Vaš Stav - 30.11.2007

Piše: Nihad Filipović

PUNOĆ A PRAZNINE 
NEPRISTRANE ANALITIKE BH PATRIOTIZMA 

Dakle, o "našim" patriotizmima je riječ . O onom srpskom etničkom i onom BH državnom. Idemo ovako; Piše uvaženi profesor Lovrenović u "BH Danima", br. 544 od 16.11.2007 godine:
"I jedan i drugi tip patriotizma, kada ih se zagrebe ispod kože, pokazuju se, dakle, kao - ordinarni nacionalizmi, po klasičnoj definiciji: ono što žele za sebe, spremni su nametnuti drugima oko sebe, ne pitajući ni sebe ni njih odgovara li im to..."
Aktualna politička kriza u Bosni i Hercegovini, kojoj se ne nazire kraj, može se između ostaloga iščitavati i kao sukob tih dvaju patriotizama. Jednoga, koji poprilično himeričan i (namjerno) nejasno artikuliran, sanja "100% Bosnu i Hercegovinu", i drugoga, surovo jasnog, koji točno zna što hoće - 49% Bosne i Hercegovine kao srpsku zemlju i državu.
Paradoksalno, dakle, oni što su Bosni i Hercegovini privrženi bez pretenzije nametanja bilo čega bilo komu, drugim riječima, obični stanovnici i građani (zbog kojih valjda država treba i da postoji, ne obratno) mogli bi toj svojoj zemlji i državi ovako željeti: sačuvaj nas, Bože, od patriotiz(a)ma, a daj nam što više hladnih glava."
U istom listu, u narednom broju 545, od 23.11.2007 godine, prema jasnom uredjivač kom konceptu: "gdje stadoh ja produž i ti", piše i mlađahni Muharem Bazdulj. Piše ovako:
"Nema razlike izmedju Silajdž ić evog "patriotizma" i Dodikovog "nacionalizma". Obje ove politike su u suštini hegemonijske. Obje adoriraju "državu" uzdižući je na pijedestal vrhovne (i skoro vrhunaravne) vrijednosti. Obje se pozivaju na univerzalne demokratske principe, samo što teritorij za sprovedbu tih principa različito doživljavaju. (Na teritoriji Republike Srpske Dodiku savršeno odgovara sistem "jedan čovjek - jedan glas"; Silajdžić nema ništa protiv bilo kakvog referenduma na teritoriji cijele - stopostotne! - Bosne i Hercegovine.)"
 
Ali, kako kaže Bazdulj, "sve je to teoretski zanimljivo, kazat će blagonaklonjeni čitatelj, no šta to u praksi znači, naročito ovdje i sada?"
Stvarno, šta ovako pisanje u BH političkim prilikama kakve jesu, znači, "ovdje i sada"?
Najprije, rećiću, nisam ovdje nepristrasan. Sta uopće nakon svega što nas je snašlo znači intelektualno biti nepristrasan i objektivan u BiH. Ništa drugo nego nemati stava tj. biti iskreno zbunjen i prepušten politici da se bavi tobom ili pak to samo nemanje stava i sva ta tzv. nepristrasnost i objektivnost je stav "koji i nije stav", nego iluzija distance bez sadržaja, maska poklopljena stvarnošću.
U ovo ispisivanje nerado ulazim. Jer, dok se BiH bori da preživi u najdubljoj krizi od Dejtona na ovamo, u vremenu kada je patriotizam i patriotska BH domovinska svijest, ma šta ko pod tip podrazumjevao, ono što je BH javnosti prijeko potrebno, BH javnosti se preko uglednog časopisa ispira mozak teoretiziranjem i dovodjenjem u pitanje patriotizma i patriotskog osjećaja, bez kojega niti jednoj državi nema opstanka.
 
