Vaš Stav	20.05.2008

/Ovaj esej posvećujem uspomeni na Radoja Domanovića/

"Pogriješi konj, a kamoli neće magarac"

/narodna poslovica/

Može li se i kako održati BiH?

Teško i preteško pitanje i za umne glave. Ali, raznih čuda biva u svijetu, a naša je zemljica Bosna i Hercegovina , kao što mnogi vele, plodna čudima: te Medjugorje, te Ajv-tovica, te ... Ni manje zemlje, ni više čudesa, tako da već više ni čuda nisu čuda.

Kod nas ima ljudi sa vrlo velikim položajima koji ništa ne misle, a u naknadu za to, ili možda iz drugih razloga, evo počeo je razmišljati jedan običan magarac, koji se ništa ne razlikuje od ostalih bosanskih, a ni hercegovačkih magaraca. Bog će znati šta je bilo da se taj genijalni hajvan odvaži na takav drzak pothvat, jer se dosad dokazalo da se od tog nesrećnog zanata u našoj Bosoni, samo moglo imati štete.

Hajde, recimo, da on jadnik, u svojoj naivnosti, i ne zna da se u njegovoj postojbini ne rentira taj zanat, te mu to nećemo pripisivati u naročitu građansku kuraž, ali, ipak, ostaje zagonetno što bašmagaracda misli, kad on niti je narod pa da bira, niti je zastupnik, ni seljak, niti ga je ko izabrao u kakvoj magarećoj skupštini za poslanika; A ako je grješnik sanjao da u kakvoj zemlji hajvana bude ministar, onda bi, naprotiv, trebalo da se vježba kako će što manje misliti... Na kraju krajeva, šta se nas tiče što je magaracu Bosni i Her-cegovini preduzeo napušten zanat od ljudi, a može biti da je bašpočeo misliti po nekom prirodnom nagonu; (Vidi: Radoje Domanović : Razmišljanje jednog obič nog srpskog vola").

Helem nejse. Evo  ta magi mozgajuć i o teskim narodnim i državnim pitanjima, u njegovu magareć u pamet dođe.

ETNO-NACIONALISTIČKO POLITIČKO

MODELIRANJE EVROPE

Dubinsko "iščitavanje" i razumjevanje evropske i bliže balkanske povijesti u posljednja dva stoljeća nedvosmisleno ukazuje na snagu etno-nacionalizma u politič kom dizajniranju kako evropskog kontinenta tako i specifično Balkana.

Kreiranje nacionalnih država na zapadu Evrope završeno je i prije devetnaestog stoljeća i taj se tamo proces uglavnom poklapao sa "prirodnim" nacional-lingvističkim granicama. Istovremeno, centralni dio kontinenta je, s jedne strane, sve do kreacije Njemačke i Italije u drugoj polovini devetnaestog stoljeć a, bio iscjepkan u stotine manjih etno-teritorijalno jedinica, a s'druge strane, centralna Evropa, evropski istok i jugo-istok (Balkan), ostaće sve do dvadesetog stoljeć a, a dobrim dijelom i tokom gotovo cijelog tog stoljeća, prostor multi-etni kih carstava (Hapsbursko carstvo, ruska Romanov imperija, kasnije ideološki transformirana u Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika te Otomanska imperija na jugo-istoku kontinenta, na čijim razvalinama u zamahu etno-nacionalizma niču nacionalne države Srbija, Bugarska, Grčka, Rumunija, Albanija...Kasniji razvoj na ovome prostoru vodi kreiranju Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (nešto kasnije Kraljevina Jugo-slavija), zatim, slično kao i prvi svijetski rat, etno-nacionalizam raspiruje i drugi svijetski rat, da bi dvadeseto stoljeće završilo daljim erodiranjem multietničkih država na evropskom jugu i istoku što je na našem prostoru izvedeno u formi rata.

Čitav ovaj povijesni tok kreiranja nacionalnih država pratili su strahoviti etnički pogromi i masovna nasilna izmještanja stanovnistva (Grci/Turci,Turci/Jermeni, Hrvati/Srbi/, Srbi/ Albanci, masovni pogrom Jevreja u II sv. ratu., milionski progon etničkih Nijemaca na-kon II svjetskog rata iz Česke i Slovačke, Poljske,Ukrajine i Jugoslavije.

