KADA NARODNJACI UTIHNU
Jim Morrison, alter ego
kultnog benda šezdesetih "The Doors", u skladbi "When
the musicks over..." ("Kada muzika završi...), ispisao je stihove
što će epitomizirati šezdesete u SAD i zapadnoj Evropi i čitavu tu
dekadu mladalačkog "socijalnog buđenja"; To su stihovi:
"Cancel
my subscription to the resurrection...
We want the world, and
We want it now..."
("Povlacim pristupnicu pokretu otpora...
Mi želimo svijet, i
želimo to sada...").
Na prostorima ex
Jugoslavije taj je mladalački poriv da se "osvoji" život onda
kada od njega najviše možemo imati, na "uvrnut" način moguće
ponajbolje je izrazio Jasenko Houra sa svojim "Prljavim kazalištem"
i onim stihom što je opet epitomizirao ona naša komatozna komunistička i
samoupravna vremena; To je stih: "Probudite me onog' jutra, kad' dođe to
sutra..."
Kakva vremena
takav i stih; Pasivna pristup stvarnosti kojega je ona vlast mogla podnijeti.
Estradom su u nas tog doba vladali narodnjaci. Đorđe Balašević
je već u odmakloj i degeneriranoj fazi te vladavine pjevao:
"Narodnjaci,
sve Vam je u šaci..."
Kako onda, tako i
danas, u našoj Bosni ostala narodnjaci na vlasti. Razlika je samo što ih danas
zovemo turbo narodnjacima i što više ne vladaju, nego haraju, ne samo estradom,
nego i našim životima.
U ono vrijeme dok je "Zabranjeno pušenje" pjevalo:
"Adile, reci
nam de, imal' tu manipulacije...", narodnjaci su bili manje više pristojni: jesu vladali, ali
kazali bih, "u rukavicama", samo ponekad se lativši pendreka (J.
Houra: "Nemoj
po glavi, druže plavi..."), i
znali su se "prodati" (izmanipulirati) narodu, tako da je isti iskreno
vjerovao u tu vlast, te da bolje nema niti može biti.
Danas, dok Edo Majka poziva "na barikade" i "svi u juriš
na parlament", ovi turbo mlazni pjevaju: "Evo mene i zovem se Kemo, imal' neko da bi ga izlem'o...",
usmjeravajući tako socijalnu energiju na kafanska šaketanja i čaršijski
papanluk. < /FONT>Manipulacija savršeno uspjela. Đaci prevazišli učitelje,
pa onaj isti narod i dalje vjeruje kako vlast "ne može biti neg' naka",
ali sada ne iz uvjerenja, nego iz straha. U međuvremenu naime "darovan"
nam je rat.
Tako je međutim bilo i poslije II svjetskog rata i našeg priloga silama
mraka i zla, da bi onda informbirovski kamen i staljinističku opresiju i
vladavinu straha zamjenilo uređenije samoupravno viđenje vlasti, zaštićeno
kazneno popravnom formom Gabele, Zenice, Foče, Stare Gradiške...itd...
Dugo ponavljanje istog prelazi u naviku. Tako se laž polagano perpetuira u
istinu, a sa novim generacijama, ko se sjeća šta i kako je bilo i gdje je
istina. Čitav jedan život prošao, a sve ostalo isto, samo u novom "pakovanju."
U tome, u toj prolaznosti naših malih ljudskih života, u tome nemanju vremena
za gubljenje na izmanipuliranim "vrijednostima", koje prepoznajemo kao
gluposti, počiva sav smisao naprijed citiranog Morrisonovog ili onog
Hourinog stiha.
Svojevremeno, u doba najžešćeg "dešavanja naroda" u Srbiji i
ex Jugoslaviji bio sam frapiran činjenicom da je Slobodan Milošević
(rođen 1941 g.), generacija Micka Jeggera (rođen 1943 g.);
Kao što me evo i danas "kopka" ta spoznaja o duhovnoj diskrepanciji,
najuočljivijoj na razini popularne kulture i prosječnog ukusa i osjećajnost,
između ovamo nas ili dobrog dijela nas i tamo njih te Evrope ili tog zapada.
