MOĆ
UMA U REFORMSKIM PROJEKTIMA
Kolika
je uopšte moć uma u
realizaciji reformskih procesa?
Odgovor na ovo pitanje naći će oni koji malo pažljivije
pogledaju stanje interesovanja ljudi za informacije koje se nude u sredstvima
informisanja. Sve informacije u sredstvima informisanja su tu, da bi pobudile
interes, da se neka emisija gleda, da se vijest štampa, čita i na taj način
da se informacija proda, bez obzira na posledice koje informacije proizvode,
čak, i kada te informacije vode u sukobe i razdor. Ovako stanje stvari gdje
informacija vrijedi samo koliko popravlja gledanost emisije ili tiraž prodate
štampe, stvara uslove da u sferu odlučivanja dolaze oni koji najbolje
poznaju ljudske poroke i strasti i to znaju koristiti u prikupljanju novca. Ova
pravila vrijede, ne samo u medijima, nego u svim drugim sferama javnog života i
društvenog organizovanja.
Za
slikovito predstavljanje ovog stanja, poslužimo se primjerom iz koga svako može
lahko zaključiti, na koji način poniču ideje za promjene i u
kakvim uslovima se one mogu implementirati.
Svi
ljudi vole zabavu i igru a veliki broj posebno voli nogomet, te su spremni da za
tu zabavu izdvoje i određena materijalna sredstva. Oni koji najbolje
poznaju ovaj ljudski porok koriste razne oblike propagande da ovu zabavu podignu
u, kako oni kažu, ″najvažnuiju sporednu stvar u životu″. Ljudi su
prihvatili da nogomet toliko vrijedi pa će im izvještaj o rezultatima
engleske Premijera lige biti važniji od izvještaja o izvršenoj sjetvi ,
nekontrolisanoj sječi šume, zagađivanju okoline i sličnim
vijestima. A nikakva informacija o stvarnom, novom, naučnom otkriću i
saznanju ma kakvog naučnog značaja bila neće biti atraktivna kao
informacija o aferi nekog omiljenog fudbalera. Oni koji upravljaju ovom igrom,
aferama, propagandom i velikim novcem podgrijavaju naš interes za igru ne dopuštajući
da mislimo na nešto drugo. Na ovakvo ponašanje oko fudbalske nigre nikom se ne
može prigovoriti jer, zadatak je
privući što veći interes i sakupiti što više novca pa je ovako ponašanje
razumljivo i opravdano.
Posmatrači
fudbalske igre najviše negoduju kada sudionici igre čuvaju rezultat (0:0)
opstrukcijom igre ne obazirući se na njih i ljepotu igre. Interes za
destrukciju igre pobuđen je
nagradom kojom sistem vrednovanja dopušta da svi igrači i treneri budu
zadovoljni što se na utakmici ništa u rezultatu nije promijenilo. Za stvaranje
uslova u kojima neće biti interes čuvanje rezultata (0:0) nego lijepa
igra, potrebno je promijeniti sistem vrednovanja rezultata, tako, da u svakom
trenutku utakmice postoji veći motiv da se da gol više nego da se
protivniku onemogući postizanje gola. Moć uma sastoji se upravo u tome
da obrazuje ideju čija implementacija će stvoriti uslove
da se pojavi interes za određene radnje.
Pa
ukoliko želimo da promijenimo sadašnji interes koji se pojavljuje za
destrukciju igre mi ćemo obrazovati ideju sistema vrednovanja rezultata
koji će uspostaviti novi odnos prema igri.
Jedan
takav primjer je sledeći prijedlog vrednovanja rezultata:
1.rezultat
0:0 ne donosi nikakve bodove, svako ko želi bod mora to učiniti
postizanjem gola a ne sprečavanjem lijepe igre.
2.rezltat
1:0 donosi 2 boda pobjedniku jer je postigao gol i pobijedio protivnika.
3.rezultat
1:1 i svaki drugi izjednačen rezultat donosi po jedan bod svakom timu jer
je njihova igra proizvela određeni rezultat ali nije donijela pobjedu.
4.rezultat
od 3 i više golova prednosti pobjedniku dsonosi tri boda jer je nadigrao
protivnika.
