Čovjek na zadatku
Čudna je zvjerka Sead Fatahagić ,
bosanski pisac kratkih priča, romanopisac, novinar, satiričar, pozorišni
kritičar, ateista na kub, stvorenje što iftari čvarcima i korom
slanine i ko zna šta sve nije još ovaj "zastupnik moderne
egzistencijalističke bosansko-hercegovačke proze"...
Čovjek, kako je to već svojevremeno u nas primjećeno, koji pod
svaku cijenu izgleda hoće biti BH disident, naka varijanta bosanskog Salmon
Rušdija jamda.
Čuven je onomad njegov blasfemič ni tekst-napad na islam, objavljen u
sarajevskom "Svijetu".
Čuven je i njegov atak na BH dijasporu sa zahtjevom da se onima, "pravilno
raspoređenim sa vrha onoga šerafa na vrh globusu pa tamo do najudaljenijih
pacifičkih ostrva", oduzme pravo glasanja na izborima u BiH jer ne
dijele sudbinu građana BiH, a eto žele odlučivati kako će se živjeti
u BiH.
Čuvene su i njegove objektivne valorizacije Milorada Dodika i histerični
napadi na Harisa Silajdzica;
Čuven je on i po kapitalnom otkriću tzv. "filosofije ratnog
profiterstva" po kojoj će zasigurno ostati upamćen u nauci.
Osnov filosofskog načina promišljanja ratnog profiterstva Seada Fetahagića
jeste, kako i priliči zastupniku modernog egzistencijalizma u BiH, osobno,
a bogami i lično profiterstvo, mjereno recimo brojem njegovih putovanja u
inozemstvu, koje, da nebi rata, ko zna dali bi ikada i "omirisao."
Jednako tako, mjereno ovim i ovakvim aršinima filosofije ratnog profiterstva,
beskrajna je dobit tj.profit koji ostvariše one desetine hiljada, u vrijeme
rata, prognanih iz BiH. Čisti egzistencijalizam: imali su pa im je u ratu
oteto, opljačkani su do gole kože, mnogima najmilije pobiše, ali u konačnici
eto profitiraše,"otseliše" u razvijeni svijet pa sada imaju i više
i bolje nego prije.
Najnoviji Fetahagićev naučni doprinos egzistencijalističkoj
filosofiji ratnog profiterstva je upravo plasiran u javnost u njegovom "filosofskom
eseju" objavljenom u banjalučkim "Nezavisnim novinama" od
17.06.2007 g., pod naslovom: "Čovjek za nazadak". U istom
autor se bavi seciranjem "hodžice" Harisa Silajdžića u kojemu
se vidi glavni "kamen smutnje" i izvor svih BH nevolja. Tamo neko moćan
je naime otvorio sezonu lova na ovoga potonjeg, pa uvjek budni Fetahagić na
odaslati mig reagira uletanjem u prazan prostor. Pri tome je istom apsolutno
nevažno što je hajka otpočeta iz posve krivih razloga. Dovoljno je da je
neko "ho-
džica" ili da se nekada rukovao sa nekim hodžuljkom, pa da se ovaj naš
nazor disident, privatno poznat kao Salmon Rušdi mali, svom žestinom svog
spisateljskog talenta, obruši na njega kao na elementarnu nepogodu.
Nejse, ovo nam se čini i najslabijim mjestom ovoga angažiranog teksta u
najboljoj Fetagagić koj tradiciji poluistina, glasina i rekla-kazala
argumenta.
Međutim, nebi o tome.
Svako ima pravo na mišljenje i stav (makar i pozajmljeni i tuđi) u javnim
stvarima pa i famozni zastupnik BH opančarskog "use, nase i podase"
egzistencijalizma i rodonačelnik i zagovornik filosofije ratnog ćara.
Druga jedna teza autorova međutim zaslužuje našu dužnu pažnju.
U uvodnom djelu "filosofske studije", Fetahagić piše:
"Napravio sam malu privatnu anketu među poznanicima i subesjednicima.
Pitao sam ih:
"Kada bi bila ukinuta Republika Srpska, bi li ti bolje živio?"
Gotovo po pravilu svi su na moje pitanje ostali iznenađeni, zabezeknuti,
gledali su u mene otvorenih usta, nisu znali odgovoriti. To tumačim time što
su neki od njih toliko indoktrinirani tom idejom o Bosni bez RS, jer ih
svakodnevno tako bombarduju Haris Silajdžić i sarajevski mediji, da moje
pitanje predstavlja grom iz vedra neba.
Jos se grmljavina groma iz vedra neba nije ni slegla, a Fetahagić nastavlja:
"Nimalo ne mislim da je RS sretno rješenje, pogotovo što se tiče
geografije i njenih granica, o čemu sam u ovom listu u više navrata pisao,
ali to isticati kao egzistencionalno pitanje svakog Bosanca i Hercegovca svakako
je nesuvislo. Pored pitanja o nezaposlenosti, o radnicima koji mjesecima ne
primaju plate, o penzionerima, o mladima i obrazovanju, o stanju u poljoprivredi,
o zdravstvu, neproduktivno je isticati pitanje državnog uređenja kao
jedino postojeće. Držim da bi to trebalo rješavati u miru i bez strasti."
Helem i budući malenkost autora ovoga osvrta vjeruje u koncept pravde i
pravičnosti koji je u temelju svake pristojne (moralne) ljudske
egzistencije, to onda naš skromni odgovor na gornje složeno filosofsko pitanje
može biti samo:
Da, ukidanjem RS moj život bi automatski bio kvalitetniji.
Slijedstveno istom tom metafizičkom mjerilu vrijednosti života, po kojemu
se jamda insanski
život razlikuje od hajvanskog, RS nije "sretno" rješenje, ne zbog
geografije i granica nego zbog nemogućnosti pristojnog ljudskog življenja
izvan morala, prava i pravičnosti.
Konačno, pitanje RS bi zbilja bilo poželjno rješavati "u miru i bez
strasti", ali je teško očekivati takvo što oko nečega nastalog
silom, u ratu i u vremenu raspojasanih najniž h strasti, a što i dalje, u miru,
traje i održava se na istoj onoj matrici real politike sile i nepravde na kojoj
je i nastala.
Ovakav pristup post Dejtonskoj Bosni i Hercegovini očito je stran Fetahagiću.
Što je i razumljivo budući je isti na zadatku širenja opore opančarske
egzistencijalističke svijesti i "šta je ko jamio jamio je"
filosofije ratnog ćara.
Ovih dana je britanska kraljica proizvela Salmon Rušdija u viteza.
Bosna i Hercegovina nema kraljicu, a i viteze smo negdje pogubili u bespuću
povjesti.
BH medjutim ima Milu Dodika. I ima Seada, Salmon Rušdija malog, koji bolje nego
Mile radi na odbrani i ušančenju srpske republike u Bosni i Hercegovini
kao svršene činjenice. Stoga se čini razumnim predložiti da Mile
jednostavno onaj svoj Karadžićev orden svečano uruči našem Ruš
diju malom. Na koji bi način bila ispravljena istorijska nepravda a čovjek
na zadatku službeno bio proizveden u prvog modernog viteza Republike srpske.