ŠTA SMO MI EVROPI ??
U posljednje
vrijeme, naročito
poslije sporazuma
Dodik/Silajdžć
, narastaju u
našoj bosansko-hercegovackoj
javnosti, posebno
onom bošnjč
kom dijelu (kod
Srba je to
od ranije
naglaš eno
prisutno), skeptična,
odbojna i
mračna
raspolozenja
i animozitet
spram stranaca,
stranog svijeta
i velikih
u tom svijetu.
Profesor Muhamed
Filipović se
u tom smislu
oglašava
u banjaluč
kim "Nezavisnim
novinama", naglašavajući:
"Ono
što je u osnovi ponašanja svakog takvog faktora jesu interesi i samo interesi.
Netreba podsjećati da je još veliki britanski državnik Disraeli kazao da
"Velika Britanija nema ni stalne prijatelje ni vječne neprijatelje, i
da je ono što je jedino stalno u njenoj politici njeni interesi".
S druge
strane Šaćir
Filandra u
eseju objavljenom
u također
u banjalučkim
"Nezavisnim novinama"
bavi se pitanjem
šta je nama
Evropa ? Njegov
je zaključak
kako unutar
svih bosanskih
naroda preteže
negativno portretiranje
Evrope jer
je ona svaki
od naš
ih naroda historijski
zakidala.
"Ona
je prema nama uvijek bila licemjerna, a mi prema njoj cinični. Svakog od naših
naroda bar jedanput je ostavila na cjedilu ili mu pomrsila neke nacionalne račune,"piše
Filandra.
Međutim,
potpun odgovor
na pitanje šta
je nama Evropa
i kako mi
vidimo strance
i što od
njih možemo
o
čekivati,
nije moguć
bez sagledavanja
ovoga odnosa
sa druge
strane tj.
iz vizure
Evrope.
Stoga je
jednako tako
validno pitanje:
a šta smo
mi Evropi
i kako to
nas stranci
vide i uvjetno,
šta očekuju
od nas?
Uvrijezeni evropski
stereotip o
Balkanu je
općenito,
pa tako i
zemljama zapadnog
Balkana, koje
jesu, a nisu
Evropa, to
jeste, jesu
Evropa ali
neka druga,
"divlja", "iracionalna"
i polucivilizirana
Evropa, koju
nastanjuje "etnicko
smece"(Karl
Marks), plemena
sklona nasilju
i ubijanju...
Kroz ovaj
stereotip je
evropska politicka
i kulturna
elita ili
dobar dio
nje posmatrao
i posljednji
rat u BiH.
Lord Pedi
Ašdaun je
govoreći
o BH situaciji
na jednom
predavanju u
Londonu, naveo
kako je za
rata, vrativši
se iz Bosne,
otišao kod
tadašnjeg
ministra vanjskih
poslova Velike
Britanije (Daglas
Hrd), tražeći
da se nešto
poduzme, na
što mu je
ovaj odgovorio:
"Ali Pedi, oni su oduvijek takvi.
Najbolje š to se da uč initi je zabrazditi taj prostor i pustiti da se
vatra sama ugasi."
Identič nu
opservaciju nalazimo
i kod BBC
novinara Alana
Litla koji
je izvješ
tavao sa ra-tiš
ta u BiH.
U jednom
svom prilogu
on piše:
"Ranih devedesetih ja sam
praktički živio u Jugoslaviji.Tokom moje kratke posjete Britaniji bio sam
zaprepašten prevlađujucim
mišljenjem raširenim u Britaniji i zapadnoj Evropi: Balkanska plemena se
trijebe stoljećima i tu se ništa nemože učiniti. Taj je rat ničija
greška. To je na neki način nešto što je u naravi tog regiona."
(Alan Litl, "Moj stav: Zapad nije učinio dovoljno").
Kako autor
ovoga eseja
živi u Britaniji
i pamti to
vrijeme, malčice
bih smo ispravili
g. Litla;
Prevlađujuće
mišljenje
o kojem on
naprijed piše
bilo je mišljenje
britanske političke
elite, dok
su međutim
mediji, profesionalnim
izvještavanjem,
kreiraliraspoloženje
u narodu
kako nešto
mora biti
poduzeto.