U tom svjetlu, dodali bih smo, intenzitet etničkog sukobljavanja u ratu oko BiH 1992-1995 g. samo je nastavak krvavog etničkog srpskog i hrvatskog ekspanzionizma u procesu kreiranja odnosno uvećanja srpske odnosno hrvatske nacionalne države. Nova konponenta u toj krvavoj historijskoj utakmici je bosnjački nacionalni korpus, koji se od "sitnog kusura" u srpsko-hrvatskom etničkom razgranič enju, historijski transformirao u nezaobilazni faktor bosansko-hercegovačkog raspleta i to u toj mjeri da je, nada je, moguće prognozirati kako više u BiH nije moguće srpsko-hrvatsko "svođ enje povijesnog računa" do posljednjeg Bošnjaka.

Iako kroz cijelu povijest dominiraju carstva i imperije, već ina evropskih država danas jesu nacionalne države, kako primjeć uje profesor Džeri Z. Miler u svom nedavno publiciranom eseju "Mi i oni", objavljenom u aprilskom izdanju magazina "Vanjski poslovi".

Zahtijevalo bi dosta prostora i napora u koji ovdje ne namjeravamo ulaziti da bi se osvijetlili sociološki procesi koji su povjesni tok usmjerili u pravcu jačanja etničkog nacionalizma.

Ukratko, Miler se ovdje poziva na Ernesta Genlera i njegovo zapažanje kako rast etno-nacionalizma, nije neka slučajna povjesna greška nego je inicirano nekim od najdubljih značajki modernosti. Vojna utakmica (trka u naoružanju) između multietničkih carstava vodila je porastu apetita i tendenciji širenja prostora radi obezbijedjenja neophodnih dobara za daljnji ekonomski rast. Ekonomsko bujanje i rast opet zavisi od što masovnijeg obrazovanje populacije i jednobraznog jezika radi ubrzanja i olakšavanje komunikacije, što vodi državnoj, "učiti, učiti, učiti" politici i promociji jednog jezika komuniciranja, što opet direktno vodi sukobu oko jezika i mogućnosti društvene promocije različitih socijalnih/narodnih grupacija.

I mada su povijesni tokovi moderne Evrope globalizacijski, što znači ponovno prevladavanje multikulturalizma i povlačenje etničkog nacionalizma, pogrešno bi bilo upadati u zamku pežorativnog minoriziranja etničkog, a glorificiranja liberalnog ili građanskog nacionalizm, što je prisutno među evropskim, a jošviše, zapaža Miler, američkim intelektualcima.

Doduše takva je opsanost kod nas u Bosni gotovo zanemariva jer je u nas na djelu upravo obrnuti proces: glorificiranje i naglašavanje etničkog nauštrb liberalnog/građanskog nacionalizma.

Oslonjajući se na Milera ovdje bi mogli zaključiti: ma kako izgledala politička mapa Evrope dvadeset i prvog stoljeća, etnički nacionalizam ostaje latentno prisutan i potencijalno, u proizvedenim okolnostima, ponovo moguće odlučujuć i činitelj i pokretač točka povijesti.

BOSNA I HERCEGOVINA U RALJAMA

ETNO/NACIONALIZMA

Samo u ovom i ovakvom okviru moguće je realno skanirati BH političku zbilju. Jer, sve ono čemu smo svjedoč ili u procesu raspada Jugoslavije i svih ovih post dejtonskih godina u BiH jasno ukazuje na snagu etno-nacionalističkog sentimenta. Sva "građanska" priča, ma sa koje strane dolazila, za etno-nacionaliste je "dimna zavjesa."

"Sva njihova priča o univerzalnim pravima, suživotu, vjekovnoj toleranciji, zapravo je dimna zavjesa. Time žele da zamagle suštinu svojih nikada promijenjenih zahtjeva za ukidanje Republike Srpske ili bar dokidanje njenih ustavnih nadležnosti." (M.Dodik, "Unitarizmom do raspada","Nezavisne novine", 23.04.2008 g.)

