Dio našeg bosansko-hercegovačkog problema je naša inteligencija. Zapravo je to i ponajznačajniji dio ex jugoslavenskog problema, ali to ovdje svodimo i posmatramo u našem bosansko-hercegovačkom okviru. Je li se neko time bavio, nijeli i hoć eli neznam, ali kada bi se neko prihvatio posla pa napisao ozbiljnu studiju o našoj inteligenciji u godinama pred rat, u toku rata i svih ovih godina poslije rata, bio bi to hvale vrijedan napor. Jer, već i površno skeniranje BH političke zbilje u naznačenom vremenu ukazuje na značajnu pa i presudnu ulogu inteligencije u kreiranju ex jugoslavenskog i bosansko-hercegovač kog haosa.
Ovaj prilog nema tendenciju dubinskog seciranja BH inteligencije.Taj samoistraživački posao ostavimo našoj nauci i naučnicima. Ovdje nam je namjera tek sa racionalističkog stajališta i u eseističkoj formi pokušati iznijeti neko-liko teza. Inteligenciju pri tome ovdje shvaćamo ne u elitističkom nego u ši-rem značenju, a to zapravo i jeste jedan "paket", jer je ona plebejska inteli-gencija iliti "stoka sitnog zuba, kako to svojevremeno reče jedan od "očeva" naših naroda, svi ti direktori, šefovi, ljekari, pravnici, ekonomisti, inženjeri..., svi su oni, u dobroj mjeri, produkt tih naših univerzitetsko-sveučilišnih veleintelektualaca, naučnika i znanstvenika, što u procesu obrazovanja kreiraju taj pokretač ki intelektualni potencijal društva.
Struka i struč nost, znanje i znanstveni profil naše intelektualne perjanice u stranu, ali dobar dio tih naših elitnih intelektualaca, posebno oni što su se aktivno eksponirali u politici, transparentno da transparentnije i očitije teško može biti, pokazali su svu bijedu i dubinu moralnog posrnuć a "naše pame-ti". Ovo "naše", hoće reć i srpsko-hrvatsko-bošnjačke pameti, a činjenica da odrednicu "naše" ovdje moramo razvijati i objašnjavati na koga se zapravo misli, ukazuje na prvi, početni i osnovni problem BH inteligencije: plemenska provincijalna partikularistička svijest, pri čemu ovdje uopće nije bitno jeli to refleksija stanja narodne svijesti (a mislmo da uglavnom jeste) ili je autohtoni izraz i spoznaja ili interakcija jednog i drugog.
Činjenica je da je najveć i dio naše inteligencije beznadežno misli plemenski pa se "naše" uglavnom doživljava kao bošnjač ko, srpsko ili hrvatsko a rijetko kao bosansko; hercegovačko namjerno ovdje ispustam, jer ovo je autorski rad i slobodno razmišljanje, te iako je Hercegovina službeno u nazivu države pridodata Bosni, svako ko iole poznaje povjest zna kako je do toga došlo i u kojoj je mjeri "podržavljenje" Hercegovine izraz iste te plemenske i provincijalne svijesti koju ovdje nastojimo kritički osvjetliti...
Dakle taj polazni, plemenski diskurs u javnom posebno političkom djelovanju jeste taj početni našbosanski problem. Neko bi to preciznije i jasnije odredio kao nacionalistički diskurs, ali držim da zdravi nacionalni osjećaj nije inkompatibilan sa bosanskim domovinskim osjećajem. Međutim, ako se svjesno naše bosanstvo potiskuje, a potiskuje se, zarad razvijanja separatnih domovinskih osjećaja, onda je to to plemensko stanje svijesti koje nas svih ovih godina drži u evropskoj karantini.
Ovo se kod većinskog BH naroda sasma opravdano doživljava kao separatizam. S druge strane, bosanstvo viđeno kroz optiku "temeljnog naroda", doživljava se kao unitarizam.
Veoma su rijetki oni naši hrvatski i srpski intelektualci koji uspjevaju svoj nacionalni osjećaj držati dekontaminiranim u granicama Bosne (i Hercegovine). Uostalom zbog toga se i rat poveo.
