Vaš Stav - 17.02.2008

Piše: Nihad Filipović

      "KOME ZAKON U TOPUZU LEŽI..."

Uoči očekivane kosovske deklaracije o nezavisnost, vrijedi potsjetiti na toliko puta citiranu čuvenu misao francuskog filosofa Bleza Paskala o odnosu sile i prava:
"Pravo bez sile je nemoć no. Sila bez prava je nasilna. Zato treba nastojati, da ono š to je pravdeno, bude jako, a ono š to je jako, da bude pravedno".
 
Ova mi se misao urezala u pamćenje još od studentskih dana. Fasciniran mladošć u autora (Paskal je ovo domislio u svojim mladalačkim dvadesetim), smatrao sam, a i dalje to skromno mislim, kako niko nije na tako sažet, a briljantan način, izrazio samu suš tinu prava, kako u biti (pravda), tako i u "pojavnosti" (pravo).
Ovdje naravno valja uočiti diskrepanciju između prava i pravde jer pravo nije obavezno i pravda i obratno, pravedno nije uvjek, pa i počesto, pravo. Samo limitiranost jezika i lingvistička nemogućnost da se misao artikulira u svim podrazumjevajućim nijansama, u istu ravan ovdje svodi pravo i pravedno, mada je moguća  i  poželjna kodifikacija u jedno, što je onda idealno rješenje.
Međutim, ideal je  samo poželjna projekcija mogućeg pa se pravo počesto stvarno svodi ili pak tako doživljava kao gola sila (bez pravde).
 
Upravo to jeste situacija u kojoj se sve vrijeme razmrsuje, smatraju jedni ili zamrsuje, misle drugi, albansko/srpski kosovski historijski, etnički pravni i politički rašomon.
Ono čemu sva svjetska javnost prisustvuje svih ovih post miloševićevskih godina "olako obećanih brzih rješenja", jeste samo konačnica (moguća) jednog povjesnog procesa otpočetog 1912 godine priključenjem Kosova Kraljevini Srbiji, što je i onda, kao što je i sadašnje "secesionističko" rješenje, bilo rezultat kako snage i pozicije Srbije i albanskog etnosa (jer je onda Albanija kao država tek imala biti priznatom), u ondašnjim povjesnim prilikama, tako još i više "igre" i odnosa velikih sila onoga doba.
Pravo kreira nosilac sile. U ono doba to su bila velika evropska carstva plus Rusija. Danas su to SAD, Evropska Zajednica, UN, Rusija- uzeti pojedinačno ili skupno u "igri" prožimanja sopstvenog i grupnog interesa. Danas je ta "igra", koju u suštini igraju veliki, a mali su samo statisti, komplikovanija, jer je dvadeseto stoljeće "porodilo" sav onaj set ljudskih, pojedinačnih i kolektivnih prava, što je na međudržavnoj razini rezultiralo institutom Ujedinjenih nacija, međunarodnih arbitražnih i sudskih institucija ... itd...itd...
Medjutim, dominantan nosilac sile i dalje dominira procesom kreiranja nove stvarnosti ili ako hoćete prava. To su danas jasno SAD, kao sto su nekada bile moćna evropska carstva plus, sve to vrijeme relevantna, ali ne i odlučujuć a Rusija. U onoj mjeri u kojoj nosilac dominantne sile štiti, zagovara i artikulira interese bliže pravdi, u istoj toj su mjeri i rješenja koja se nude u zaštitu takvih interesa pravednija.
 
Srpsko/albanska povijest uzajamnog masakriranja u i oko Kosova svjedoči dramatično odsustvo elementarne svijesti za prava drugog i drugačijeg. I jedan i drugi narod se tu može pozivati na "naše" žrtve i ovu ili onu historijsku nepravdu. Ta srpsko/albanska katilska igra bi bila nastavljena ko zna još koliko, da jedna radikalna miloševićevsko/šeš eljevska Srbija, na tragu čuvenog pamfleta Vase Čubrilovića koji je on, pod nazivom "Iseljavanje Arnauta" izložio u Srpskom kulturnom klubu 07. marta 1937 godine te Memoranduma srpske ANU, nije posegnula za radikalnim, svejedno "hinjenim" ili uistinu pokušanim genocidom nad kosovskim Albancima i to poslije krvavog i agresivnog rata u Hrvatskoj i Bosni što je u čitav proces involviralo velike sile i naravno ključno, najveću silu svijeta, SAD.
Poslije intervencije NATO pakta na Kosovu 1999 godine, bilo je jasno da je srpsko/albansko krvavo svojatanje Kosova otpočeto početkom dvadesetog stoljeća , nakon gotovo pa stotinu godina, privedeno kraju (ili nekom novom početku, svejedno), potpunim (dali?) debaklom jedne srpske anahrone politike ogoljene sile bez bilo kakava oslonca na pravo i pravdu. To što politički Srbi račun za gubitak Kosova danas adresiraju na Vašington, svako objektivan danas razumjeva bježanjem od sopstvene odgovornosti; jer da nije bilo one raškovićevske "lude srpske pameti", Kosovo bi moguće i danas bilo Srbija.
Lamentiranje nad nepravednim i arogantnim SAD samo je dimna zavjesa srpskog ekstremnog nacionalizma.
Gubitak Kosova je naime poraz Srbije, a ne pobjeda SAD.

Očajničko prizivanje ruskog veta u Savjetu sigurnosti UN, pozivanje na svakojake moguće opsanosti izuzimanja Kosova ispod op- ćeg pravila neprikosnovenosti državnog suvereniteta, insistiranje na toj i toj Rezoluciji UN kojom je rečeno "to i to", a ne "ovo i ono"..., sve to politički, prejako bi ovdje bilo kazati nema validnost, jer to jeste stanovita politička masa, ali bez stvarne težine; poput mase što pluta u bestežinskom stanju. Jer pravno, pravo na koje se Srbija poziva je formalno, pravo bez pravde. Jasno i na žalost, time ništa manje pravo. Ali, poslije onoga čemu je svijet neposredno svjedočio na Kosovu putem TV slike, krajem devedesetih godina prošlog stoljeća, svako srpsko pozivanje na pravo u kosovskom slučaju, razumjeva se kao podli  cinizam i pluvanje u lice pravde.
Konačno, gazeći autonomiju Kosova u bivšoj SFRJ, Srbija je nošena osjećanjem neprikosnovene sile, bahato okrenula ledja legalizmu politički se tako pozicionirajući s onu stranu prava, dakle legaliteta, dok legitimitet zapravo na Kosovu istinski nikada nije ni imala.
 
Kolosalnost  zločina koji je učinjen nad albanskim narodom Kosova i aktuelna srpska legalistička jadikovka, jednostavno je nespojiva sa elementarnim ljudskim osjećanjem za pravdu i pravedno. Skeptici ce reći, u redu, ali ne postoji univerzalno osjećanje pravednog. Rekli bih smo: da, ali konsenzus koji je oko srpsko/albanskog kosovskog pitanja postignut kako u EZ tako i de facto u UN, jeste upravo onaj jezičak na Justicijinoj vagi što balans pravednog preteže na stranu kosovskih Albanaca. Mač u drugoj ruci boginje pravde samo je potsjetnik onima kojima "zakon u topuzu leži", da osim što takvom, "tragovi nečovješ tvom smrde", nad svakom silom ima još i već a sila.