Jasno, Dodik je ovdje uglavnom u pravu. Bošnjaci, na koje on ovdje aludira, pretežno zaista žele ukidanje RS, jer je ona nastala uglavnom na njihovoj nevinoj krvi, zločinom genocida, znač i masovnim ubijanjima i protjerivanjem sa njihove zemlje, koja političkim trikovima, treba sada da opstoji kao srpska republika.

Da bih međ utim istina bila cjelovita, treba reć i da se i na bošnjač koj i bosanskoj strani, kako među etno nacionalistima tako i među građanskim i BH patriotima općenito, da parafraziram, sva njihova priča o RS kao konstitutivnom dijelu BiH, doživljava kao dimna zavjesa; Time žele da zamalge suštinu svojih nikada promjenjenih zahtjeva za ukidanjem "zadate države BiH".(termin M. Dodika)

Sve ovo nas skupa onda dovodi do ključ nog BH političkog "kamena međaša": uzajamno povjerenje i vjera u mogućnost obnove zajedničkog života. Toga u BiH nema i u uvjetima političke radikalne etno-nacionalističke predominacije nemože ni biti, tim prije što i međunarodna zajednica (SAD/EZ) u biti ništa ne radi, makar na preusmjeravanju radikalnog etno-nacionalizma u neku umjereniju formu, kojoj zajedništvo i suživot nebi bili "kost u grlu." Ne, međunarodnjaci, od britanskog do američkog ambasadora i briselskih birokrata i Holbruka, svi u glas se kunu u dejtonsku BiH, nebili kako smirili radikalni srpski etnički nacionalizam dodatno razbucan gubitkom Kosova.

Politički, narodnjački i nacionalisti ki sentiment nije nešto što je ljudima urođeno nego im je "proizvedeno" onim što općenito zovemo kultura, odgoj, obrazovanje. Onako kako im je radikalni narodnjački i nacionalistički osjeć aj duhovno kultiviran moguće ga je i svoditi ne mjeru koja neće znač iti ugrožavanje onih istih prava koje tražimo za sebe. A to radikalni BH etno-nacionalizam neće, niti, kao što se pokazalo svih ovih godina od Dejtona naovamo, "veliki" involvirani u našu "priču", stvarno rade na potpomaganju onih unutarnjih naših snaga koje hoće takvo preusmjeravanje. I tako se onda opet vraćamo onome "kamenu međašu" kojega sada iščitavamo kao svjesno etno-nacionalistič ko raspirivanje nepovjerenja i mržnje među BH narodima.

Ono što neupućenog može začuditi jeste da se to i danas, pod neposrednim nadzorom briselskih birokrata radi nimalo suptilnije nego u odnosu na ono predratno vrijeme, nego jednako tako "balkanski"sirovo, kako neko reče "zapišavanjem teritorija": diobom djece u vrtić ima (nastojanja za uvođ enjem religiozne obuke u vrtić ima), podjelom u školama (dvije škole pod istim krovom), podizanjem vjerskih objekata i simbola na tuđem i gdje im mjesto nije, pravoslavnim osvješćavanjem laičke institucije kakvom bi trebala da bude zgrada vlade jednog navodno multietničkog i multireligioznog entiteta (nije li ovo isto što i ono predratno prekidanje skupštinskih sesija da bi se klanjalo podne).

HISTORIJSKA DISTANCA

I STRATESKI CILJEVI ETNO-NACIONALIZMA

Politika, posebno ona strateška, se uvjek bolje "vidi" i procjenjuje sa distance. Krupne,strateške političke odluke stvarno su mjerljive vremenom. Ostvarili se strateški politički cilj, politika i odluke (taktika) koje su dovele do cilja, ocjenjuju se uspješnim. Neostvari li se, onda se i takva politka i odluke (taktika) imaju smatrati neuspješnim.