Bosanski rat
je šokirao
zapadno-evropsku
javnost. Zapadno-evropska
politička
elita ignorantski
i komotno
se odnosila
prema istini,
nesposobna ili
lijena, a
najprije će
biti svijesno
izbjegavajući
razumjeti stvarne
razloge rata
(jer onda
bih ih to,
htjeli ne
htjeli, shodno
preuzetim međunarodnim
normama koje
su "našim"
ratom sramno
zgažene,
involviralo u
rat, tj.
njegovo istinsko
i blagovremeno
zaustavljanje), ali,
s druge strane,
uvjereni kako
je isti taj
rat, obzirom
na karakter
tih divljih
balkanskih plemena,
bio neizbježan.
U nedostatku
validnog racionalnog
objašnjenja
Hantingtonova teorija
o sukobu
civilizacija nudila
je "brze
i jednostavne"
odgovore što
su se savršeno
uklapali u
opisani sterotip
divlje, periferne,
iracionalne i
nasilne Evrope.
Miloševićeva
je propaganda
igrala na
kartu "islamističke
opasnosti" i
neminovnosti skukoba
divljih, zavađenih
balkanskih plemena,
inteligentno polazeći
od prednjeg
već formiranog
prosječ nog
evropskog vidjenja
Balkana i
balkanaca.
Sa svoje
strane i
Tuđman
se trudio
promidžbeno
ne zaostajati
za balkanskim
kasapinom, malo
malo pa pozivajući
se upravo
na Hantingtona
kao svjedoka,
što se sve
skupa, savršeno
uklapalo u
već formiranu
sliku prosječnog
evropljanina o
nama. Dodamo
li tome latentnu
islamofobiju dijela
zapadne, posebno
evropske i
kako se
često naglašava
judeo-kršćanske
elite, što
ima svoje
povjesne korjene
koji se vuku
još od
"oslobađanja"
Jerusalema i
krstaških
ratova, preko
sraza otomanskog
carstva sa
kršćanskom
Evropom, sve
do jevrejsko/arapskog
sukoba, i
u najnovije
doba , do
"islamskog terorizma",
te najnovije
babaroge svijetske
politike, onda
dobivamo jasniju,
potpuniju i
i cjelovituju
sliku jednog
kompleksnog odnosa
Evrope, velikog
svijeta ili
pežorativno
"stranaca" spram
nas balkanaca
i našeg
odnosa i
viđenja
"anamo njih,
Švaba", što
je taj naš
manje ili vise
zajednicki ironični
odmak od
tamo njih,
stranaca.
Slika je
to obojena
tonovima predrasuda
uvriježenog
viđenja
nas i njih,
ignorancijom, neznanjem
i jasno interesom.
Koji je to
stvarni ondašnji
interes stranaca
u "našem"
ratu bio,
ostaje i
dalje prijeporno,
ali da je
ovakvo viđnjenje
njihovo "trećeg
balkanskog rata",
rezultiralo pasivnom
političkom
akcijom, embargom
na naoru
žanje
koje je savršeno
odgovaralo do
zuba naoružanoj
srpskoj armiji
i pokretanjem
tzv. mirovnog
procesa sa
Milošević
em i Tuđmanom
kao ključnim
igračima,
a koji se
svodio na
serijski dolazak
međ unarodnih
predstavnika na
teren, srdačno
rukovanje sa
pretstavnicima tzv."zaraćenih
strana" i
nagovaranje da
se prestane
sa tim
šašavim
ratom, u
to nema sumnje.
Milošević,
jasno nije
bio lud.
Bio je to
prosec koji
je njemu,
savršeno
odgovarao, jer
je to bio
način
da se odvrati
intervencija protiv
srpskih snaga
dok on u
medjuvremenu kapitalizira
vojni posao.
Kada su SAD,
dolaskom nove
administracije na
čelu sa
predsjednikom Klintonom,
počeli
zagovarati intervenciju,
najvise zahvaljujuć
i gdji.Madlen
Olbrajt koja
nije više
mogla podnijeti
lažni angažman
zapada, evropljani
su oponirali,
smatrajuć i
kako će
to opstruirati
mirovni proces.
Za istog
tog mirovnog
procesa desila
se Srebrenica
kao finale
zločinač
kog i genocidnog
projekta "svi
Srbi u jednoj
državi,"
da bi onaj
krvnik Mladić
po ulasku u
istu triumfalno
izjavio:
"Sve
što se dogodilo ovdje, dogodilo se pred očima svijeta."
Ova nam
izjava jasno
otkriva do
koje je mjere
srpskim fašistima
bila jasno
zapadno vidjenje
rata u BiH,
kao i njihovu
uvjerenost u
do kraja
pasivan odnos
istih.
