Vaš Stav	30.08.2008

 
OBRAZ POD OPANKOM

Od II sv. rata na ovamo filosofsko, etičko i pravno pitanje sa kojim se generacije i generacije suočavaju jeste: masovni zločin i pitanje individualne i kolektivne odgovornosti.
Dok je njemački nacizam u krvi do vrata marširao i gazio Evropu i svijet većina Njemaca su to, navijački pasivno ili aktivno, kako god hoćete, posmatrali sa strane, da bih nakon rata, suočeni sa masovnim zločinom počinjenim u njihovo ime tvrdili kako nisu uistinu znali stvarnu prirodu nacizma, nisu znali za holokost i razmjere te pošasti, kako su samo postivali zakon, slijedili naređenje ili jednostavno, slijedili i utapali se u masu, jer na koncu "šta sam ja kao pojedinac tu mogao promjeniti..."
Protestantski pastor Martin Niemoller, stanje duha prosječnog Njemca toga doba najbolje je čini se izrazio onom čuvenom mišlju:
"Prvo su došli po komuniste. Nisam se protivio jer nisam komunista. Onda su došli po Jevreje. Nisam se protivio jer nisam Jevrej. Onda su odveli sindikalne aktiviste. Nisam se protivio jer nisam bio sindikalni aktivista. Onda su odvodili katolike.Nisam se protivio, jer nisam katolik. Onda su došli po mene, a viš  nikoga nije bilo da se tome usprotivi."
Ipak, u isto vrijeme postojali su ljudi, pojedinci i grupe, koji su aktivno djelovali i pruzali otpor nacizmu Adolfa Hitlera i njegove Nacional socijalističke partije. Matica političkog zbivanja je naravno bila višestruko jača od rukavaca i tokova otpora; Toliko jača da se č inilo kako je sav njemački narod pristao uz tu i takvu politiku, pa ga je nakon rata trebalo "trijezniti" otvaranjem kapija koncentracionih logora i prisilnim odvodjenjem stanovništva kako bi na sopstvene oči svjedočili pravu prirodu hitlerizma.
 
Janine Nataliya Clark, u svom uradku: "Collectiv guilt, collectiv responsibility and the Serbs" ("Kolektivna krivica, kolektivna odgovornost i Srbi"), na tragu masovnog zločina počinjenog u ime Srba u ratovima devedesetih godina prošlog stoljeća, bavi se istim prednjim pitanjem i zaključuje kako je i pored svega što se u ratovima dogodili i masovnog negiranja odgovornosti nakon rata, nemoguće govoriti o kolektivnoj krivnji srpskog naroda, ali je možda moguće o kolektivnoj odgovornosti (u etičkom smislu).
Korektno, jer i u Srbiji i srpskom narodu su postojali ljudi, pojedinci i grupe što su se suprostavljale pomahnitalom neonecizmu Slobodana Miloševića, njegove Socijalističke partije i sve te "nebeske" narodnjačke bratije.
I ovdje je međutim matica političkog gibanja bila viseštruko moćnija od tih fragmentiranih rukavaca i tokova otpora. Toliko jača da se činilo kako je sav srpski narod, posebno onaj preko Drinski dio, pristao uz onu i onakvu politiku.
Ipak, u srpskom slučaju nije se ponovio američki ad hock scenario "otvaranja očiju" njemač kog (srpskog) naroda prisilnim odvođenjima u koncentracione logore. Takvu radikalnu mjeru kolektivnog prokazivanja sebi dopustiti mogu samo veliki, a Srbija i Srbi su ipak ratovali samo sa malim. Onaj njihov "ograničeni"velki rat nije pak Amerikance i saveznike koštao niti jednog ubijenog i u tome, kao i u posebnom (Dayton-skom) putu lomova nacizma na našim prostorima i u ovo naše vrijeme, gdje je sve podredjeno tzv. mirovnom procesu i birokratskoj kaukulaciji, sva je, i politička i pravna, specifika masovnog zločina počinjenog u BiH i pitanja i odnosa individualne i kolektivne odgovornosti.
 