Sve što politički procjenjujemo i oko čega se opredjeljujemo danas zapravo je rezultat ukupnog našeg političkog iskustva u nekom vremenu prošlom, filtrirano kroz ono što je naše ukupno životno iskustvo (naš socijalni profil, stepen obrazovanja, adoptiranu svjetonazor i "način" na koji vidimo "svijet", društvo i nas u društvu, državu, narod...).

Mujo Demirović u knjizi "Bosna i Bošnjaci u srpskoj politici", bavi se istraživanjem "porijekla, karaktera i sadržine povijesti ideje i prakse srpske nacionalne politike prema Bošnjacima i BiH", te konstatira, pet "instrumenta"srpske etno politike: teritorijalni eks-panzionizam, jezič ki hegemonizam, etnocentrič ni svesrbizam, dehumaniziranje Bošnjaka i genocidnost srpskog nacionalizma u "izvedbi".

Teze koje razvija i zapažanja koja bilježi profesor Demirović potkrepljuje obimnom cinjeničnom/dokaznom građom, jasno nam pokazujuć i kako se tu ne radi "ni o kakvom presedanu ili vremenski jednokratnom događaju", nego je riječ o povjesnom kontinuitetu srpske radikalne etno politike.

Sve ovo vrijedi i za hrvatsku radikalnu etno politiku, a razlike kojih ima, samo su u nijansi (dehumaniziranje Srba, prvotno glorificiranje bosanskih muslimana kao "hrvatskog cvijeća", a potom arogantni narcizam u samozadatoj misiji privodjenja muslimana zapadnoj civilizaciji)...

Stoga je pusta je i isprazna "građanska"politička tlapnja ili, što bi anglo-saksonci kazali "wishiful thinking" o etno-nacionalizmu kao izvoru političkog zla u nas i prema tome treba to dokinuti i riješen problem.

Prvi dio ove teze, uvjetno rečeno "stoji"; Uvjetno, jer nije problem po sebi etno naciona-lizam od kojega se u BiH ne može "pobjeći" iz puno razloga, da se sada ne ponavljamo. U nas je problem zapravo radikalni etno nacionalizam i to srpski i hrvatski koji se identificiraju sa radikalnim etno nacionalizmom matice u susjedstvu, što direktno rezultira identificiranjem bošnjackog nacionalizma sa državom BiH. Za neke je to bosnjački radikalni etno nacionalizam, a za neke pak patriotizam i građanski nacionalizam. Bilo kako bilo, na ovoj je osnovi vođen rat devedesetih godina prošlog stoljeća i nemojmo se zavaravati, na istoj ovoj osnovi, da sutra izbije, bi bio vođen i neki novi rat u BiH. Radikalizam najmlađeg BH etno-nacionalizma, onog bosnjačkog, u sadašnjoj, "adole-scentskoj" fazi, manifestira se više u kulturološkoj domeni: religija, obrazovanje, kultura svakodnevnog življenja... (što ima i svoje političke implikacije), ali njegova stvarna narav, posebno njegova državotvorna snaga, tek će se pravilno moć i prosuđivati sa neke buduće historijske distance.

Ono, koliko je danas moguće sagledati, deklaratorno, i sa strane BH građanskih nacionalista i sa strane etno-nacionalista, 100% BiH bi trebalao biti prevlađujuće političko stajalište, ideal i krajnji cilj.

Ako je uistinu 100% BiH cilj dominirajuće bosnjačke politike, onda je, imajući u vidu historijski kontekst i strateške ciljeve etno nacionalizma u BiH, a u svijetlu postignutog dogovora o reformi policije, u svijetlu "evropskog otvaranja" BiH i nestupajuć ih ustavnih razgovora i dogovora, onda je zaista dakle vrijeme da se upitamo, ko su to, čast hajvanima, ali ko su to magarci, a ko konji u BH političkoj Peruć ici?

Ja za sebe osobno ilično, glede i sproću, mogu kazati da sam, što se mene tiče, ja kao građnin, koji je otstupajući od nekih principa kojih sam se do tada držao poput "pijan plota", glasao za 100% Silajdžić a na proslim predsjednič kim izborima, magarac; Imao sam zato dobrih razloga i gle čuda i danas mislim da je onakve ustavne amandmane, ne trebalo, nego moralo se rušiti.

