TREBAJU
LI NAM NOVE IDEJE
(da
li je Dogovor nova ideja)
Život je dinamična pojava, pun izazova i prepreka koje treba riješiti,
savladati. Nove prilike, novi izazovi, nove prepreke zahtijevaju i nove puteve
na kojima će biti moguće trajati, pa nam trebaju i novi alati za
trasiranje i gradnju tih puteva. A svrha svakog alata je da omogući ili
olakša izvršenje određene radnje, ma
kakva ona bila. Radi toga svaki pojam, čija suština posjeduje neko
svojstvo koje služi za vršenje određene radnje, možemo imenovati alatom.
A na koji način i u vršenju kakvih radnji Dogovor
može biti korišten kao alat, definirat ćemo ovim uputstvom za upotrebu.
Moje tehničko obrazovanje me često tjeralo da se, u svom radu,
koristim određenim alatima, i to ne samo materijalnim, kakvim se alati najčešće
razumiju, nego umnim alatima kakvi su: zakoni (izraženi riječima ili
simbolima), standardi, tehnički propisi (pravila izražavanja u datoj
znanstvenoj oblasti) i dr. Stoga nije čudno da mislim da se nedavno
objavljeni spis, pod imenom Dogovor,
može razumjeti kao alat (alat uma), čija je svrha vrednovanje svih u umu i
medijima sačuvanih filozofskih, teoloških i znanstvenih iskustava, za
trajanje umnih bića i njihovih zajednica, najkorisnijih znanja. A koliko je
ovo mišljenje utemeljeno, vidjet ćemo iz analize upotrebnih mogućnosti
Dogovora kao alata.
PODRUČJE
UPOTREBE
Dogovor je spis u kome je ustanovljena procedura, put traganja za
odgovorima na sva pitanja koja su predmet uma. Čovjek je smrtno biće,
ograničeno po prostiranju i trajanju, pa je i njegov um ograničen i
nemoćan da spozna apsolutnu istinu, stoga Dogovor
i nema ambicije da ljudima ponudi apsolutnu istinu, nego da preporuči
proceduru po kojoj će se, sa najvećom vjerovatnoćom, tvrditi da
je neko saznanje, predmet uma, istinito i da njegova realizacija donosi korist
za trajanje umnog bića i njegove zajednice.
Suštinska pitanja koja su
predmet uma i na koje um traži odgovor su:
1.
Kakva je suština nekog pojma, procesa?
2.
Kakav je odnos nekog pojma procesa prema čovjeku, da li uočeni
proces omogućava ili sprečava trajanje čovjeka – umnog bića
i njegove zajednice?
3.
Kako um može da inicira i kontroliše trajanje procesa, da produži
trajanje korisnih i spriječi nastajanje i trajanje procesa koji
predstavljaju opasnost za trajanje
umnog bića, odnosno, zajednice umnih bića?
Priroda uma, organa umnih bića, je da o svemu, svakom pojmu koji čulima primjećuje, mora obrazovati određeni sud i odnos prema tom pojmu kao afekciji koja pomaže ili sprečava trajanje suštine umnog bića (ukupnog sklopa – tijela i duše). Dakle, u skladu sa moći svoga uma, koja je definirana genetskim porijeklom, stepenom obrazovanja i životnim iskustvom, svako umno biće o svemu što ga aficira mora suditi da li je to, za trajanje umnog bića, korisno ili štetno.
Sve radnje koje umno biće čini zavise od ovog suđenja, pa ukoliko je sud istinit, umno biće preduzima radnje koje su korisne za njegovo trajanje, a ukoliko je taj sud zabluda (neistinit), umno biće preduzima radnje koje su štetne za njegovo trajanje. Pošto je život jedan dinamičan proces i odvija se u sredini koja se mijenja, uspostavljanje i održavanje nekih stalnih, statičkih, najpovoljnijih uslova za trajanje umnih bića nije moguće. Radi toga, svrha ovog alata nije da se otkrije neka vječna istina koja će omogućiti vječno trajanje, nego da se idejama o kojima um sudi pridruži što veći stepen vjerovatnoće, da su istinite i da pomažu trajanju.
U Dogovoru
je pokazano da postoje tri suštinski različite prilike u kojima umno biće
prosuđuje o korisnosti realizacije ideja, i to:
a.
realizacija odabrane ideje zavisi samo od subjekta koji prosuđuje,
b.
realizacija odabrane ideje zavisi od više sudionika, za koje subjekt koji
prosuđuje ima sredstva da ih privoli ili natjera da realizuju ideju koja je
rezultat prosuđivanja,
c.
u realizaciji odabrane ideje učestvuje skup koji daleko nadmašuje moć
subjekta koji je ideju obrazovao, pa realizacija obrazovane ideje zavisi od moći
mišljenja skupa, a ne kreatora ideje.
A iz prirode mjerenja slijede svojstva mjerenja:
a)
saznanje o predmetu (pojmu) je pouzdanije što je veći broj uglova
iz kojih je predmet posmatran i na neki način opisan,
b)
saznanje o predmetu je pouzdanije ako o njemu imamo saopštenja od više
raz-ličitih ljudi koji o predmetu izvještavaju.
Upravo od prilike u kojoj umno biće prosuđuje i prirode
vrednovanja zavisi i oblik procedure koja će obezbijediti valjanost
vrednovanja, prosuđivanja.