Ono što o patriotizmu piše Lovrenović je uglavnom doživljaj svake racionalne osobe, samo uz mali otklon i primjedbu kako njegov pristup previđa genezu patriotskih svijesti o kojima piše i njihove refleksije u proizvedenoj povjesnoj situaciji, tj. "ovdje i danas", u kontekstu međunarodnog prava.
Ili da budem jasniji, teško neko racionalno može imati nešto protiv srpskog etničkog patriotizma ukoliko je on regionalan i ne dovodi u pitanje međunarodno priznatu državu Bosnu i Hercegovinu. Nažalost, i to je problem sa srpskim patriotizmom u BiH, on teži biti državotvoran, naglašeno je ksenofobican i otvoreno, manje ili više, više ili manje, zavisno od prilika, ali postojano, fašistoidan i separatistički. Kao takav on je u izravnom sukobu sa međunarodnim pravom, ma koliko se pobočnik g. Lovrenovića, onaj Bazdulj trudio, pozivajući se na Borisa Budena, da nas uvjeri kako, "ne postoji međunarodni konsenzus o tome šta jeste, a šta nije univerzalno pravo, ko ga smije tražiti i u kojem obliku."
Ovaj je patriotizam čvrsto usančen na i po "republikanskim" linijama zločina nad bošnjač kim i hrvatskim narodom u BiH i odbija svaku vrstu suvislog srpsko-hrvatsko-bošnjačkog dijaloga u BiH, ukoliko se ta njihova "patria", ta tekovina zločinana čijem oni braniku stoji, na bilo koji način postavi kao predmet razgovora.
S druge strane ovako "ukopanog" srpskog etničkog patriotizma/nacionalizma u BiH "nalegao" je, BH "državni patriotizam", a on je isto što i onaj srpski, tj., "kada ih se zagrebe ispod kože, pokazuju se kao ordinirani nacionalizam", piše profesor Lovrenović , očito ponavljajući čuvenu Lenjinovu sentencu o ruskim komunistima, odnosno, oba su, u suštini, "hegemonijska", ponavlja profesorov megafon zvani Bazdulj, skeptično se osvrcuci na mogućnost kreacije BH političke nacije.
 