Prema tome, BH etno-politički  vor se nemože razriješiti dokidanjem etno nacionalizma. Uostalom, to izvesti, a ostati u demokratskim okvirima, nemoguća je misija, mada je razmišljanjem u tom pravcu, moguće doć i do potencijalnih riješenja.

Ali, u nas se tako ne razmišlja. U nas ni naši "neovisni" intelektualci ne razmišljaju u tom pravcu. Njima je bitno uvažanje tzv. politič kog realiteta, a činjenica kako je isti rezultat zločina genocida i političkog kompromisa iznuđenog pritiskom u jednom specifičnom povijesnom trenutku (neki to drže, sa puno jakih argumenata, otvorenom izdajom), prećutno, fatalistički i kako god hoćete, prihvata se kao neumitnost. Politika tipa "reci, reci ba RS" (što je naslov jednog skorašnjeg eseja Nerzuka Ćurka), dominira, kako u sferi duha, tako i u domenu pragme bosnjačkih i bosanski orijentiranih intelektualaca, političara i politika ...

Etno-nacionalistički osjećaj potpirivan svjesnim političkim manipuliranjem masama i negativnim povijesnim pamćenjem u nas je u toj mjeri jak i k'tome jos i institucionalno zaštićenkonsenzusom, pod koji se svodi sve i svašta, da etno-nacionalistima uopće nije teško svaku razumnu političku inicijativu koja bi vodila stvaranju pretpostavki za obnovu povjerenja i zajedničkog života, politički iskarikirati i obesmisliti.

Pa nam onda dođe u goste arhitekta dejtonske BiH, Ričard Holbruk i ne može se načuditi kako nam je to školstvo podjeljeno perverzno promičuć i istovremeno taj svoj dejtonski "nation building"model kao spasonosno rješenje za druga, kako se to nemušto politič ki kaže, "krizna žarišta u svijetu"...itako dalje i tome slično...

Ono što je danas još uvjek otvoreno političko pitanje u BH jeste: koji je to strateški cilj Izetbegovićeve politike bio u Dejtonu: teritorijalni integritet BH i odbrana njenog multietnič kog karaktera u AVNOJ-evskim (i tada međ narodno priznatim) granicama ili bošnjkačko/srpsko/hrvatska BH nagodba pa i po cijenu teritorijalnog razgraničenja.

Kako je BH "izašla" iz Dejtona cjelovita, a podjeljena i kako takvo stanje manje više imamo i danas, budući ta dejtonska politička BH trakavica još nije dokinuta, niti joj se vidi kraja i odgovor na ovo pitanje je jošuvijek otvoren i zavisi od onog našeg isustva na koje se naprijed pozivamo. Tako je, ugrubo govoreći, jer su nijanse i "prelijevanja" i moguća i podrazumijevajuć a, za jedne, bosanske/bosnjač ke nacionaliste i integraliste, rahmetli Izetbegović izdajnik, a za druge, bosanske/bosnja ke islamiste i zagovornike politike "svoj na svome", isti je heroj.

Općenito sav taj "građanski islamizam"najveće bosnjačke političke stranke ostaje od osnutka naovamo, politički intrigantan, nedorečen, nejasan i intelektualno zbrčkan. Srpski narodnjaci naravno nemaju dileme. "Islamska deklaracija" rahmetli Alije Izetbegovića za njih je bosnjački nacionalistički manifest; dobrodošao nepobitan dokaz o krajnjim namjerama bosnjačkog nacionalizma. Nama ostalima naravno jasno je da tu niti se radi o narodu niti o državi, pogotovo ne modernoj i građanskoj, već je prije riječ o konzervativnom i zašto to ne reći retrogradnom islamizmu u nekakvom "građanskom odjelu", koji niti je onda imao, niti ima danas dovoljno široku osnovicu da bih postao prevlađujuće političko stajalište Bošnjaka...