Hapšenjem Radovana Karadžića, u nas je iznova aktualizirano gornje naše početno pitanje. Ono se žurnalistički prevedeno i prilagođeno masovnoj konzumaciji, pa tako i politič koj manipulacji, u nas svelo na pitanje: je li suđenje Radovanu Karadžić u ujedno suđenje i RS.
Već nam je priopćeno kako sam Karadžić misli da je suđenje njemu suđenje i RS.
Uznemireni i zabrinuti razvojem događaja, Dodik i dodikovci i sva ta službena srpaka politička pamet RS-a uporno međutim ponavljaju, kako je zločin, ako ga ima, individualan i kako se ne može suditi čitavom narodu za ono što je njegova autentična politička volja.
Drugim riječ ima RS nije stvorio Karadžić nego srpski narod, a ako je Karadžić u tom procesu činio zločine, eto ga pa neka odgovara.
Na nakaradnost ove teze već je ukazao Ivan Lovrenović u tekstu "Udio đ avla", objavljenom u magazinu "Dani", br. 580 od 25.07.2008, a kako ništa što "Dani" pišu ne može proć i bez odgovora Senada Avdića, tog dezurnog Woodu žreca bosansko-hercegovačkog žurnalizma, u magazinu "Slobodna Bosna", br. 613 od 14.08.2008, pojavio se njegov prilog "Individualna odgovornost i kolektivna hipnoza".
Lijepo nam tu Senad pobroja ko je sve u preko Drinskom vojnom i politickom srpskom vođstvu zaglavio na sudovima zbog ratnog zločina: R. Karadžić , B. Plavšić , M. Krajišnik, N. Koljević se ubio, "navodno kada je čuo da je i on na haškom spisku", pa dalje: R. Brđanin, G. Kličković , M. Stanišić , S. Župljanin, Lj. Borovčanin, R. Krstić , M. Gvero, Lj. Beara, Z. Tolimir, M. Talić , S. Galić ... dok suđenje čeka i R. Mladića, V. Pandurevića, D. Miloš evića ..., da bi nam na koncu Avdić otkrio "toplu vodu" i zaključio, da je odgovornost individualna i da se ne sudi jednom entitetu niti jednoj vojsci nego pojedincima za učinjene zločine u procesu provođenja "volje srpskog naroda" te se sljedstveno istom, da njeguvu misao razvijemo do kraja ogoljeno i jasno, ne može jedna vojska nazvati zločinač kom, samo zato što je njen kompletan zapovjedni vrh naređivao zloč ine, niti se suditi može jednoj teritoriji tj. entitetu samo zato što je stvaran zločinom i u krvi.
 
Adio pameti kazali bi dalmoši.
 
U svom tekstu ,"Kad' je volje i zlo ide na bolje", ovaj je autor već napisao da je ovo pitanje najmanje pravno, a prije svega i ponajviše političko i dodao bih etičko, mada se u našim prilikama, do etike drži kao i do lanjskog snijega. Drugačije je teško i očekivati u prostoru i prilikama, koji ovdje izraz upotrijebiti: ruralnog, plemenskog ili narodnjačkog poimanja prava, pravde i etike.
Mizeran i neznalački osvrt Senada Avdića, iako hoće biti građanski osvješćen i liberalan, najbolja je potvrda te teze, a na isti zbilja nebi bilo smisla osvrtati se da i ovakvo jeftina, sluganska i profana duhovnost ne prolazi u BiH pod pamet i da to nije plasirano u listu koji ipak ima, kakvu-takvu čitalačku publiku u BiH. U tome je sva opasnost Senadova biva "paljenja (domovinskih) iluzija" prosječnog BH građanina.
 
U redu. Kranimo ovako: odgovornost je u pravu individualna. Po osnovu krivice. Pojedinac kriv, pa kao takav i odgovoran za svoje činjenje odnosno nečinjenje. Dakle, ovo bi bilo opće mjesto prosječne građanske svijesti danas, koja je eto doprla i do Avdića.
Ovome bi se dalo dodati i slijedeć i aksiom modernog krivičnog prava: nema odgovornosti bez krivice i nema kolektivne krivice pa tako ni odgovornosti, mada ovdje ima izuze-taka (npr. korporacijsko pravo), ali uzimamo da isti samo potvrđuju prednje pravilo.
 