Prije svega, teoretski se ovi patriotizmi iliti nacionalizmi mogu "peglati" i izjednačavati, sa puno jakih argumenata, "od jutra do sutra".
U praksi međutim, ili u "konkretnoj istorijskoj situaciji", riječ jeste o dva patriotizma, koji su u srazu, ne oko Bosne i Hercegovine kao države ravnopravnih naroda, nego oko Bosne i Hercegovine kao države. Nacionalizam, u onoj mjeri u kojoj ga ima, i onaj narodnjački i onaj građanski, samo je sredstvo nebili se došlo do cilja.
Opet, čisto spekulativno, oni mogu ignorirati ono, na šta se kači Bazdulj "šlepajuć i" se na Borisa Budena i Marthu Nussbaum, "do čega je Marthi Nussbaum najviše stalo, naime univerzalnu dimenziju ljudskog života i odgovarajuće društvene vrijednosti poput pravde i prava." Sa stajališta BH patriotizma međutim, argument, posebno u dijelu pozivanja na ignoriranje pravde i prava, gubi na snazi, uzme li se u obzir "konkretna istorijska situacija".
Na strani kojeg patriotizma je pravo u "konkretnoj istorijskoj situaciji", a koji se koristi zatečenim stanjem proizvedenim nasiljem, ratom protiv naroda (a ne armije), i tzv. real politikom, moralo je poslije svih ovih godina biti jasno i Bazdulju. A eto nije, što nečudi. Jer, tako je to, kada se umjesto glave ima radar.
Što se tiče prvog dijela argumenta i "univerzalne dimenzije ljudskog života" njegova je manjkavost što isto posmatra gotovo eksperimentalno, kao u kakvu stakleniku. U realitetu međutim imamo posla sa državom BH koja je "okupana" u nasilju i krvi nevinog naroda kojemu je je onaj prvi nacionalizam iliti patriotizam zanijekao njegovu univerzalnu dimenziju ljudskog života; Pa i dalje mu to niječe pokušavajuć i nametanje, navodno svoje vizije BiH, a zapravo, i svi to znama da je tako, grčevito se boreći za zadržavanje i ojačavanje dejtonske pozicije tzv. RS, kao legalističke osnove za buduću disoluciju države BiH. Dovoljno je samo analizirati retoriku, ako već ne i poznavati genezu BH patriotskog rašomona, pa da i posljednji objektivni posmatrač zaključi o čemu se tu radi.
Riječ je o pokušaju nametanja koje ne prelazi u stvarno nametanje, jer zato nema uvjeta- konsenzus, čak ni u slučaju da taj patri-otizam uspije pridobiti podršku patriotizma jednog od ona tri konstitutivna BH etnička stuba kojega sve ovo vrijeme otvoreno vabi i nutka na suradnju.
Jednako se radi o subjektivnoj procjeni nametanja, a ne o realnom stanju stvari, i kada je riječ o BH patriotizmu. U pitanju je osjećaj, kako i sam profesor Lovrenović piše. Država BiH ne raspolaže nikakvim instrumentima nametanja domovinskog BH osjećaja (patrio-tizma). Jugoslavenski patriotizam jeste bio nametan ideološ kom indoktrinacijom. Bilo je to stvarno stanje stvari, realitet, a ne osjećaj. Danas inače, u svijetu, pa tako i u BiH, izvan kapitala i svemoći i "ideologije" novca, nema uistinu globalne "socijalne utopije"ili ideologije koja bi nivelirala naše patriotizme, promovirala jedan "noseći", pa ga onda državnim i ideološkim instrumentima nametala.
 
Zapravo situacija sa ova dva patriotizma u BiH je kao kada Vam jedan kuću zapali, a onda Vas ovakvi poput Bazdulja uvjeravaju, dok kuća gori, kako ste i Vi krivi istovremeno Vas odvraćaju od gašenja, jer to može da Vam ugrozi život. To što imate dobre šanse da izgorite nepoduzmeteli gašenje, na dotiče se izgleda univerzalne dimenzije Vašeg života.
Drugim riječima, može se nama nacionalizam kao takav gaditi ili dopadati. Nije međutim nacionalizam po sebi nužno društveno zlo. Sva antikolonijalistička revolucija je izrasla i bila nošena nacionalističkim sentimentom. Ono što je gadljivo kod naših nacionalizama jeste njihov fašistički mrak i ksenofobija. Kao što kaže Boris Boden, da se evo i ja na njega pozovem, "etničko čišćenje nije bilo sredstvo da se ostvari nacionalni cilj, nego sam taj cilj". Živjeti u takvom okruženju, a ostati neutralan, naprosto je amoralno, kao što je i posljednji sarajlija i bosanac spoznao još za rata, od onog slučaja intervencije Martina Bela, kada je odbacujući ž urnalističku mantru nepristrasnosti, priskočio u pomoć građanima-stradalnicima na Marijinom Dvoru, pa gotovo i sam glavu izgubio.
E sada, izjednačavati takav nacionalizam sa BH patriotizmom, u ime objektivnosti i nepristranog analitičkog pristupa, jeste intelektualno paraderstvo koje nam poručuje: i ovi su isti kao oni, a to je oprostite, ponoviću amoralno, jer nije istinito i da dodam, bezobrazno. Jer, evo otkačimo Silajdžića, ali uzmimo Željka Komšić a ili Miru Lazovića. Jeli se to nama poručuje da je i njihov BH patriotizam isto što i onaj Dodikov???
Dali je pak ovaj BH domovinski patriotizam hibridan, u kojoj mjeri i zašto je to tako, te, ne dali je, nego u koj mjeri je, natkriven onim etničkim, aludira se uglavnom bošnjačkim, pitanje je za sebe? Ono što je ovdje izvjesno jeste da tu nema nametanja kao što smo vidjeli, budući država ne posjeduje instrumente kojima bi i one "druge" inficirala BH državnim patriotskim virusom. Razumljivije rečeno, u BH niko nikoga na domovinsku ljubav natjerati nemože.
 
