O RATU I RAZUMJEVANJU POVIJESTI

      Ona poznata Klauzeviceva definicija rata kao produzetka politike drugim sredstvima, dala bih se, nakon tragicnog iskustva dvadesetog stoljeca, prevesti i kao ”produzetak lose politike, pogresnim sredstvima”.

      Iz vizure zrtve, rat je uvijek esencija zla : okupacija, tlacenje, progon, silovanja, ubojstva…genocid ;Iz vizure agresora rat je z l o, ali nametnuto agresoru od zrtve (sve se uvijek” pokriva” visim ciljevima i velikim rijecima). Ispada, agresijom, agresor se brani od zla sto mu ga zrtva nametnu.

      Svaki rat je dakle, uvijek “maskiran” idejom dobra (kako onaj pravedni, odbrambeni, tako i onaj nepravedni, napadacki). Da bih se pobijedilo neko zlo, eto, potreban je rat  sto je ocita suprotnost po sebi, jer  upravo je rat naj vece zlo.

      Zapravo, iza  svakog rata krije se ljudska pomama za vlascu i dominacijom, sitni, sebicni, egoisticni motivi pljacke kao nacina gomilanja ekonomske moci iz koje onda proizilazi i politicka dominacija.

Ovako shvacen rat je zapravo nesto duboko, imanentno ljudsko, pa tako potpuno naturalno. Rat je, kazace se, kao takav, samo odraz agresivne i takmicarske naravi ljudske, sto onda, i to je ono naj fascinentnije(ili naj paradoksalnije)oslobadja kreativnu energiju covjekovu; Sva su velike civilizacije “utjerivane” u svijest “macem” ili uglavno macem(ovdje na stranu pitanje sto je starije:kokos ili jaje,tj. ideja ili sila koja je nosi).

      Medjutim,moguce je o ratu spekulirati i drugacije.

      Na tragu Platonovskog razmisljanja o “tro-jednoj”dusi(zelje-strasti, razum i timos ili duhovnost), Hegel primjecuje da ljudi, poput zivotinja, imaju prirodne potrebe i strasti za zadovoljenje tih potreba:voda, hrana, skloniste i iznad svega strast, poriv, nagon za zastitu sopstvenog tijela. Ali, kao dodatak, za razliku od zivotinja, ljudska bica zele priznanje, priznanje drugih njihove vrijednosti, digniteta, dostojanstva, casti, kvaliteta…, i zbog toga(cisti prestiz)spremni su i da ratuju.

      Teza se moze i dalje razvijati.Aristotel drzi da je svaki  sistem organizacije vlasti,svaki rezim,nesavrsen na svoj nacin te da ova nesavrsenost opredjeljuje, ”goni” ljude na vjecitu borbu za izmjenu rezima pod kojim zive.

Iskustvo nas opet uci da ako ljudi nemaju za sto da se bore, jer su prethodne generacije ostvarile ”snove”, onda se ljudi organiziraju i bore protiv”snova”, tj.kontra onih velikih ideja za koje su se borile(i izborile)prethodne generacije.

U ratu pak gube oni kod kojih nagon za zastitu sopstvenih tijela prevlada,a pobjedjuju oni kod kojih prevlada strast za priznanjem(drugih)njihove velicine,znacaja,vrijednosti…

Njegosevski,reklo bih se  - “Rat ne bije svijetlo oruzije,vec srce u junaka”.

      Ali, malen je korak od junastva do zlocina i u tom malenom koraku krije se sva razlika,da se opet vratimo Crnogorcima,  izmedju  junastva kao nacina odbrane sebe i svoga od neprijatelja i cojstva kao nacina odbrane drugih od sebe.

      U ratu je uvijek pobjednik i pobjedjeni. Rat nikada ne zavrsava “nerijeseno”, pa i onda kada se cini tako(slucaj posljednjeg bosanskog rata). Jednom tako zaustavljeni rat se zapravo nastavlja( drugim sredstvima)kao “hladni rat”, a na kraju vrijeme uvjek pokaze pobjednika.

U zadnjem velikom “hladnom ratu”, perestrojkom i padom berlinskog zida, dokrajcen je(!?da li?!)totalitarizam u Evropi.

Uvjerenje je ovoga autora da ce i sadasnji bosanski hladni medju-entitetski rat okoncati perestrojkom dejtonske BiH ma koliko neki mislili kako “nikom normalnom u svijetu ne pada na pamet da mjenja rjesenja koja postoje u BiH”(M.Ivanic u intervju NIN-u od 10.04. 2003 g.)

Jer, ako nas povijest icemu uci onda je to potreba njenog razumjevanja. Znati povijest znaci razumjeti je. Razumjevanje povijesti je slozen proces otkrivanja i filosofskog promisljanja uzrocno-posljedicnih veza u historijskom toku kao i psiholoskih zakonitosti sto opredjeljuju ponasanje pojedinca,.pojedin(a)ca u grupi i grupe.

Koliko Mi, valjda oni “nenormalni”po Ivanicu, mozemo razumjeti povijest, nista sto je utemeljeno na zlocinu, a ne nosi  visu vrijednost i ne znaci proboj  po sebi, u nekom civilizacijskom smislu, nema perspektive i mora, kad-tad, zavrsiti na smetljistu povijesti.

Nihad Filipovic