5.i
poraženi koji je postigao dva ili više golova dobija jedan bod jer je to igrom
zaslužio bez obzira što je pobjednik pružio i više.
Namjerno
vraćanje golmanu može se riješiti tako što će se svako vraćanje
golmanu namjerno ili nenamjerno vrednovati kao korner ( kao upućivanje
lopte iza linije gola). Pobjednik, u „nokaut“ fazi takmičenja, za
prolaz u naredni krug mora postići minimalno dva pogotka. Na ovaj način
um koji teži ljepoti predlaže poboljšanja pravila igre u kojima će
interesi sudionika igre biti u skladu sa interesima gledaoca jer gol više u
svakoj prilici donosi korist za sudionike igre a zadovoljstvo za gledaoce.
Pasivna igra nikom se ne isplati.
Oni
koji o pravilima igre odlučuju neće ništa promijeniti u igri kada im
ponudite ovakav prijedlog i ako im se ideja
dopada i vjeruju da bi promjene bile korisne i donijele mnogo dinamičniju
igru. Iako mnogi misle da oni koji odlučuju
odmah reaguju i uvode promjene za koje misle da su korisne to se u praksi
ne dešava. Razlog za ovo je zakon ljudske prirode, po kome, čovjek nužno
više vodi računa kako će se neka promjena odraziti na njegovo biće
nego na stanje zajednice. Rizik svega što promjena može da proizvede je lični
i stvaran, a korist zajednička, ponekad veća za nekog ko nije ničim
učestvovao u promjeni nego za onog ko je preuzeo rizik za njeno uvođenje.
Primjećujući ovo, lahko ćemo razumjeti, da se promjene i reforme
ne dešavaju zato što neko nešto umno predloži, nego zato, što je to umno
primjećeno od dovoljno velikog broja ljudi koji na dovoljno ubjedljiv način
traže promjene preuzimajući odgovornost za posledice njihove
implementacije. Dakle, jedina moć uma je da obrazuje istinite ideje i da te
ideje prezentira drugim umnim bićima. Tek, ako ove ideje budu prepoznate od
dovoljno velikog broja umnih ljudi, te oni jasno izraze svoj stav da preuzimaju
odgovornost za reforme, oni iz sfere odlučivanja će provesti potrebne
promjene.
Reforme
i promjene u bilo kojem dijelu društvenog organizovanja dešavaju se samo u dva
slučaja, i to:
1.kada
oni koji odlučuju u toj sferi društvenog organizovanja misle, da su im
promjene u interesu pa su spremni preuzeti odgovornost za njihovu implementaciju,
2.
kada baza uspostavi konsenzus o potrebi provođenja neke promjene pa na
jasan način, onima koji rukovode, pokaže, da preuzima odgovornost za
posledice uvođenja promjena. Ovaj stav mora biti tako jasno izražen da
strukture rukovođenja uvide da je manji rizik ići u reforme nego
propustiti njihovu realizaciju.
U ovo
se svako može uvjeriti ako bude pratio sudbinu ovog i drugih sličnih
predloga za provođenje konstruktivnih promjena. Kozmetičke, pragmatične
promjene koje se kontinuirano donose a ne donose rezultat proizvod su stanja u
kome se nesposobni upravljači pokušavaju predstaviti kao reformatori.
Ovaj
primjer iz fudbala je samo slikoviti primjer koji može poslužiti da se
razumiju sve teškoće u stvaranju uslova u kojima su neke promjene moguće.
I u svim durgim sferama organizovanja ljudske zajednice ovaj proces provođenja
reformi odvija se na isti način. Oni koji su nezadovoljni postojećim
stanjem moraju znati da, neće riješiti problem reformi promjenama kadrova
u sferi odlučivanja, nego obrazovanjem jasnih ideja i čvrstim stavom
preuzimanja odgovornosti za njihovu implementaciju. Iskustva, koja na prvi
pogled govore drugačije, rezultat su određenih uslova koje ne primjećujemo,
jer ih nismo dovoljno pažljivo istražili, pa nam se čini da neki principi
ne vrijede.