Problem bosnjačkih intelektualaca je nesposobnost plasiranja bošnjač kog interesa kao bosanskog. Srpsko-hrvatska recepcija bošnjač kog bosanskog interesa se uglavnom doživljava kao "prikrivena težnja za dominacijom većinskog naroda". Djelom je to srpsko-hrvatski problem, ali je to djelom i domaća, bošnjač ka kuhinja. Jer svojevremeno, u godinama pada komunizma i budjenja demokracije rijetki su bili oni naši, ovdje mislim izričito bosnja ki intelektualci, što su preferirali građansko u odnosu na etnos, istinski shvacajući na koju nas to stranputicu može odvesti takav razvoj događaja u Bosni. Ondašnju našu "demokratsku pilad" okupljenu oko Liberalne stranke što su sasma utopijski i sizifovski uzaludno, zagovarali građanski koncept nove, demokratske BiH, stariji prevejani vukovi, komunistički isprani od glave do pete, a u medjuvremenu prešaltani u neke profitabilnije političke vode, optuživali su za "komunjarstvo". Antikomunizam je naime bio trend.
Jasno, poslije svega sto se izdogađalo, ovo je više akademsko pitanje. Jer BiH je bila napadnuta na nacionalnoj osnovi pa je u neku ruku i razumljiva ista takva odbrambena "nacionalna" reakcija.
Činjenica je međutim da su u otvorenom pluralističkom prostoru BH Muslimani bili prvi koji su formirali svoju nacionalnu stranku polazeć i od ideje da je Bosna moguć a kao dogovor tri naroda. Jasno, dijelom je to bio izraz stvarnog narodnog osjećaja i potrebe da se proces nacionalnog osvješćivanja i buđenja Muslimana kao naroda transparentno i do kraja politički artikulira, a s druge strane, djelom je to bio refleks postojećeg stanja stvari, gdje Srbima uopće nije bilo potrebno da se politički nacionalno organiziraju jer su već imali nacionalnu dominaciju ostvareno kroz komunisti ke oblike partijskog uvezivanja, a nezaustavljivo je narastala i plima srpskih prijetećih ekstremnih nacionalističkih ideja i stranaka. Stoga se u neku ruku i može u ovakvoj situaciji imati razumjevanja za odbrambeni refleks BH Muslimana izražen u formi nacionalnog političkog uvezivanja. Nesreća, pa pokazać e se i tragedija bosanskih Muslimana je činjenica da su ih u taj proces poveli ljudi apsolutno nedorasli zadaći koju je povjesti stavila pred njih.
SDA stranka i njeno vodstvo sa svojom košmarnom i zbrčkanom "islamističkom vizijom" Bosne garniranom pričom o dogovoru tri naroda i građanskim zač inima prema potrebi trenutka, pokazala se pravom katastrofom za Muslimane kojih ć e se, kao što je poznato odreć i tokom rata, e da bi ih preimenovali u Bošnjake, na koje su do tada gledali sa prezirom, što sve ukazuje u kojoj je mjeri tom strankom vladao politič ki diletantizam. Ono gdje je ova stranka i njeno vođ stvo odigralo pozitivnu ulogu jeste plasman i afirmacija bosnjač kog interesa u muslimanskom svijetu. U kojoj je mjeri to pak donjelo koristi (materijalna i politič ka pomoć i podrška), a u kojoj je mjeri štetilo državi Bosni i Hercegovini (naglašeni islamizam nauštrb bosanstva), drugo je pitanje. Ono što je van sumnje jeste da su u ovome procesu pobrkani muslimanski, bošnjač ki i bosanski interes, koji nisu uvjek i nužno jedno.
Druga strana ove naopako okrenute BH slike jeste srpsko-hrvatski doživljaj i interpretacija narodnog interesa kontra bosanskog interesa i posebno kon-tra bosanskog domovinskog osjeć aja.
I kod BH Srba i Hrvata dominira u osnovi iredentistič ka inteligencija koji zdravi nacionalni osjeć aj interpretiraju nacionalistič ki i jedino ostvari-vim izvan BiH. Pošto S/H iredenta nije ostvarila sa strane Beograda i Zagre-ba projektirane ciljeve rata, koji je opet završen "nedovršen", ratovanje je nastavljeno i u post Dejtonskom periodu, samo sada drugim sredstvima. I kao u onom prijeratnom i ratnom periodu inteligencija je ta koja nastavlja miješati narodno tijesto shodno svojoj viziji nacionalnog interesa. Nema šta u tu svrhu do sada nije "potegnuto", a naj novije otkrić e je konsocijalni mo-del organizacije društva i države. "Konsocijalisti" su odjednom, kao gljive poslije kiše, poč eli "nicati" na potezu od Zagreba, preko Mostara, Banja Luke i Sarajeva do Beograda, a može i obratno.