Manje doduše nego "jučer", jer stariji sam i vidjeh i doživih
svašta nešto naopako u ovo svojih pola vijeka, što me dobrano "prizemlji",
ali evo i dalje ostajem nemoćno upitan pred činjenicom da je recimo Milorad
Dodik godište '59, a pokojni Davorin Popović '46.
Slobodan Milošević očito nije rastao uz buntovnički rock grupe
"The Doors", niti uz kreativni i u ono doba u našoj urbanoj muzici
revolucionarni zvuk i glazbeni izraz grupe "Indeksi" (volio je
naročito starogradsku i rusku muziku). Ne znam koji je zvučni back
ground Milorada Dodika, narodnjačkog političara broj jedan u
postratnoj BiH, uz koju je muziku on rastao i kakav je njegov muzički ukus,
ali su dobre šanse da mu nije "ležao" Davorin Popović i
sarajevski, on bi rekao teheranski, "Indexi".
Svojevremeno je o narodnjacima dosta pisao Igor Mandić , ostajući
pritom pri estradi i kulturi, a najdalje što je u onom vremenu mogao politički
dobaciti bile su njegove reference na demokratski potencijal i samoodrživost
narodnjaka kontra službene i državno subvencionirane kulture.
Pokojni Veselko Tenžera je imao viši dubinski i analitički pristup
fenomenu, ali je i njegov prilaz bio sa kulturološkog stajališta, bez političkih
osjenčavanja.
Nije ovo da bih se doveo u pitanje nečiji muzički ukus. Uostalom, od
Rima pa naovamo "o ukusima se ne raspravlja". Sasma je moguće
imati narodnjačku osjećajnost, a nepotonuti u politički mulj
narodnjaštva.
Ipak, moja teza je slijedeća: narodnjaštvo kao politička praksa nije moguće u
uvjetima stabilne i funkcionirajuće demokratije. U takvim društvima pojava
narodnjačke prakse je moguća samo zloupotrebom slobode (kao što se
desilo u doba nacizma u Njemačkoj). Ono je moguće samo u miljeu
ruralnih i nedemokratskih društava ili društava sa tankom demokratskom
tradicijom ili onih u tranziciji tj. na prelazu u slobodna društva. Takvo
rudimentarno stanje moderne (demokratske) političke svijesti onda prati ili
mu prethodi i ruralni, narodnjački ukus i osjećajnost.
Kako modernost (koju
ovdje razumijevamo kao prodor u slobodu), nadire neodoljivom snagom vrijednosti,
ali i poroka koje se vuku uz slobodu, taj je ukus i senzibilitet onda počesto
onaj granični, između ruralno, folklornog i tradicionalnog, koje se
opire novotarijama modernosti i urbanog, što je najočitiji u popularnoj
muzici.
Tako je kod nas nastala ta muzika i kultura "izglačanih opanaka"
koja niti je tradicionalna muzika našeg prostora niti je popularna muzika
zapadnog kroja, nego je nešto "onako, ni tam o ni ovamo". Trebao je
to biti nadomjestak za buntovnički i subverzivni rok kojem u onome našem
"najboljem od svih svijetova", nije bilo mjesta. Na tom i takvom
narodnjačkom tragu "sarajevska škola bosanskog duha" iznjedrila
je svojevremeno tzv. "New primitives", što je imao biti i
jeste bilo, karikirana verzija narodnjaštva u popularnoj kulturi.