Međutim, (uvjek ima ono ali i međutim, jel'de), u pokušaju racionalnijeg odgovora na ovo pitanje i izvan sfere dnevno/političke upotrebe, valjalo bi se vratiti filosofsko/etičkim i sociološko/pravnim korjenima ovoga pitanja, odnosu etike i etičkih normi i prava i pravnih normi i duhovno/sociološkog sagledavanja složenog odnosa pomirbe i reintegracije u post-ratnom multi-etničkom i multi-religioznom društvu kakvo je naša BH zajednica.
Budući je ovo tek novinski osvrt, puki i bez odjeka lavež onoga pustinjskog psa dok karavana prolazi, nebih ovdje tim i takvim putem, jer nemam ni želje ni energije onom i onima što obraz pod opanak stavljaju, objašnjavati vezu između sile i prava, pravde i političke moć i, kolektivnog osjećanja stida i individualnog poštenja, masovnog zločina i subjektivizirane kazne i osjećanja kolektivne odgovornosti u etičkom smislu; Da ne pominjem i neuplićem ovdje ideološke odrednice domovinskog osjećanja i patriotske svijest (zamislite da neko na ovakvoj poziciji utjecaja na javno mišljenje, u recimo Hrvatskoj, istupi poput našeg vajnog Avdića).
 
Jer, jasno je da suđenje Karadžiću itekako ima veze sa RS, budući je to dvoje uvezano kao kokoš i jaje, samo što ta veza nije pravna nego, ponovimo, etička i politička
 
RS nema nikakve veze sa pravom nego je to real-politič ka kreacija s onu stranu svakog prava.
RS je zapravo izvan prava, a tako je i nastala.
Ni famozni Dayton-ski tzv. Ustav BiH nije doživio svoju parlamentarnu ratifikaciju e da bi ga držali pravno obaveznim. Taj je tzv. Ustav BiH, politička deklaracija (loša), a ne pravni akt.
Sasma izvjesna najteža presuda Karadžić u jednako tako u pravnom smislu, kao nekakva sankcija dakle, neprovodiva je na RS i to je jasno, evo vidimo i perjanici BH žurnalističkog lapdranja. Ali bih se ona itekako trebala šire, etički i politički reflektirati na zamišljeni ili poželjni reintegracijski BH proces koji nije moguće uspješno provoditi ako se previđaju, svjesno zanemaruju i dnevno-politički motivirano svjesno u stranu guraju presude najviših međunarodnih pravnih instanci poput one jučerašnje o "parcijalno" izvršenom genocidu u Srebrenici ili ove očekivane "sutrašnje" izrečene Radovanu Karadžiću, gdje se izvjesno, može očekivati pravna kvalifikacija genocida na čitavom području RS (ukoliko izmjenom optužnice ne isključe genocid).
Ako zbilja tako i bude, onda je do politike i onih koji o tome odlučuju, a ne do prava (jer je jasno kakav je tretnam genocida u međunarodnom pravu), hoće li se zbilja presuda Karadžiću politički transparentno uvezati sa RS ili će sve ostati kako je i bilo nakon presude o "parcijalno" izvršenom genocidu u Srebrenici.
Narodna volja na koju se poziva rigidna radikalna srpska politička pamet i njeni bosanski i bočnjacki ko kano egzistencijalistički, a zapravo opančarski interpretatori pri tome je politički relevantna u istoj onoj mjeri u kojoj je relevantna narodna volja, u najmanjem, preostale dvije BH konstituente. Druga je stvar što su biva te narodne, a zapravo volje, ko kano političkih narodnih elita, u srazu, a treća ili upravo prva u slijedu, što ona odlučujuća volja, interesno do daljnjeg, podržava održvanje Dayton-skog stanja volja...itd...itd..., do konačnog raspleta.