Geopolitička situiranost BiH, civilizacijsko okruženje i konačno, ono moguće i najvažnie, prevlađujuć a moderna duhovna/kulturološka supstanca u Bošnjaka bitno je opredjeljena, da islamom, ali i u ništa manjoj mjeri i općim i po svom porijeklu evropskim prosvjetiteljskim i humanistič kim vrijednostima. Ko to nezna, nezna ili, prije će biti, neće da zna, ništa niti o Bosni i Hercegovini niti o Bošnjacima u Bosni i Hercegovini.

EVOLUCIONIZAM I OTVORENO NASILJE

U PROCESU ETNICKE SEPARACIJE

Profesor Džeri Miler u eseju na koji se u ovodnom dijelu ovoga teksta pozivamo, za društva u kojima je etnički konflikt eskalirao do razmjera rata i etničkog čišćenja, predlaže kao naj humanije i naj praktič nije i sa stajališta zapada (SAD) najjeftinije rješenje, separaciju. Povratak izbjeglica u takvim uvjetima je "često nepraktičan i čak nepoželjan, budući u biti znač i fundiranje terena za neki novi buduć i sukob."

Profesor ovo piše iz američke vizure objektivnog posmatrača i analitičara, a ne sa staja-išta prognanika sa sopstvene zemlje i iz sopstvenih domova. Ja pak magarac, radije to razumijevam kao pisanje iz pro jevrejske vizure.

Jer, iz naše pak bosanske magareće vizure, uoč ljiva je diskrepancija između lakoće sa kojom Miler prihvaća krajnje konsekvence brutalnog etno nacionalizma kao neminovnost, obzirom na korespondiranje ento nacionalistič kog sentimenta sa nekim od najdubljih značajki ljudske duhovnosti, s jedne strane, a s druge strane, zanemaruje i previđ a istu takvu dubinsku snagu, korespodenciju i "ukorijenjenost" ljudskog osjećanja pravdnog/nepravdnog. I jedno i drugo naime trajno korespondira "sa nekim od najdubljih značajki ljudske duhovnosti"...

Ljudsko osjećanje pravednog/nepravednog nacionalistička svijest generira u kolektivni sentiment, a to onda opet može voditi "buduć im sukobima", koje bi profesor Miler da izbjegne pod svaku cijenu, sve u ime humaniteta.

I tako smo opet na nultoj poziciji, gdje na scenu razgraničenja, na način ovaj ili onaj, ponovo nastupaju etno nacionalizmi... Bilo kako bilo rješenje sigurno nije miranje sa grubom silom s' onu stranu međ unarodnog prava, na šta se u osnovi svodi pristup profesora Milera.

što se moje magareće pameti tiče rješenje u suglasju sa idejom humaniteta može biti samo evolutivno, a ukoliko etničko sučeljavanje eskalira u otvoreno nasilje, onda se isto mora podrvći pod međ unarodno pravo.

U potkrepi svojih teze o dubinskoj snazi etno-nacionalizma, Miler navodi primjer Baska u španiji, primjer Flamanaca i Valonaca u Belgiji, švicarski primjer koegzistencije Nije-maca, Francuza, Italijana i retro romana te slučaj škota u Velikoj Britanije. Riječ je o demokratskim zemljama u kojima su navedene etničke skupine ostvarile vidove etničke autonomije, kako on kaže, "za sada".

Za zemlje u razvoju, predviđa Miler, gdje su granice novija kreacija i često povučene na štetu ovog ili onog etniciteta, vrlo su izvijesni budući sukobi i daljnja etnička dezintegracija.

Imajuć i uvidu povjesno zaleđe na koje se naslanjaju ovi njegovi zaključci se istima se uopće nije teško složiti, s tim što valja ovdje primjetiti da, unatoč nekih općih mjesta, svaki slučaj ipak valja posmatrati posebno, made se općenito može reći da u citiranim evropskim demokratskim zemljama i ukoliko dođe do etničke dezintegracije to neće imati nasilan tok, kao što bih imalo, sasma izvijesno, recimo u nekim zemljama Afrike.

A gdje je Bosna i Hercegovina u ovome scenariju?

"OD IZVORA DVA PUTIĆA

VODE..."

