GLOBALIZACIJA
– ZA
i PROTIV
Sam izraz globalno može se razumjeti kao sveobuhvatno, cjelovito, u svim
segmentima, u čitavom dostupnom prostoru, sa svim prisutnim. A ovaj pojam,
tako shvaćen, obuhvata: globalni životni prostor (sve prirodne resurse),
globalnu bezbjednost, globalnu politiku, globalnu ekonomiju, globalno tržište,
globalno… Tako pojam globalnog obuhvata sve, skup svih različitih
sredstava i uticaja u savremenim svjetskim odnosima na nivou planete Zemlje, pa
čak i šire, bez obzira da li su ti uticaji korisni ili štetni za trajanje
zajednice. Dakle, globalizacija, gledana iz ovog ugla, je previše opšti pojam
o kome svako može suditi na svoj način i pridružiti mu svojstva po svom
nahođenju. Ovako shvaćena globalizacija za um je nerazumljiv pojam i
kao takav se ne može stavljati u odnos sa nekim drugim pojmovima. Radi toga,
ukoliko se ovaj pojam želi staviti u neki odnos sa drugim pojmovima, prethodno
mu se moraju pridružiti neka jasnija obilježja koja će, onima koji
razumiju, ukazati jasno na što se misli kada se koristi pojam pod imenom
globalizacija.
Iz prethodno rečenog, proizilazi da pojam, na čiju
suštinu se imenom globalizacija ukazuje,
sadrži nekoliko skupova pojmova, i to:
1. skup svih materijalnih sredstava (dobara) kojima zajednica umnih bića
raspolaže, a koja su plod rada predaka;
2. skup svih resursa u okruženju u kome umna bića mogu trajati,
svega što postoji kao prirodno dobro, koje nije plod djelatnosti umnih bića
nego prirodnih okolnosti;
3. skup svih umnih bića, članova društvene zajednice;
3.1. skup svih saznanja i iskustava, bilo da su sačuvana u nekom
mediju ili umu živih članova društva,
3.1.1. skup svih zakona (mjera – pravila ponašanja) koji služe kao
norme ponašanja umnih bića, radi čije egzistencije umna bića
razumijemo kao društvena bića kadra da žive u zajednici (skup zakona je
iskustvo i saznanje u fazi realizacije).
Skup saznanja i skup zakona su saznanja (podskupovi izdvojeni kao posebno
važna svojstva skupa umnih bića) važna za trajanje svake zajednice umnih
bića, pa i globalne, o kojoj se
raspravlja.
Ako se pod pojmom globalnog i globalizacije razumije sve što je u
navedenim skupovima sadržano, to postaje tako složen pojam da čovjek, sa
svojom ograničenom moći mišljenja, uopšte nije kadar da o pojmu
globalizacije ima adekvatnu ideju, da razumije sve što ovaj pojam sadrži i što
čini njegovu suštinu. Iz ovih razloga neumjesno je govoriti da je neko
umno biće za globalizaciju ili protiv nje. Čovjek, zbog svoje ograničenosti,
adekvatno može razumjeti samo neku od pojava koja je posljedica postojanja
ovakvih globalnih odnosa, pa može biti za ili protiv te konkretne pojave a
nikako protiv globalizacije kao ukupnog sklopa odnosa koji stvarno postoje. S
druge strane, globalni odnosi, kakvi danas jesu, proizvod su egzistencije raznih
sredstava i mogućnosti koje su na raspolaganju umnim bićima i moći
mišljenja tih umnih bića, i oni su stvarnost koja postoji, koja se mora
prihvatiti kao takva ukoliko se želi putem razuma
na budućnost uticati. A današnji društveni odnosi, imenovani kao
globalni odnosi, drugačiji su od ranije preživljenih historijskih
iskustava, jednostavno, radi prisustva veće količine svih dobara osim
prirodnih (neobnovljivih prirodnih resursa), koja su umnim bićima na
raspolaganju. Međutim, samo prisustvo veće moći, proizašle iz
dostupnih sredstava, nije ni korisno ni štetno, jer više moći može
donijeti više dobra, a isto tako i više zla. Samo upotreba prisutnih sredstava
i moći pruža korist ili štetu za zajednicu, jer omogućava ili sprečava
trajanje zajednice i trajanje njenih članova.
A
oni koji žele biti korisni sebi i drugima, moraju saznavati:
a)
pojam globalizacije kao pojam po sebi (saznanje svega što je predmet globalnih
odnosa – naprijed navedeno u tačkama 1. do 3.);
b)
radnje koje umna bića mogu realizovati i time produžiti trajanje globalne
zajednice (trajanje globalne zajednice koja stvarno postoji je uslov za trajanje
umnih bića).