Ako se
sada vratimo
na početno
pitanje onda
se mora primjetiti
kako je osim
nekih povjesnih
silnica koje
su presudno
utjecale na
evropsku svijest
o Balkanu
i balkancima
(linija dodira
kršćanskog
i islamskog
svijeta, a
još preciznije
linija sučeljavanja
i turbulencija
sa moćnim
osmanskim carstvom
što će
trajati stoljećima),
evropskoj svijesti
o folklornom
mističnom,
zavodljivom, ali
divljem Balkanu,
doprinijeli su
i neki intelektualci
i njihova
djela. Ovdje
to navodimo
tek kao konstataciju
jer, jasno,
nisu oni,
ti autori,
"krivi" što
su nas vidjeli
kako su nas
vidjeli, tj.
što su pored
opijajuće
ljepote naših
krajolika, naše
srdač nosti
i beskrajne
gostoljubivosti i
dječiji
naivne otvorenosti
kojom se
gost u nas
dočekuje,
što
su re
ćemo,
pored toga
zapažali
i mračnije
i samim nama
ne baš
drage nijanse i
tonove našeg
karaktera.
Na zapadu
moguće
najpopularnije takvo
"balkanološko"djelo
je putopis
(sa prosrpskim
historijskim i
etnografskim referencama)
Rebeke Vest:"Crno
janje i sivi
soko."
Od domaćih
autora ovdje
je neizbiježan
nobelovac Ivo
Andrić i
njegova "Na
Drini ć uprija".
Djelo je
to i autor
koji su,
i u to
nema nikakve
sumnje, najšire
poznati, čitani
i citirani
na zapadu.
Andrićeva
ćuprija je
na zapadu
postala metafora
kojom se
najpreciznije nude
odgovori na
balkansko pitanje;
ukratko postoji
MOST i on
je izmeđ
u nas i
njih, izmeđ
u Evrope i
Balkana, između
Zapada i
Istoka, između
carstva razuma
i vladavine
zakona i
carstva iracionalnog
i vladavine
plemenskog...
U jednom
intervju za
"Al Ahram
Vikly", poznati
britanski diplomata
i vodja britanske
misije za
vrijeme II
svijetskog rata
pri štabu
Maršala
Tita, ser
Ficroj Mak
Lin, izjavio
je pored
ostalog:
"...Pored
"inata" što je ključni pojam za razumjevanje jugoslavenskog
karaktera, postoji jos jedan ključ za razumjevanje jugoslavenske povjesti.
To je djelo Ive Andrića, "Na Drini ćuprija". Ako to pročitate,
otkrićete kako je "spektakl" koji gledamo danas u Jugoslaviji,
koliko god nam se javljao čudnim, prirodan, historijski refleks i eho, prošlost
koja živi."
Nije, naravno,
ni Andrić
kriv sto ga
zapadnjaci tako
razumijevaju. I
kod nas mnogi,
pa i ovaj
autor imaju
ozbiljne primjedbe
na Andrića
koje su s'
one strane
literalnog i
na terenu
onoga što
bih ovdje
označili
kao politička
pozadina Andrićevog
pisanja koje
je opredjeljeno
njegovom projugoslavenskom
orijentacijom, kojoj
je u Andrićevoj
političkoj
vizuri tipa
"cilj opravdava
sredstvo" bilo
podređeno
sve, pa i
fašizam.
Posmatrano tako,
nebili bili
što pravdeniji
prema Andiću,
može se
kazati kako
Andrić vidi
naša krvava
etnič ka
sukobljavanja kao
rezultat sukoba
velikih carstva
na našim
balkanskim prostorima
i nase involviranosti
na suprotnim
stranama u
te sukobe,
a ne kao
neku naslijeđenu
karakternu osobinu
bosanskog čovjeka.
Otud i Andrićevo
srpstvo i
jasna simpatija
autora na
"vlašku"
stranu i
otuda, u
tom "uvezenom"
sukobu sav
mrak i podlost
na onoj drugoj
strani, na
strani "poturica"
tj. bosanskih
muslimana.