Može se razumjeti pozivanje profesora Lovrenovića na oprez i hladne glave. Tačan je njegov zaključak, već u naslovu izvučen: "Patriotizam, instrument rata", ali to nam ništa ne govori o patriotizmu kao takvom. Jasno svako normalan je protiv rata, ali ako se on desi, šta je to, koje je to vezivno tkivo što uvezuje i motivira masu na odbranu, ako ne patriotizam/nacionalizam.
Mudroslovstvo i mudre knjige su počesto jedno, a život nešto drugo. Poznato je da politika i političari više uvjek vode računa o pragmi nego o pravdi. U srazu demokratske politike "hladnih glava" i agresivnog bukadžijskog nacionalizma, ova prva, kao po nekom kodu, uvjek ostaje prikraćena, dok ova druga osvaja ustupak po ustupak. Sjetimo se uspona nacizma, sjetimo se crnogorskog referenduma i pedeset i pet postotne kvote "fakturirane od strane EZ državi Crnoj Gori pod pritiskom i galamom srpskog lobija, osvrnimo se i posmotrimo odnos demokratske Evrope spram bukadžijskog nacionalizma Milorada Dodika... Princip je uvjek isti, poput hiperaktivnog derišta kojemu su roditelji spremni udovoljiti svakom hiru nebili se smirio, tako i demokratska Evropa popuš ta i čini ustupak za ustupkom rigidnom i bahatom nacionalizmu Milorada Dodika.
U takvoj situaciji svako dalje popuštanje onog oponentskog BH patriotizma/nacionalizma za koji nam se i profesor Lovremnović i njegov eho Bazdulj trude pokazati kako su u osnovi isti, tj. nacionalizam (što jeste tačno, ali samo uvjetno jer nije u pitanju, bar nije u cjelosti upitanju, "jednojajčani" nacionalizam) i hegemonija (što nije tačno), jeste zapravo kapitulanstvo, kao što smo evo ovih dana svjedoci, gdje upravo onaj kome se spočitava državni patriotizam i njegovo nametanje (Silajdžić), mulja i pokušava nagodbom oponentskih patriotizama minorizirati g. Lajčaka i njegove mjere usmjerene na obezbijeđenje uslova za funkcioniranje Parlamen-tarne Skupš tine BiH.
BiH je potreban dijalog oponentskih patriotizama/nacionalizama, ali se on nemože voditi na osnovama upitnosti međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine. Država Bosna i Hercegovina je politička činjenica koja se nemože dovoditi u pitanje, kako to radi jedan od ona dva patriotizma/nacionalizma o kojima ovdje govorimo.
Tačno je i da državni ili BH patriotizam dovodi u pitanje entitetsko uređenje BiH.
Pitanje je: zašto nešto, što je rezultat nasilja i zločina, nešto "što je sramni iscjedak i posmrtni ostatak jedne kanibalske orgije ubijanja nedužnih koja nije dostojna čak ni da se ratom nazove" (Teofil Pančić ), nešto što je stjecajem real političkog stanja u datom trenutku okončanja oruž anih sukoba pod pritiskom, dobilo političku legitimaciju, ali ne i legalitet, zašto nešto takvo, dvanaest godina od dejtonskog sporazuma o miru i nikada parlamentarno i demokratski verificiranog Ustava BiH, zašto nešto takvo nakazno i potvrđeno nefunkcionalno i neuč inkovito, zaš to dakle nešto takvo, nebi smjelo biti demokratski dovođeno u pitanje.