Vaš Stav	01.11.2008

“Dialog, strategija za budućnost: uloga žene”

Sa izbijanjem rata u mojoj zemlji, bivšoj Jugoslaviji, izgubila sam svoj identitet. Moje gubljenje identiteta nema nikakve veze sa činjenicom da sam i prije izbijanja rata živjela već nekoliko godina u Italiji. Želim naglasiti da sam zbog ovoga gubitka bila ostala bez unutrašnje baze, i zbog toga su moji kompleksi, moje traume i psihički problemi isplovili na površinu. Posljedice i rezultat toga su bile velika tuga i nesigurnost. Za vrijeme i poslije tog tegobnog ratnog perioda, srela sam mnoge zemljake i slušala nebrojene priče pune teške patnje izbjeglica, ranjenika i bolesnih, od kojih mnogi su bili u logorima na Manjači, u Prijedoru, u Brčkom (Luka), Brezovom Polju i Mostaru. Razgovarala sam sa silovanim ženama kao i sa ženama iz Srebrenice, koje su u tom genocidu izgubile sinove, muževe, braću. Sve se može opisati samo sa jednom riječju: bol . Moja izgubljenost i šokiranost su pjačavane i činjenicom što su osobe koje sam ja poznavala, doživjele to nasilje samo radi toga što su nosile muslimansko ime.

Nisam mogla vjerovati, a nisam mogla ni razumjeti zašto je izbio rat baš u mojoj zemlji porijekla gdje već stoljećima zajedno žive ljudi koji pripadaju različitim kulturama i gdje postoji veliki procenat takozvanih “miješanih brakova”, sklopljenih izmedju osoba sa različitim religioznim vjerovanjem. Često sam razmišljala o tome kako su nas u školi nekad učili da trebamo razvijati i čuvati bratstvo i jedinstvo. Govorila sam sama sebi da je nemoguće da su to sve bile laži, posebno prijateljstva među nama “različitima”.  Pored bola i ljutnje koje sam osjećala, nametala su mi se i mnoga pitanja: zašto sav ovaj bol i odakle toliko nasilja, ko je i zašto smislio logore, etničko silovanje i etnicko čišćenje i na kraju izvršio genocid?

Vremenom, uz veliki trud i muku, uspjelo mi je konstruisati jedan novi moj identitet, sa elementima iz svih kultura prisutnih u mojoj domovini. To je bio mukotrpan proces, jer sam bolno doživljavala sve tragične sudbine i momente na koje sam nailazila. Morala sam se psihički, intelektualno i spiritualno jako  založiti  da bi teška transformacija uspjela. Da bih lakše razumjela ove fenomene nasilja, a poslije dugog razmišljanja i analize same sebe i moga ličnog iskustva, napisala sam knjigu[1] u kojoj opisujem moje iskustvo i razmišljanje, uz dodatak nekih istoriskih činjenica. Pisanje je djelovalo autoterapeutski, a istovremeno je pomoglo da pronađem i neke odgovore na pitanja o ratu i konfliktima uopšte. U centru mog razmatranja se nalazila i uloga žene u tim konfliktima. Knjiga je objavljena na italijanskom jeziku a trenutno je prevodim na bosanski. Ovdje u produžetku sam izabrala nekoliko odlomaka iz te knjige već prevedene na naš jezik, u kojima obrađujem odnos žena-muškarac-religija. Činjenice pokazuju da žena može imati ključnu ulogu u kreiranju bolje budućnosti, preko dijaloga i jedne posebne edukativne strategije, prije svega u familiji, posebno ističući i radeći na temama kao što su: ravnopravnost polova, mir, tolerancija, rizici vezani za veliku potrošnju odnosno konzum, sa posebnim naglaskom na vrijednost multikulturalnosti u svakodnevnom životu.  Ali, da bi žena mogla preuzeti ova zaduženja, mora se sama prvo promijeniti.

“…. Na kraju, poslije dugog razmišljanja, postala sam svjesna da se iza svakog konflikta i iza svakog rata skriva konflikt između žene i muškarca, star koliko i ljudsko biće koji je u toku istorije još više uvećan. Svaka osoba, sama, može doći do ovoga zaključka; dovoljno je postati potpuno iskren, prije svega, prema sebi, a potom prema svom partneru, ko ga ima.