Činjenica je međutim, kako
zapadnjaci, naučnici, političari, kulturnjaci i javne ličnosti općenito
najčešće potežu upravo Andrića kako bi ojačali svoje teze
o balkanskoj suštini. Ta je "suština" za rata bila idealan izgovor
za pasivan odnos spram balkanskog pokolja iz čega se onda mogu izvlačiti
različita
politička tumačenja i viđenja politike i stranaca općenito,
ali se ovome autoru čini kako je bit tog odnosa i tih politika, zapravo
bila i jeste u ignoranciji i intelektualnoj lijenosti i da, jeste, u interesu, u
interesu tih birokratskih euro/UN vrhuski koja kao nešto radi, bavi se nekim važnim
poslovima, ali je sve to znate proces, nema tu brzih rješenja, ništa ne pada
s'neba, treba polako i strpljivo raditi, ima i drugih "i već ih
kriznih žarišta"(izaslanik generalnog sekretara UN, Jasuši Akaši)...;
jasno pla
će traju za to vrijeme, a ionako
debeli novčanici se debljaju i dalje, prijemi, šampanjci, medjunarodne
konferencije koje ne rješavaju ništa suštinski, centar medijske pažnje...i
tako dalje...
I
naravno,
povrh
i
iznad
svega
tu
je
Kosovo
i
taj
problem
nove
političke
legitimacije
te
jos
uvijek
formalno
srpske
državne
teritorije.
Kroz
to
se
političko
pitanje,
koje
arbitri,
tj.
taj
famzni
strani
faktor,
posmatra
ne
samo
kao
lokalno
i
regionalno,
nego
i
kao
globalno
pitanje
odnosa
između
velikih,
ma
koliko
to
ti
"naši"
stranci
krili,
kroz
to
se
pitanje
dakle,
trenutno
prelama
sudbina
i
svako
BH
političko
rješenje,
posebno
ona
krupna:
policija,
ustav...
A tu
smo mi svi
u BH nemoćni,
bez stvarnog
utjecaja, tek
sitan kusur
u igri velikih,
ona čuvena
Titova "moneta
za potkusurivanje."
U tom smislu
ona "baba
Vidosava", mračni
tip i zloduh
srpskog nacionalizma,
profesor Milorad
Ekmečić
cini
se u pravu
kada piše:
"Strateška
osnova Republike Srpske je posledica odnosa zapadnih država prema Rusiji."
I dalje:
"Sve
dok su na obe strane postojale vlade istog ideološkog usmerenja, bilo je moguće
postići uzajamnu saglasnost o rešenjima u jugoslovenskoj krizi, pre
raspada države i nakon toga.... Za Rusiju je Balkan uvek bio prostor na kome se
ona potvrđivala kao velika sila ili je upravo tu gubila taj status."(M.Ekmeč
ić : "Istorijske i strateške osnove RS").
Usput rečeno,
kada smo
kod profesora
Ekmečića,
njegova floskula
o svijetu
koji neće
dozvoliti stvaranje
muslimanske države
u Evropi,
je njegova
ideološka
konstrukcija ali
i konstanta
srpske propagande
(otuda ona
Mladićeva
srebrenička
izjava), koja
ima nekog
dodira, ako
je Turska
upitanju, ali
nema veze,
sa stvarnom
situacijom u
Evropi, ako
je Bosna
i Hercegovina
upitanju, jer
unatoč svoj
islamofobiji i
tzv. islamističkoj
opasnosti i
trenutačnom
nadirućem
desnom radikalizmu
u Evropi,
pored pobrkanih
veličina
i neuporedivih
političkih
težina,
tu se svijesno
previđa
da takvu
državu većinski
neće
ni sami bosanski
muslimani, ako
se pod takvom
kreacijom razumjeva
islamska država
kontra vrijednostima
građanske
drž ave
i civilnog
društva.
Dalje,
interes
jeste
trajna
kategorija
u
politici,
ali
je
istovremeno
i
"faktor
varijabile"
(M.
Ekmečić
), i
upravo
u
toj
nestalnosti
i
promjenjljivosti
interesa
leži
sva
naša
i
nada
i
strah
ili
da
budemo
ciničniji
i
precizniji,
sva
nada
i
sav
strah
svih
naših
nacionalizama.
Slijedom prednjeg,
očekivanja
da će
nas veliki
svijet, koje
ovdje svodimo
na zajednički
imenitelj "stranci",
u političkoj
igri koja
se igra našim
zivotima, tretirati
jednako i
ravnim sebi,
na papiru
je divno
i idealno,
ali je u
stvarnosti utopijski
naivno, jer
mi nismo
bili tako
tretirani od
velikih ni
kada smo
uistinu bili
nekakav činitelj
od značaja
u svijetu
politike.