Međutim, ostavimo po strani ovom prilikom racionalnu stranu ovih inici-jativa pa pokušajmo ukazati na moralnu dimenziju konsocjacijske BH priče.
U svojoj prvoj reakciji i odgovoru na stavove koje je profesor Lovrenović izložio svojevremeno u magazinu "BH Dani", prof. Asim Mujkić je oprezno ukazao na opasnosti koje konsocijacija, shvać ena kao teritorijalizacija, (a tako se to shvać a i doživljava u narodu), donosi BiH.
Preko toga je prijeđ eno, a isto se ponovilo i nešto kasnije, za famoznog "hrvatsko/bošnjač kog dijaloga uz prisustvo jednog Srbina" u organizaciji istog magazina. Kao da nije ni reč eno.
Onda je, prvi sa hrvatske strane, provincijal Bosne Srerbrene, fra Mijo Dzolan u januarskom intervijuu "Oslobođ enju" ukazao na ono što jeste poč etni problem svake BH kosocijacijske prič e. Na izravno pitanje: "Predlažete li srpsku, hrvatsku i bošnjač ku teritorijalnu organizaciju", fra Dzolan izmeđ u ostalog kaže:
"Kod nas se praktično provela teritorijalizacija države po načelu brutalne sile, bez logike i uvažavanje ljudskih prava. Zato smo paralizirani. Zato je svaki razgovor o teritorijalnoj organizaciji BiH pod sumnjom neke nove agresije. Iz ovog začaranog kruga nema izlaska bez belgijskog redoslijeda stvari. Do kraja provedena kulturna i personalna autonomija pretpostavlja čestite i inteligentne ljude, koji znaju da na tom treba iskreno raditi. Tada će se bez straha i sumnjičenja moći razgovarati o teritorijalnom preustroju, koji tehnički olakšava provođenje usvojenih zakona i vrijednosti."
I dalje nastavlja fra Dzolan:
"Budući da se
ovaj teritorijalni izgled stvarao u ratu, logično
je da je on nelogičan i nepravedan.
Glede ovog pitanja se narodi i BiH nikad neće
složiti. Mogu samo pognuti glave pred silom
i negdje pohraniti mržnju. Tko zna kad će
eksplodirati?!"
Ako se teritorijalizacija pak javlja u ovome smislu kao poč etni, da kažemo tehnič ki problem svake BH konsocijacijske prič e, ono što se javlja kao "problem svih problema" jeste (NE)POVJERENJE i moralna dimenzija poigravanja intelektualaca sa konsocijacijskom idejom.
Skromno tvrdim, nikakva iskrena konsocijacijska nakana u Bosni nije moguća dok god se ne ostvari, barem u nekoj poč etnoj i elementarnoj formi, proce pomirenja i to ne samo naroda u BiH nego i u okruzenju (Srbija, Hrvatska, Crna Gora).
Nikakav model organizacije BH društva i države, iskren i prihvać en od svih, konsocijacijski ili ne, a alternativa je samo čisti građanski model, nije moguću klimi, u ratu produbljenog, a i dalje u miru podržavanog odnosa nepovjerenja.
U nas nema iskrenog kajanja, pa nema ni pomirbe. Kajanje što ga političari, prema potrebi trenutka iskazuju, može u krajnjem bit i njihov osobni iskren stav, ali je u biti deklaracija bez suštine. U narodu se naime i dalje podržava zazor, otpor pa i otvoreno neprijateljstvo prema drugom. Negiraju se oč ita fakta, masovni zloč ini, genocid... "Naši" zloč inci su i dalje "nedo-stupni vlastima". Oni se i dalje doživljavaju herojima pa i onda kada se sudski procesuiraju, a istinskim herojima pakuju se zloč ini jer nisu "naši".
Istinska obnova života u BiH nije moguća bez kažnjavanja odgovornih za ratne zloč ine. Procesuiranje zloč ina trebalo bi da prati moralna rekonstrukcija i sanacija duša BH naroda i građ ana, što onda prirodno vodi kajanju, oprostu i pomirenju.
E sada. Gdje su u ovoj prič i naše vjerske zajednice?
šta su one, svaka pojedinač no i zajedno uradile na otvaranju procesa istinske obnove duša povjerenog im božijeg stada?