Postoji takva muzika i na zapadu, pa postoji i engleski izraz, "midle of
the road"( na sredini puta), za takvu muziku, ali ono što je specifično
u nas jeste da je to vladajući ukus. Taj je ukus i ta svijest svojevremeno
bila sažeta u onoj seksističkoj (ali savrše-no sukladno sa narodnjačkim
viđenjem žene i njenog mjesta u društvu): "duga kosa, kratka pamet",
da bi onda i naši narodnjaci počeli puštati dužu kosu, što je u
narod-njačkoj politici svoju krajnost našlo krilu četničke
ideologije Vuka Draškovića i Ra-dovana Karadžića sa
onom Draškovićevskom, Raspučinovskom iKaradžićevskom, biva
poetskom raščupanošću.
Ovdje nas međutim zanimaju ne kulturološke, na koje samo ukazujem u
potrazi za duhovnim korijenima narodnjaštva, nego nas prevashodno zanimaju
političke reference narodnjačke ideje i prakse. Jer kod nas, taj naš
prosječni, ni tamo ni ovamo ili "jednom nogom u gradu, drugom na selu"
senzibilitet, uglavnom bolje razumiju "naši" narodnjaci nego građanski
političari. Otuda i ona Dodikova primjedba na Lajčaka i uopće
te strance koji "ne razumiju nas i naš mentalitet". Otuda su i moguća
"spontana" dešavanja naroda u režiji vlasti, kako je to otvoreno
radio Milošević , jer su vremena bila takva i nije bilo potrebe za
mimikrijom;
Novo vrijeme, novi stil, ali i dalje stara narodnjačka praksa, što nam
govori u kojoj smo mjeri mi i taj naš BH prostor daleko od modernosti, dakle
slobode.
Dodik to danas radi "pod maskom", preko tzv. nevladinih i nestranačkih
organizacija, jer ne može više otvoreno, kao što je mogao Milošević ,
obzirom na svježa povijesna pamćenja i iskustva. Mizeran odjek njegovog
kloniranog narodnjačkog dešavanja, budi nadu kako je taj naš bosanski
srpski narod ipak neš to naučio iz povijesti.
Ipak, ovdje valja biti oprezan. U živom nam je sjećanju građanski
protest onog najboljeg dijela Bosne neposredno pred rat; U desetine BH gradova
građani su izašli na ulice da izraze na miran i civilizirani način,
šetnjom kroz grad i bacanjem cvijeća u rijeke, protest protiv nadolazeće
plime zla.
Pa ipak, to nije zaustavilo rat. Narodnjački poriv i moć i prijemčivost
i podložnost narodnjačkim impulsima dobrog dijela tih istih građana i
čestitih, normalnih, običnih, malih ljudi, Bosanaca i Hercegovaca,
pokazao se neodoljivim, pa su umjesto poruka mira i bacanja cvijeća u
rijeke, sa brda, na naše gradove i ljude, malo zatim, počeli sa bacanjem
granata.
"VRATA
SPOZNAJE"
Aldous Haxley,
godine 1954, objavljuje čuveni esej "The doors of perception"
("Vrata spoznaje"; Otud Jim Morrison, impresioniran ovim
esejom daje svojoj rok grupi ime "The Doors"). Haxley u tom
eseju propituje ideju prema kojoj ljudski moz-ak filtrira, prečišćava
stvarnost, dijelom jer smo tako učeni, a dijelom, jer jednostav-no nismo u
stanju podnijeti sve senzacije kojima smo izloženi. Haxley je vjerovao da se
putem psihodeličnih droga može u stanovitoj mjeri otkloniti taj filter i
otvoriti "vrata spoznaje"; Esej je koncipiran od njegovih misli koje
je on izgovarao u mag-netofon pod dejstvom snažnog psihotika.
I Bošnjaci i Srbi i Hrvati su evo već stoljeće i jače izloženi
snažnoj narodnja-čkoj masovnoj psihozi. Posljednje masovno
toksiciranje narodnjaštvom na prosto-ru bivše Jugoslavije počinje,
uvjetno govoreći, znamenitom VIII sjednicom CKSK Srbije.