A zašto su ova saznanja tako važna za umna bića i njihovu
zajednicu, može se objasniti ukazivanjem na ona svojstva današnjih odnosa
kojima se daje epitet globalnih, a koja su drugačija od do sada preživljenih
historijskih iskustava. Ono što je važno i drugačije i što treba istražiti
radi značaja za trajanje globalnih odnosa, sastoji se u sljedećem:
1. broj umnih bića na planeti Zemlji je veći nego u ranijim
periodima, pa je potrebno istražiti odnos broja članova zajednice i mogućnosti
trajanja zajednice;
2. količina eksplozivnih, bioloških i hemijskih sredstava,
pripremljenih za ratna dejstva, je takva da može, i više puta, potpuno uništiti
planetu Zemlju i život na njoj, a postoji i opasnost da jedno lice ili manja
grupa dođe u posjed oružja velike moći i ucjenjuje
širu zajednicu, pa treba brižljivo ispitati kako opasna sredstva pravilno
kontrolisati;
3. prisutni alati i postrojenja omogućavaju da u relativno kratkom
vremenu budu iscrpljeni mnogi prirodni resursi, neophodni za trajanje zajednice;
4. sredstva transporta i komunikacije omogućavaju da svaki događaj,
u bilo kom dijelu svijeta, bude odmah registriran kao važan za čitavu
zajednicu i da svaki čovjek u kratkom roku može postati sudionik događanja
u bilo kom dijelu planete.
Ova činjenica međusobne povezanosti događanja u svjetskoj
zajednici u najvećoj mjeri je i uticala na oblikovanje zajednice u globalnu,
uvezanu, međusobno ovisnu, jedinstvenu cjelinu, zajednicu čiji
dijelovi su neodvojivi dijelovi zajednice a ne neovisni, samostalni, samodostatni dijelovi.
Prema tome, globalizacija je skup svih sredstava, bića i njihovih
odnosa savremenog svijeta, onakvog kakav svijet danas jest a koji je nastao u
historijskom razvojnom procesu, pa može poslužiti kao iskustvo, a ne predmet
potvrđivanja ili odricanja. Zadatak umnih bića postaje adekvatno
vrednovanje preživljenih iskustava, radi razumijevanja radnji koje treba
preduzeti za produžavanje trajanja zajednice.
A čime vrednovati ovakva iskustva i saznanja?
Odnos ukupnog filozofskog, teološkog i znanstvenog saznanja, sačuvanog
u raznim medijima i umu svih članova zajednice i moći mišljenja
jednog čovjeka, ma kakav znanstveni autoritet bio, je takav da je očigledno
da je čovjek nesposoban da sazna i odabere ona saznanja koja će biti
najkorisnija za trajanje zajednice. Globalizaciju, kao oblik bivstvovanja današnje
zajednice umnih bića, treba istraživati, saznavati sve segmente tog
bivstvovanja, istražujući pojedina svojstva i gradeći odnos prema
njima, stalno vodeći računa o tome
da svojim činjenjem ne ugrozimo mogućnost trajanja. Problemi
kao klimatske promjene (ekologija), oružani sukobi, bilo da im je uzrok borba
dobra i zla ili različitost (nacionalna, rasna i vjerska), terorizam,
siromaštvo određenih zajednica i regija su stvarnost, ma kako mi tu
stvarnost imenovali, globalnom ili drugačije imenovanom zajednicom. Stoga
je neumjesno biti protiv globalizacije ili za nju, tim stavom ništa se ne
govori. Oni koji žele pomoći sebi i drugima, bilo da su za „globalizaciju“
ili protiv nje, trebaju saznati stvarne uzroke navedenih problema i mogućnost
da se preduzmu radnje koje će produžavati trajanje i umnih bića i
njihova okruženja. A ovakva razmišljanja i „globalistima“ i „antiglobalistima“
nameću isti zadatak – saznavanje i otklanjanje negativnih pojava koje su
stvarno prisutne, u stvarnom svijetu, ovakvom kakav on stvarno jest, da bi ga učinili
boljim, bez obzira kako je imenovan.
Za realizaciju ovih zadataka potreban je alat, a mislim da je Dogovor
taj alat koji može da iz velike riznice filozofskog, teološkog i znanstvenog
uskustva, sačuvanog u medijima ili umu živih članova društva,
izdvoji ona saznanja koja su najkorisnija za trajanje zajednice, trajanje umnih
bića, članova te zajednice i okruženja u kome je trajanje uopšte
moguće. O ovom spisu je, u raspravi pod imenom Trebaju
li nam nove ideje, rečeno da predstavlja
proceduru –alat koji nam je potreban i za kojim tragamo. A koliko je ovo
utemeljeno, saznat će oni koji istinitost teza iz Dogovora
budu, na adekvatan način, dokazivali
i opovrgavali.