Dogovor je zasnovan na ovim principima, a iz njih slijede procedure koje u datim
uslovima nude dobro suđenje:
ISTO
UMNO BIĆE IDEJU PROSUĐUJE I REALIZUJE
U prilikama kada su iscrpljeni svi uglovi posmatranja, a subjekt koji
prosuđuje nije stvorio adekvatnu predstavu o ideji koju treba realizovati,
on po vlastitom nahođenju konsultuje neki autoritet (umno biće ili
iskustvo iz nekog dostupnog medija) koji će u svojstvu arbitra otkloniti
dileme o istini, o potrebi preduzimanja radnji na realizaciji prosuđivane
ideje. Pošto je i odluka o arbitru i prihvatanje suđenja arbitra proizvod
mišljenja istog bića, imamo stanje u kome isto lice ideju i prosuđuje
i realizuje.
Ova procedura dopuštena je samo u prilikama kada i korist i šteta, koju
realizacija prosuđivane ideje donosi, postaje dobro umnog bića koje je
ideju prosuđivalo i realizovalo. Sudeći u ovakvim prilikama, umna bića
su u praksi ostvarila fantastične uspjehe (primjeri znanstvene i zanatske
djelatnosti).
UMNO
BIĆE IDEJU PROSUĐUJE I REALIZUJE SA MALIM SKUPOM
U prilikama kada lice koje prosuđuje ideju realizuje sa malim skupom
lica, pa ima sredstva da ih na neki način privoli da realizuju ideju prosuđivanja,
potrebna je nešto šira procedura u Dogovoru,
opisana u dijelu Ideje rješavanja
razvojnih pitanja. Procedura predviđena za ovu priliku prosuđivanja
treba da obezbijedi nekoliko stvari:
a)
istinitost ideje treba da bude potvrđena od skupa znanstvenih
autoriteta,
b)
članovi grupe u procesu prosuđivanja dolaze do informacija o
svojstvima ideje, njenoj
istinitosti, što olakšava proces realizacije,
c)
članovi grupe u procesu prosuđivanja spoznaju korisnost ideje
pa su spremni preuzeti odgovornost
za njenu realizaciju.
I u ovim prilikama realizacija ideje, kao i šteta i korist od
realizacije ideje, u najvećoj mjeri zavise od subjekta koji je obrazovao
ideju, pa su i u ovim prilikama u praksi evidentni veoma dobri rezultati
djelovanja uma.
UMNO
BIĆE IDEJU PROSUĐUJE I REALIZUJE SA VELIKIM SKUPOM
Pravi problemi nastupaju kada se sudi o pitanjima koja su veoma složena
i značajna za trajanje zajednice (velikog skupa umnih bića), a o
kojima i znanstveni autoriteti dvoje, pa nije moguće
donijeti sud ni o tome kakav uatoritet treba konsultovati. U ovu vrstu
pitanja spadaju ideje rješavanja ekoloških i bezbjednosnih pitanja i svih
drugih strateških pitanja, za čiju realizaciju je potreban konsenzus
velikih skupova umnih bića. Ovo su veoma složena pitanja, za čije rješavanje
u drugom dijelu spisa (Dogovoru)
postoji šire obrazložena procedura u niz striktno-operativnih koraka, čijim
provođenjem se obezbjeđuje dobro suđenje.
Predložena procedura obezbjeđuje:
a)
da skup ideja koje su predmet prosuđivanja, u principu, predstavlja
skup najboljih ideja koje sudionici u procesu prosuđivanja mogu da ponude,
b)
da skup koji prosuđuje, u procesu prosuđivanja stiče dobar
uvid u korisnost ideja o kojima prosuđuje, pa tako postaje sposoban da
dobro prosuđuje i pravilno realizuje odabrane ideje,
c)
da strukture odlučivanja stiču jasan uvid o posljedicama koje
će nužno nastupiti u slučaju prihvatanja ili ignorisanja rezultata
prosuđivanja, pa, na osnovu tih saznanja, u procesu odlučivanja o
prosuđivanim idejama ispravno sude i o njihovoj realizaciji donose ispravne
odluke.
Na ovaj način trasiran je put za traganje za najkorisnijim
saznanjima koja su u zajednici umnih bića prisutna. I ne samo za
detektiranjem saznanja, nego i definiranjem
uslova u kojima će se ta saznanja realizovati na način da budu
korisna za trajanje umnih bića koja alat koriste. Čak i u prilikama
kada zajednica ne posjeduje potrebna znanja za kojima se traga, realizacija
procedure ne proizvodi štetu nego korist, jer ukazuje na nedostatak saznanja u
nekoj oblasti važnoj za produženje trajanja i sugeriše istraživanja te,
zajednici umnih bića nedovoljno poznate oblasti saznanja. Tako
primjena ovog alata postaje korisna u svim prilikama kada se traga za nekim
saznanjem, bilo da je to istraživanje
uzroka bivstvovanja nekog pojma ili istraživanje posljedica koje bivstvovanje
pojma ima na trajanje zajednice umnih bića.
A
svako ko rješava neki problem mora pribaviti i naučiti koristiti neki alat
kojim će se služiti u savladavanju problema. A one koji ovo ne prihvataju
pa se žale na druge, a ništa ne čine da pronađu sredstva i alate
kojima će popraviti izglede za sopstveno trajanje, ne treba žaliti, njima
se ne može pomoći, oni su zalutali zbog vlastitog nemara, pa je svaki trud
oko njih, dok ne primijete potrebu za vlastito djelovanje, uzaludan. Treba
napomenuti da Dogovor u ovom trenutku,
kao alat, ne mogu koristiti obični građani. Oni sada mogu samo vršiti
pritisak da Dogovor počnu
koristiti politički, znanstveni, medijski i drugi autoriteti koji imaju ili
žele ulogu narodnih vođa, jer oni moraju
moći prepoznati i iskoristiti nove ideje za pronalaženje znanja, koje
će omogućiti trajanje zajednice, ili će izgubiti svaki
kredibilitet i propasti zajedno sa zajednicom koju predvode.