Ako, evo uzmimo nakon dvadeset godina od te sjednice, pa pokušamo odškrinuti
Haxley-eva imaginarna vrata spoznaje, šta nam se ukazuje kao potisnuta,
zatajena, prećutana ili skrivena istina?
Dakle, naš
problem zapravo,uvjetno rečeno, uopće nije nacionalizam. Naš je
problem narodnjaštvo, kao ideologija i politička praksa koja se
fokusira na narod.
Nacija i država
narodnjake zapravo i ne zanima. Njihov je interes usredotočen na narod, na
njegovo oblikovanje i uvezivanje u jedno tijelo istog jezika, vjere, kulturnih
navada i da, teritorije. Znači , u tom smislu narodnjaštvo je zapravo neka
rudimentarna forma onoga što mi danas nazivamo nacionalizmom, ali nije
nacionalizam. Jer nacionalizam u centar svog interesa postavlja naciju i državu,
dok je za narodnjake u centru interesa narod.
Pažljiva analiza jezika kojim se služe narodnjaci otkriva nam naznačenu
prednju suštinu njihova interesa, a to je narod; Tako narodnjaci i kada govore
o međudržavnim odnosima (rijetko, jer ih odnos sa drugim uglavnom i ne
zanima; dapače,oni bi najradije da sa drugima ništa nemaju), ali kada
govore o tome, oni zapravo govore o odnosima među narodima. Ono što
narodnjaštvo proizvodi i nije država nego neka zajednica naroda, a tek potom
nacionalizam (narodnjački ili građanski svejedno) "proizvodi"
državu.
Države međutim prvo valja omeđiti, a to je posao narodnjaka i
narodnjaštva. Srpska narodnjačka politika je srpski narodni prostor
projektirala na liniji Karlobag, Karlovac, Virovitica smanjujući pretenzije
prema razvoju situacije. Hrvatsko narodnjaštvo je, valjda u skladu sa
povijesnom zbiljnošću svog vođe, odstupilo od ideje Hrvatska do Drine,
"skromno" zadovoljavajući se granicama nekadašnje banovine
Hrvatske nakon sporazuma Cvetković /Maček, 1939 g. U oba slučaja
agresivna narodnjačka pretenzija polaže pravo na teritoriji na kojemu žive
drugi narodi, nota bene, na teritoriju Bosne i Hercegovine. Stoga bošnjačko
narodnjaštvo, taj teritorijalni zov tipičan za narodnjaštvo općenito,
svodi defanzivno na Bosnu i Hercegovinu kao maticu Bošnjaka, dok je Sandžak
"pušten niz vodu".
"SIMPATIJA
ZA ĐAVOLA"
Narodnjaštvo kao politička praksa u nas (i inače), u snažnoj je
vezi sa crkvom. Kroz narodnjačku političku praksu sažima se
interes crkve i narodnjačkih političkih elita gdje crkva iz pozicije
privatnosti gdje je smješta modernost, ili totalne potisnutosti pa i izopćenosti
iz javne sfere, kao što je bilo za komunizma, ponovo se i "na velika vrata",
vraća na javnu scenu, dajući s druge strane, punu podršku i podupirući
narodnjačke političke elite koja joj je takav povratak i takvu
poziciju moći i omogućile. U živom nam je sjećanju kako je
Slobodan Milošević , iako deklarirani ateista, kad god mu je
ustrebalo "u pomoć " pozivao patrijarha Pavla i srpsku
pravoslavnu crkvu.
"Duhovna" upletenost i podrška te iste crkve zločinačkoj
narodnjačkoj politici i praksi Radovana Karadžića, danas je jasna
svakome, kome je do istine stalo. I druge vjerske zajednice i političke
elite uz te zajednice imale su i imaju sličan prećutan pakt, što nas
sve skupa kulturološki i specifično u sferi politike i političke
prakse, katastrofalno udaljava od modernosti i slobode.