Za sadašnju realnost može se reći da krivicu snose obadvije strane, zato što žena odgaja i mušku djecu, a glavni je čuvar kulture koja proizilazi iz njene religije i tradicije. To kasnije muškarac instrumentalizuje, kada god ima potrebu za tim. Preko religije muškarac drži ženu pod kontrolom, odnosno u inferiornoj poziciji. Religija ograničava mnogo toga posebno ženu, dok muškarac na osnovu nje postaje gospodar vlasti, sa ciljem da kontroliše teritoriju. Bosna i Hercegovina je jedan konkretan primjer ovoga mehanizma. Dovoljno je sada proputovati kroz Bosnu da se vidi kako niču različite bogomolje.  Između Bijeljene i Brčkog je posljednjih godina izgrađeno više novih pravoslavnih crkava i to na mjestima gdje ih je prije bilo veoma malo. Danas, u centralnoj Bosni i u Hercegovini, oko Mostara i u sijevernom dijelu, postavljeni su veliki križevi na vrhovima najviših brda i planina, a izgrađen je i veliki broj novih katoličkih crkava.

Nove džamije, i to sa dvije munare, mogu se vidjeti i u najzabačenijim krajevima Bosne i Hercegovine, sa malim brojem stanovništva. Između ostaloga, ove nove džamije su konstruisane u nekom neo-arapskom stilu koji se prije kod nas nije koristio. Tradicionalno, imali smo uvijek male džamije napravljene od lokalnog prirodnog materijala, kamena i drveta. Stvar koja najviše zbunjuje je činjenica, da se u vjerskim objektima skuplja mali broj vjernika. Bogomolje su, obično, pune posjetilaca samo prilikom vjenčanja. Ova kultna mjesta služe zapravo muškarcima da obilježe svoju teritoriju. Kao da je u njima neki životinjski nagon; izgledaju mi gori od mačaka i pasa. Zbog toga je tek sada jasno zašto je za vrijeme rata izvršeno etničko čišćenje u Bosni i Hercegovini. To je bilo tjeranje „onih drugih“ da odu, emigriraju i zauvijek nestanu iz svojih mjesta porijekla. Glavni cilj tih „čišćenja“ je da se istorijska memorija drugih „razlicitih“ izbriše sa uništenjem mjesta na koji se poziva. U bosanskohercegovačkom slučaju su u najvećem broju srušene džamije. Rat od 1992 – 1995 je odnio sa sobom oko 1100 džamija, pored znatnog broja katoličkih crkava (cirka 500) i mnoga groblja.  Posljednji akt „tjeranja“ je čisto nasilje nad narodom, kako bi im se terorom izbrisala svaka ideja o kasnijem povratku na svoje. Za nepovjerovati šta je u mogućnosti da uradi muški rod, koliko je u stanju uništiti da bi iznova obilježio svoju novu teritoriju preko vjerskih simbola, i ponovo sve izgradio po svome. To su muškarci tokom istorije neprestano radili, i pri tome seksualni organ koristili kao oružje, o čemu nam dramatično svjedoče silovanja žena iz drugih naroda. 

Po mom mišljenju za Bosni i Hercegovinu postoji izlaz iz ovakve situacije, a on se može ostvariti preko žena, diaspore i omladine. Žena bi morala povratiti svoje samopoštovanje i pronaći način da prevaziđe traume i bol koristeći čak, ako je potrebno, neke od vjerskih i filozofskih elemenata, posebno iz joge i meditacije. Ovo sam ja već primijenila na samoj sebi i sa garancijom mogu reći da su dobri rezultati. Pored toga, u literaturi su poznate slične teze koje objašnjavaju pozitivan uticaj joge i meditacije pri prevazilaženju psiholoških problema i trauma kroz kombinaciju psiho metoda sa meditacijom, te takozvanom „kompletnom sviješću“ ili drugim sličnim elementima iz filozogije budisma ili drugih kultura.