Izvan prednjeg
nevidimo koji
bi to stvarni
interes stranaca
(ovdje shvaćeno
Amerikanaca i
Evropljana, kao
njihove anglo-atlantske
produžene
ruke), koji
bi dakle
njihov interes
danas bio
na našem
terenu.
Ako su
ekonomski interesi
u pitanju
uvjek je
bolje ekonomski
potencijal držati
razbijen na
više subjekata,
jer su tako
povoljniji izgledi
za profitabilna
ugovaranja.
Ako su pak
ruske ambicije
i istorijsko
prelamanje tih
ambicija na
Balkanu onaj
faktor što
potencijalno ide
u prilog
srpskom nacionalizmu
općenito
(Kosovo), i
specifično
u BiH (RS),
onda je ovaj
ekonomski moment
nešto sto
eventualno ide
u prilog
bosnjačkom
i hrvatskom
nacionalizmu i
bosanskom domovinskom
interesu, što
usput rečeno,
Milorad Dodik
zna (šapnuo
mu profesor
Ekmečić
), pa se
trudi involvirati
ruski kapital
što više
u RS).
Ova zemlja
i čitav
prostor ex
Jugoslavije, nema
onaj politički
značaj
koji je imala
za "hladnog
rata" i
latentne prijetnje
sukobom komunističkog
Istoka i
kapitalističkog
Zapada.
Izdvojeno, Evropa
nema neki
specifični
ekonomski ili
politički
interes u
BiH izvan
općeg
evropskog globalizacijskog
trenda koji
se opet mora
posmatrati, jer
doista se
događaji
razvijaju u
tom pravcu,
kao evropski
odgovor na
naziruće
formiranje novog
svijetskog poretka
sila (SAD
i američki
kontinentalni blok
plus Australija,
Evropa i
evropska zona
utjecaja, azijski
blok: Kina,
Indija plus
Japan Rusija).
Upravo obratno.
Bosna i Hercegovina
i sve zemlje
bivše Jugoslavije
imaju životni
interes za
priključenje
EZ. Ako to
možda i
nije najjasnije
u srbijanskom
slučaju
u našem
je bosanskom
slučaju
to kristalno
jasno, posebno
obzirom na
tragična
povjesna iskustva
koje imamo
i perspektivu
nadilaženja
tragične
matrice povjesnog
usuda sukobljavanja,
koju nam,
izvjesno, otvara
č anstvo u
evropskoj porodici
nacija.
Stoga
nama
ne
preostaje
ništa
drugo
nego
kako-tako
hvatati
evropski
priključak.
U
tim
našim
nastojanjima,
pregovaranje
sa
EZ
nemože
značiti
zaobilaženje
i
izbjegavanje
preuzimanja
onih
obaveza
za
koje
EZ
drži
da
su
nezaobilazne
i
neizbiježne.
Dobro
bi
bilo
da
taj
priključak
hvatamo
na
osnovama
dogovora
i
izgrađene
jedinstvene
domovinske
svijesti.
Sve
što
sami
postignemo
razumljivo
je
bolje
nego
neko
rješenje
koje
se
uvodi
i
nameće
sa
strane.
Ali,
ako
to
nismo
u
stanju
u
ovome
povjesnom
trenutku
i
ako
naši
i
naše
domovine
životni
interesi
nisu
dovedeni
u
pitanje,
onda
nemožemo
zategnuti
od
"šake
do
lakta"
i
zalupiti
vrata
u
lice
Evrop i,
koja
eto,
nema
sluha
za
nas.
U
tome
i
jeste
sva
tragika,
veličina,
težina
i
dubina
političkog
i
etičkog
pada
"istorijskog
sporazuma
dvojca
Dodik
(i
naročito)
Silajdžić
, budući
Dodika
držimo
samo
bosancem
na
papiru.
Ono pak
što možemo
jeste traziti
od tih
"stranaca", (jer
je to i
njihova dragovoljno
preuzeta obaveza),
da na našem
prostoru ureduju,
nebili nam
tako otvorili
u perspektivi
mogućnost
prevazilaženja
našeg tragič
nog "bosanskog
balkanskog usuda."A
to je ono
što upravo
ovih dana
(konačno),
gospodin Lajčak
radi. Galama
i prijetnje
koja s tim
u vezi dolazi
iz RS žalosna
su potvrda
u kojoj je
zapravo mjeri,
gospodin Visoki
predstavnik upravu.