Vraćajući se srpskoj pravoslavnoj crkvi i glazbenoj vertikali koju
provlačim kroz ovaj esej u pokušaju argumentiranja gornje narodnjačke
teze, kao zgodna ilustracija "narodnjačke političke filozofije"
tog duhovnog reda, može poslužiti njihova reakcija na gostovanje svjetski
poznate, danas već ocvale, rok grupe "The Rolling Stones".
Jedna od njihovih i uopće jedna od ponajboljih rok skladbi ikada
komponiranih, je skladba snažnog socijalnog naboja, "Simpaty for the
devil" ("Simpatija za đavola"). Članove te svjetski
poznate rok grupe je srpska pravoslavna crkva pred njihovo gostovanje u Beogradu
2007 g. nazvala đavolima, a njihovu muziku đavolskom, iako nije
poznato da se ta skupina muzičara ikada bavila đavolskim poslovima
ubijanja ljudi. Ista je to crkva koja đavlom nikada nije nazvala Slobodana
Miloševića, čovjeka odgovornog za smrt stotine hiljada ljudi (i Srba,
uostalom) i za koju postoje sasma relevantni pokazatelji o aktivnom učešću
u skrivanju Radovana Karadžića, čovjeka također odgovornog i kao
takvog optuženog za najteže ratne zločine.
Paradoksalno je, ali usprkos onome što je vladajući trend i u popularnoj
kulturi kod nas i u politici i političkoj praksi, u BiH zapravo niko stvarno
politički nereprezentira narod u modernom političkom značenju tog
pojma.
Nije narod "retardiran", kako neki naš i biva građanski
intelektualci arogantno i s'visine gledaju na narod, nego je njegova, ko kano
politička elita, otuđena od naroda. I ona narodnjačka i ona građanska.
Narodnjački impulsi pri srcu i duši naroda nisu
po sebi politički
problem nego su to narodnjačke elite koje manipuliraju narodnim osjećajem,
potstrekava-jući najniže impulse i strasti, a sve tepajući narodu.
Uostalom narodnjaštvo kao politički fenomen se i javlja najprije kao ideja
kod intelektualaca (pokadšto i vani, na zapadu obrazovanih, što samo ukazuje
na dublje ne samo političke i socijalne nego i kulturološke korijene tog
fenomena), koji to onda razvijaju u političko stajalište i program što ga
ciljano unose u narod.
Milorad Tomanić u svojoj knjizi "Srpska crkva u ratu i
ratovi u njoj", citira profesora dr. Milorada Ekmečića,
Ako nacionalizam
ovdje zamjenimo narodnjaštvom kao bližom odrednicom onoga o čemu je tu
riječ , onda je vidljiva ta misija narodnjačkih intelektualaca koji
skupljanjem i proizvodnjom književnih umotvorina, bajki, mitova, laži i polulaži,
što svojom estetskom vrijednošću "zadovoljavaju potrebe naroda za
lepim i moralnim", kako piše Tomanić, rade da u narodu "provre
krvca". Nakon toga se prelazi u drugu fazu, u fazu nasilja i "to
uglavnom nasilja u ratu".
Takva politika i politička praksa ojadila je BH i njene narode naturajući
im rat "za narodno dobro", kojega je rezultat stotine hiljada mrtvih
narodnih sinova i kćeri i drastična redukcija svih onih beneficija
koje je narod uživao u onom bivšem,"nenarodnom", komunističkom
režimu, dok je ta ista elita u međuvremenu zgrnula nepojmljivo bogastvo.
Ona pak građanska politička elita se često čini i suviše
otuđena od naroda na koji se gleda potcjenjivački , često i sa
prezirom i sa kojim se neradi na pravi način, jer čini se, nemaju
razvijenu političku platformu djelovanja u narodu u datim povijesnim
prilikama;
Odgovor poštovanog Željka Komšića TV voditeljici - "ne znam",
na postavljeno pitanje zašto ga onda Srbi ne vole, kad je i on njihov i radi za
njih, upravo je svježa ilustracija te dezorijentiranosti naših građanskih
političara.