Najskuplja politička halatka je riječ . Riječ , izgovorena ili pisana, osnovni je politički instrument i od toga kako se nešto iskazuje u politici u dobroj mjeri zavisi i rezultat neke političke akcije. Radikalna retorika vodi radikalnim rješenjima, a sraz sa radikalnom retorikom suprotnog predznaka, moze samo blokirati cjelokupan proces ili rezultirati nasijem (terorizam, rat). A to je upravo ono što jeste politička BH stvarnost (minus rat, ali ne i terorizam jer i toga je bilo i još uvijek biva).

U hirurgiji nezgrapna upotreba skalpela može polučiti i tragičan ishod. Jednako je tako i u politici sa upotrebom riječ i. Ratovi, već je i zapisano i toliko puta rečeno, počinju verbalno. Tek je drugo poluvrijeme ono sa pucanjem.

šta međutim ako oružije utihne, a rat se nastavi opet verbalno?

Nijeli logično ce takva verbalna pucnjava opet eskalirati u otvoreno nasilje. Nijeli se samo prije nekoliko mjeseci sva BH javnost bila zabavila pitnjem, jeli to novi rat na pomolu?

Do rata jasno nije došlo i svi znamo zašto u postojećim uvjetima, teško da i može doći, barem onakvog kakvog smo imali devedesetih.

Pa ipak logič no je pitanje, nastavili se etnonacionalistička konfrontacija kojoj smo svjedoci i sve ovo post dejtonsko vrijeme u BiH, čemu onda sve to skupa vodi?

Dakle, u našoj priči o magarcima i konjima valja imati na umu kako je magarac radišno stvorenje. Pokadšto tvrdoglavo, ali vrijedno i uporno stvorenje. Zato ga je Demokratska stranke SAD i uzela za svoj zaštitni znak, a ja i svi mi bosansko-hercegovački magarci se iskreno nadamo, da će demos i vrijednosti građanskog društva istinski, kad-tad prevagnuti i u BiH. Do tada, pa makar to i nedočekao, i meni i svim mojim kolegama magarcima, ostaje mi magarećki neumorno ponavljati, pa dok ne dospijei do posljednjeg bosansko/hercegovačkog živinčeta: zalaganje i težnja za građanskom BiH nema nikakve veze sa "prikrivenom težnjom za unitarnom BiH." To je nategnuta propagandna nacionalisti ka floskula onih koji neznaju drugačije misliti nego na način "oni su isti kao i mi". Drugim riječima, buduć i je za nas BiH "zadata" država, to mora da je i za njih i kako mi želimo izaći iz takve države, to mora da žele i oni, samo nemaju kuda, pa nastoje što više "iskamač iti"dok jošima vremena, pod krinkom priče o građanskog državi iza koje se krije ono reisovo, "zar i mi nemamo pravo na našu državu", nakon čega će nam reć i: "Evo Vam ništa i čuvajte to dobro". (M.Dodik u citiranom intervju "Nezavisnim novinama")

Jasno je da BiH nemože biti Francuska. Jasno je da ona mora biti decentralizirana zajednica. Samo neupućenim ili onim što se takvim prave, nije jasno, zašto oni što, zase drže da su moderni (?!?!?!) i nemaju veze sa minulim ratom (!!!), insistiraju na ratnoj, dejtonskoj konstrukciji BiH, kada se zna kako i u kojim okolnostima je došlo do dejtonskog politickog aminovanja i federacije i genocidne četnicke tvorevine.

Ljudski duh i istrajnost u onome što se vidi i doživljava kao pravda ili kao borba protiv nepravednog, kako nam povijest kazuje, je nesalomiv. A da je u kolektivnoj svijesti Bošnjaka i dobrog dijela BH Hrvata, RS zaista fašistička i zločinacka tvorevina, u to nema nikakve sumnje.

Ne vrijede uvjeravanja kako je istovremeno za bosanski srpski narod, RS sa etnički očišćenom Fočom, Zvornikom, Bjeljinom...itd...itd, onaj ideal za koji je izginuo srpski narod u BiH. Na tuđem i u tuđem nikom nije dobro i tu se neki Jovo ili Mitar iz Drvara ili iz Bosanskog Petrovca nimalo ne razlikuje od nekog Muje ili Sulje protjeranog iz Srebrenice ili Foče.