Koji je to njihov stvarni doprinos dokidanju "imitacije života" koji živi BiH i njeni narodi i građ ani?
Drugim riječ ima, hoć u reć i, naša je vjerska inteligencija također pala na povjesnom ispitu. Trebali ovdje potsjeć ati na zloupotrebe vjere u politič ke svrhe u pred-ratnom, ratnom i danas, u poratnom periodu.
Svaki poginuli Bošnjak je za našu Islamsku Vjersku Zajednicu bio i ostao šehid, ma bio i okorjeli nevjernik i mada ih je masa u Bosni pala za Bosnu ili u prvom redu za Bosnu, a ne za vjeru.
Pravoslavni popovi prič ešć uju zloč ince pred njihov odlazak na klanje u ime pravoslavaca, a Srpska Pravoslavna Crkva, dvanaest godina od rata, bes-sramno i sa onu stranu svakog morala, nedozvoljava Fati Orlović na njenoj zemlji da bude svoja u svome.
O zloupotrebi politič kih govornica i tribina u predizbornom vremenu i uopć e i prije rata i poslije rata te i danas, da i ne govorimo.
Gdje je taj našDezmond Tutu u bilo kojoj konfesiji? I gdje je taj Piter Bota, ako već ne De Klerk ili Nelson Mandela, međ u našim nacionalis-tima.
Naravno faktor trojni usložnjava cijelu prič u, jer ako se u politici pojavi jedan poput reinkarniranog Silajdzić a on ostaje nemoć an ako na drugoj strani ne nadje sugovornika. Ali ako slici dodamo vjerske zajednice koje bi trebale biti te "moralne vertikale naroda", koje su paralelno otvorile procese istinskog pomirenja, oprosta i obnove života, onda je to ta "paleta" kojom se uistinu otvara moguć nost stvarnog dijaloga. Posto ovu "paletu" i naznač ene procese nemamo ni u zametku, to onda imamo ovakvo stanje u BiH evo dvanaesta godina od rata.
U prednjem smislu konsocijacijske inicijative kojim nas naši intelektu-alci usreć uju u zadnje vrijeme su sa etič kog stajališta krajnje dubiozne, bili ti intelektualci toga svjesni ili ne.
Radi se o pobrkanim lonč ić ima na koje č asni fra Dzolan, tek djelimice ukazuje, kada u nekom poželjnom redoslijedu stvari pominje kulturnu autonomiju, nesmetan povratak prognanih na svoja kuć išta što ć e "vratiti povjerenje i svijest o našoj neraskidivoj međuovisnosti", a onda može "slijediti dogovor o teritorijalnom ustroju belgijskog ili švicarskog tipa: human, efikasan, praktičan, pravedan…"
Ne, uvaženi fra Dzolan. Potrebno je da Vi, vjerska inteligencija, pora-dite na rekonstrukciji duša vaših vjernika, da ih, pa tako i politič are koji ih zastupaju, a kažu da su vjernici, da ih vratite, uvjetno reč eno ljudskosti. Potrebno je prvo sanirati rane u dušama ljudi, e da bi se stvorile pretpostavke za istinski dijalog u kojemu ć emo se slušati, a ne nadvikivati; za dijalog u kojemu ć e se o svim prijepornim, spornim ili kako god hoć ete pitanjima, moć i razgovarati na human, efikasan, praktič an, pravedan nač in..."
A iznad svega, potrebno je kažnjavanje odgovornih za zloč in i iskreno distanciranje od zloč ina ma sa koje strane dolazio.
Ono po č emu se ljudi u sociološkom smislu razlikuju od hajvana jeste moral i pravo. Oni što su poč inili zloč ine moraju biti kažnjeni, jer je to temeljni ljudski, moralni i pravni princip. Sve što je teč evina zloč ina, a postojeć i teritorijalni ustroj BiH jeste rezultat zloč ina u vremenu moralne truleži što u BiH i dalje traje, mora biti anulirano. Inač e nismo ljudi nego hajvani.
Evo, to je ta etič ka crna rupa koju naši vajni intelektualci zagovaratelji koncocijacije u BH u startu, namjerno ili ne, previđaju dajuć i tako novo pogonsko gorivo separatistič koj nacionalistič koj politici.
Prema tome, slijedom reč enog, ona omiljena teza svih naših naciona-lista: kakav narod takva inteligencija je naopaka, jer u dobroj mjeri vrijedi upravo obratno: kakva inteligencija takav narod.