ZA KOGA RADI
VRIJEME ?
Čista je
intelektualna spekulacija pitalica šta bi bilo da je bilo ne onako kako se
desilo nego onako kako se moglo desiti, a nije. Postoje i knjige ispisane na tu
temu, ali osim zanimljivog čitalačkog štiva one ne nude stvarne
odgovore, jer sve i dalje ostaje kako je bilo. Nama može biti intrigantno
pitanje šta bi bilo da je u ona prijelomna vremena na č lu HDZ i hrvatske
države bio Stjepan Mesić , a ne Franjo Tuđman; Šta bi
bilo da je Izetbegović i njegova SDA optirala za "istorijski
sporazum sa Miloševićevom Srbijom na liniji inicijative Zulfikarpašić
/Filipović ; Šta bi bilo da su Veljko Kadijević i JNA
zaista izvršili državni udar kako je to od njih zahtjevao Milošević
preko Borisava Jovića; Šta bi bilo da je Momir Bulatović
ostao dosljedan i kod riječi date lordu Karingtonu da Crna Gora prihvaća
mirnu disoluciju Jugoslavije; Šta bi bilo da je Stjepan Kljujić odlučio
onda kada je trebalo, jasno i glasno i na vrijeme reći šta od njega Tuđman
traži pa se tome suprotstaviti...itd...itd...
Ali, bilo je kako je bilo, jer biće, kako je tako moralo biti. Naša
narodnjaštva su u tom smislu prirodan post komunistički slijed u procesu
raspada bivše zajedničke države. Potisnuto u ime klasnog sa javne političke
scene, narodnjaštvo nakon pada komunizma ili tačnije u procesu pada
komunizma, ponovo na velika vrata ulazi u naše živote. Nije slučajno da
se taj fenomen javlja, poput lančane reakcije i kod Srba i kod Hrvata i kod
Bošnjaka. Zaista treba biti pristrasan ili politički slijepac pa ne
vidjeti narodnjačke dodirne tač ke u politici Miloševića, Tuđmana
i Izetbegovića.
U zaleđu
narodnjačkog političkog haosa u Bosni i Hercegovini, pitanje svih
pitanja je jeli narodnjaštvo iscrpilo narodnjačku energiju i potrošilo
sav kredit narodnjaštva kao ideje.
Neuspješna
mitingaška kampanja Milorada Dodika povodom mjera Visokog predstav-nika
usmjerenih na stvaranje pretpostavki za uspješniji rad Ministarskog Vijeća
BiH i Parlamentarne Skupštine BiH, ukazuje na "zamor materijala",
zasićenost narodnjač-kom retorikom i moguće i u narodu (srpskom)
odškrinuta vrata spoznaje.
S druge strane, populizam na koji još uvjek tako uspješno (rezultati izbora to
uvjek iznova kazuju) igraju vodeći BH političari i njihove stranke,
jasno kazuje da "muzika" još nije završena, da "igranka"
nije okončana, narodnjaci i dalje vladaju, a đ avo narodnjaštva i
da-lje zavodi ratom raspamećene i iskonskim strahom, strahom od nasilne
smrti, prestravljene narodne mase.
Pa šta i gdje je onda rješenje!? Gdje treba tražiti i osvajati rješenja?
Tvrdim: rješenje
je u ISTINI i govorenju i zalaganju za istu.
Naravno, ovdje
upadaju relativisti svih naših naroda pa nas podučavaju kako je i istina
relativna, varijabilna, promjenljiva kategorija. Tako se i istina, to najviše
dobro i uz slobodu najviša vrijednost, u našim BH prilikama javlja problemom. Jer,
u nas, ako ćeš govoriti političku istinu, onda je moraš
izbalansirati, pažljivo odmjeravajući svaku riječ, da se ne dao dragi
Bog neki naš narodnjak i šovinista ne bi uvrijedio, što u nas automatski znači
uvrijedio si mi narod. Jasno, to je tako zbog u nas vladajućeg narodnjaštva,
a to znači manjka slobode, u kojoj mi uistinu nikada nismo ni živjeli, pa
tako se nismo ni naučili odgovornosti življenja u uvjetima slobode.