Dakle, ako se hoće istinski dogovor i novi početak u BiH, mora se načiniti otklon od Dejtona.

Srpski radikalni etno nacionalizam to ne želi, pa ni pod cijenu neulaska u EZ. Za njih je RS tekovina oslobodilačke borbe srpskog naroda, onaj preko Drinski srpski "ostatak ostataka".

Prevlađujuci strateški cilj politički organiziranih Srba u RS, vidjeli smo, ne može se pravilno uočiti izvan veze sa strateškim ciljem radikalnog sve-srpskog etno-nacionalizma. On se u dejtonskoj prezentaciji danas plasira kao parcijalan, gdje kao takav traži rješenja za srpski narod u BiH, a samo u ekstremnom slučaju, u sluč aju da BH Srbi ne mogu da ostvare svoje pravo u BiH, dolaze u obzir druge opcije. Ovo je zapravo u suprotnosti sa historijskom i činjenicnom građ om na kojoj počiva radikalni srpski etno-nacionalizam i stoga se razumjeva kao taktika u političkim prilikama kakve jesu u Evropi i svijetu danas, dok cilj ostaje uvjek isti.

Bošnjaci opet ni psihološki ni interesno ne mogu prihvatiti RS i cinjenicu da su svedeni na dvadesetak procenata BH teritorije.

Radikalni Hrvati bi bili zadovoljni svakim rješenjem koje bi i njima, 1/1 dalo dio BiH ili, ima se utisak, ako bi se uspjelo RS transformirati u neki prihvatljiviju administrativnu formu, postoje struje među politič ki organiziranim Hrvatima koje bi bile spremne za razuman BH politič ki dogovor.

U ovakvoj situaciji, buduć i BiH nije ni Belgija ni Velika Britanija, imajuć i u vidu historijsku pozadinu aktuelne političke borbe oko BiH, do odrzivog političog dogovora u BiH je nemoguće doć i bez snažnog pritiska SAD i EZ. A oni, i jedni i drugi, svode račune sa Srbijom zbog priznanja neovisnosti Kosova, na račun i preko Bosne i Hercegovine. Kako? Pa tako što nam uporno ponavljaju kako je dejtonska etnička podjela BiH uvjet opstanka BiH.

Kaže americki ambasador u BiH Ingliš, tu skoro na sijelu intelektualaca "Krug 99", ukoliko ne prestanu uporna pozivanja na ukidanje RS, "Bošnjaci rizikuju gubitak međ unarodne podrške."

A krugovalni nato ćute. "Mi barem obični magarci riknemo, mahnemo repom, a oni ni toliko građanske kuraži nemaju."( Radoje Domanović : Razmišljanje jednog običnog srpskog vola")

Da se ne lažemo: dejtonska BiH u Evropi, sa jednom u Parlamentu BiH legaliziranom tekovinom fašizma i zlo ina genocida, buduć a je Belgija, čiji je povjesni put bio drugačiji , ali koja eno samo što se nije podijelila, i to sve lijepo, kulturno i jeftino, bez balkanskog frceranja, što će, malo cinizma na račun stare gospođe Evrope ovdje neškodi, nego dapače pojač ava zaključak našeg magarećeg razmišljanja, helem što će, rećemo, na kraju ispasti evropski civilizacijski model, koji ć e se ponuditi i BiH.

Tako će moguće, politič ka karta Evrope, koja je u osnovi tekovina borbe protiv sila fašizma nakon II svijetskog ratu, po prvi puta nakon toga rata (jer su izmjene do kojih je došlo nakon urušavanja komunizma, izvršene bez rata, a jedino je u bivšoj Jugoslaviji do disolucije došlo ratom, ali su i nakon toga republike uspjele sačuvati svoj teritorijalni integritet  izuzev Srbije, iz poznatih razloga); Dakle, tako će moguće, po prvi puta nakon posljednjeg svijetskog rata, fašizam kreirati nove granice u Evropi.šta ce u tom scenariju biti sa Evropom i svijetom, pregolema je zadaća za moj magareć i mozak.