapaji glasnogovornika zrtava zavicajnog rata koje ce zdrav citalac cuti kao univerzalni poziv na razum i mir... Zavrsna poema adresirana Gospodji Davis je pedantan dnevnik umiranja. Rak je, po iskustvenoj procjeni Miroslava   Janccica, protivnik vrijedan postovanja s kojim se on suceljava i brani   umjetnickim stoicizmom i dosljednoscu borca nesviklog na poraze. Ovaj Mirin labudji pjev je hronika privatnog ustanka protiv   agresije, licno-oslobodilacka borba protiv bolesti i lament nad prolaznoscu ciju neminovnost shvata i prihvata lisen straha i gorcine. Nigdje traga zzala nad sobom, jedino stalozena tuga zbog rastanka s porodicom, prijateljima i predjelima koje je ljubio.

“Dome, prokleti dome” je knjiga u kojoj je Miroslav Jancic izgovorio surove istine sto su ih mnogi odcutali u siromastvu   postenja, hrabrosti i dara. Dobara kojim je on bio prebogat. A kao sto obicno biva ni ostalog mu   nije  manjkalo. Ni pohvale, ni pokude. Dobronamjerni znalci kojim su istina i umjetnost drazi od  svih, da ne pominjem kojih pripadnosti, visoko su vrednovali prethodno a posebno ovo Mirino djelo. Osakaceni za njegov dar tu i tamo i napadali iz mracnih budzaka zavisti i zlobe.   Kraj njihovih tankih, piskavih glasova Mirine stvaralacke karavane su prolazile nedodirnute. Osvjezene na vecerasnjoj oazi idu dalje. Ne nadam se nego cvrsto vjerujem da idu u vrijeme u kojem ce ova knjiga umiranja postati udzbenik zivljenja. Da ce nakon njenog iscitavanja doci bolji, sretniji od nas. Kojim dijaspora nece biti sudbina. Da budem iskren, ta kvalifikacija, dijaspora, ne cini me sretnim. Cini me ucvjeljenim djetetom kojem su tutnuli dudu, da ne kmeci. A tjesi   me spoznaja da je sadasnji dom Miroslava Jancica i moja posljednja, neotudjiva domovina.

Sretan sto cu licnoj biblioteci “prisilnog doma” dodati i “prokleti” osjecam se lijepo duznim zahvaliti Autoru, i autorima izmedju korica, porodici, BRIKS-u, “Hearing Eye”, izdavackoj kuci “Bay book” u Sarajevu, Ambasadi Bosne i Hercegovine u Londonu i svima vama okupljenim veceras pod ovim zajednickim zavicajnim  krovom.

Hvala sto ste saslusali ove male rijeci o prijatelju tamo i pjesniku ovdje koje podjednako postujem i volim.

Mišo Marić