Ipak, unatoč našim različitim viđenjima i interpretacijama
istine, svi ćemo se lako složiti, kako je u osnovi sveg našeg političkog
haosa nacionalizam, odnosno ono što ovdje označavamo kao narodnjaštvo. Nacionalizam
je naime, kao što smo ovdje nastojali pokazati, pogrešan termin za istu pojavu,
koju inače svi pravilno uočavaju, ali je pogrešno tituliraju.
Meni se pak
istina oduvijek činila jednom, a sve zavisi iz vizure iz koje je posmatramo.
Ugao gledanja međutim ne mijenja suštinu istine koja je uvjek apsolutno
jedna, a samo relativno umnožena.
Njemački
narod je vjerovao da je 1939 g. Poljska napala Njemačku, a danas svi znamo
da je zapravo Njemačka tada napala Poljsku.
Dobar dio BH Srba i danas vjeruje kako je rat u BH počeo ubistvom srpskog
svata na Baščaršiji, dok mi svi ostali znamo kako "stvari" tu
uistinu stoje.
Osvajanje istine u Bosni i Hercegovini je jedino moguće uz zajednički
napor elite svih BH naroda. Tvrdim: narod je spreman za proces pomirenja i
rekonstrukcije zajedničkog života. Njegove elite očito još nisu.
Na imaginarnom referendum u tzv. RS, pravo pitanje narodu trebalo bi glasiti:
jeste li spremni da u budućem ratu za otcjepljenje žrtvujete svoje sinove
i kćeri.
Drugim riječima,
Bosni i Hercegovini je potreban proces pomirenja. Otvaranje tog pitanja i tog
procesa, važnije je od bilo kojeg, pa i ustavnog pitanja. Bez saniranja tog
pitanja nemoguće je ponovno razvijati povjerenje i suživot.
U tom pravcu
narodnjačke elite u BiH nisu odmakle dalje od podijeljenih škola i školskih
programa. Vjerska oligarhija je i dalje okrenuta svome stadu, a izostaje
istinski ekumenski proces. Oba ova stuba narodnjaštva nisu odstupili
maksimalističkih narodnjačkih ideja što je tako očito u našoj
svakodnevnici. Nisu odstupili jer je i dalje na sceni onaj društveni,
intelektualni, narodnjački kvasac koji je i producirao rat. A na sceni
su jer nema dovoljno snažne supstance koja bi pružila otpor i natjerala
narodnjake da mijenjaju dresove kao što su radili u doba pada komunizma;
Usput rečeno svi se sjećamo kako su za komunizma vjerske zajednice
bile "konstruktivne" i kako su sarađivale sa režimom.
Takva BH supstanca postoji, ali je tanka i slaba i još više istanjena ratom i
dvanaes-togodišnjom post ratnom agonijom. Tako ojađeni i zaplašeni narod
do daljnjeg ostaje zatvoren u narodnjačke feude, dok međunarodna
zajednica sve to manje više pasiv-no posmatra, otužno sporo i birokratski
ureduju, samo kada mora i to sve tepajući i milkeći narodnjake...itd...itsl.
Rezultat je kriza odnosa koje imamo u BiH.
Pitanje je za koga radi vrijeme?
Za onoga ili one u naših narodnjaka koji će prvi uzviknuti:"Mi
želimo svijet, i to sada..." i
dobiti podršku mase ili za one okorjele koji su zapravo već osvojili i
dobrano se okoristili svojim sanjanim narodnjačkim "svijetom najboljih
svijetova."