Zatim, žena bi se morala posvetiti stvaranju jednog ravnopravnog odnosa sa muškarcem, koji se, sve u svemu, nalazi u goroj situaciji od žene, s tim što on još uvije drži vlast u svojim rukama i na taj način neprestano vrši podjelu i destrukciju, a čega najčešće nije ni svjestan. Muškarci su u goroj situaciji iz razloga što je žena više spremna da se gleda iznutra i analizira, a između ostalog jača je u nekom „unutrasnjem – emotivno psiholoskom“ smislu.  Žena se mijenja i oprašta lakše; zato mora sama sebi pomoći, a zatim postati ogledalo za svoga muškarca. Ovo samo u slučaju ako žena zna biti iskrena prema samoj sebi, a onda i prema svom životnom drugu. Na ovaj način žena može pronaći ljubav i poštovanje prema samoj sebi, a zatim prema svome saputniku”….  

…. “ Smatram da nam je dužnost da mi žene uradimo taj težak poduhvat nad nama samima ako želimo promijeniti i spasiti buduće generacije i svijet. Ovaj dio posla žene su u mogućnosti realizovati jer više koriste emocije.

Zatim, vlast mora biti podijeljena na pola, između muškarca i žene, a na kraju krajeva to je i naše pravo, i osim toga, ne  smijemo zaboraviti da je biračko tijelo sastavljeno u najvećem dijelu od žena. Ali, mi žene ne smijemo kopirati muškarce i sve svoditi na materijalna dobra i konzum: žena će morati staviti u centar svoga djelovanja teme u kojima se traži način za očuvanje ambijenta i planete uopšte, zatim primijeniti različitu edukaciju u ekološkom smislu, bez velikog konzumiranja, te vršiti obuku mladih generacija vezano za toleranciju i multikulturalnost ….

Veoma je važno kreirati jedan ravnopravni odnos između žene i muškarca, baziran na ljubavi, poštovanju i povjerenju; ovaj odnos mora postati model za djecu, koja u nedostatku obostrane ljubavi i poštovanja ne mogu rasti i razvijati se na duhovno zdrav način. Iz familije djeca nose najveći dio obrazovanja u vezi sa suživotom i tolerancijom. Ni u kom slučaju nije dovoljno ono znanje što im se prenosi u školi. To znamo dobro mi koji smo odrasli u bivšoj Jugoslaviji, gdje je škola poticala vrijednosti vezane za toleranciju i bratstvo, dok su u roditeljskom domu  stare generacije često pričale o prošlosti koja je bila bez tolerancije i tako sistem vrijednosti iz prošlosti prenosili u sadašnjost. Uz to, mozak treba koristiti zajedno sa srcem, proizvodeći tako pozitivna osjećanja, jer samo tim putem možemo postati mudri i dobri za sebe i za druge, razvijajući na taj način ljubav. Na kraju treba doći do promjene svijesti, koja će dovesti ljudsko biće u stanje da prestane da se vara, te da shvati da je jedini problem čovječanstva u nedostatku ljubavi. Ljubav proizvodi toleranciju a tolerancija razvija mir.

“Moj preoces transformacije mene same kao ličnosti, doveo je do toga da se mogu definisati kao Bosanka sa multikulturalnim identitetom, koji je obogaćen i elementima iz italijanske kulture. Moja veza sa italijanskom kulturom se u međuvremenu učvrstila. Svaki  Bosanac koji otkrije da nosi u sebi elemente iz različitih kultura, shvatiti će da je građanin svijeta, pravi kosmopolit. Ja sam jedna od njih. Iz mog ličnog iskustva, smatram da što više različitih kultura nosimo u sebi, i što ih više nadopunjavamo tokom života, postajemo bogatiji.

Vjerujem da bi svijet bio mnogo ljepši i život mnogo jednostavniji bez granica i nacija. Ali da bi eliminisali ove okove potrebno je prvo prevazići barijere koje svako ljudsko biće nosi u sebi, prouzrokovane strahom pred drugačijim i raznim predrasudama. Strah je najveći neprijatelj ljudskom biću. Svako od nas mora i može napraviti velike promjene kod sebe ako želimo živjeti na zemlji u harmoniji i solidarnosti; počnimo onda razmišljati kako eliminisati uticaj ovisnosti u bilo kojem aspektu našega života, u prvom redu ovisnost od prekomjernog konzumiranja. U ovome kontekstu vidim budućnost ljudskog bića preko multikulturalnog suživota i u slobodnoj i svjesnoj odluci za ličnu spiritualnost, bez uticaja religioznih institucija, koje podržavaju instrumentalizaciju vezanu za vlast, posebno mušku..”