Vaš Stav	11.11.2009

Piše: Nihad Filipović

Pisma iz nesvijesti

Povratak na mjesto zločina

1.

U beletristici, a valjda i u životu, jer život piše romane, zločinac se uvjek vraća na mjesto zločina. Zato bi dobro bilo, sada, kada je otpočelo suđenje Karadžiću, pa kada mu ovozemaljski poklisari boginje Justicije frknu kaznu robije, jer eno su Justiciji oteli mač iz ruke, pa nema više oko za oko, a zub za zub, ali eto ima maš’ Allah robija, šteta ne sa bukagijama, pa da ovakvi kao Radovan, kud god makli, Sizifovski vuku onu gvožđuriju oko nogu kao trajno potsjećanje na velicinu pocinjenog grijeha; Ali nećemo cjepidlačiti. Ipak robija je robija. Helem kada mu odvale healty robijicu, bilo bi dobro vratiti ga na mjesto zločina, vratiti ga u Grad, u Bosnu i Hercegovinu i Sarajevo koje je tako predano, duge  tri i pol godine “peglao” artiljerijom svih mogućih i nemogućih kalibara. Kažem, bilo bi dobro, jer šta je pravo ako nije demonstrativno vidljivo.

Međutim, u životu uvjek ima i izuzetak od svakog pravila. Poznavajući cinizam moderne pravice ovjenčane lovorovim vijencem ljudskih prava svih, pa i onih koji su prezrivo pljunuli na svako, a napose pravo žrtve, možemo već sada biti sigurni kako će Karadžić biti upravo taj izuzetak; Neće njega ovi međunarodni “pravaši” vratiti u Sarajevo, pa nam samo ostaje nadati se da će i njega “presjeći” kao onomad Miloševića. Samo, valja nam Svevišnjeg moliti da on ipak prije toga dočeka izricanje presude. Jer će nas inače “kusur duše” i advokati mraka kakvih je na ovim našim balkanskim stranama bukader, prosvijetiteljski osviješćavati i uvjeravati kako je Karadžić u povijest otišao nevin, jer zaboga “niko nije kriv, dok mu se ne dokaže krivica”.

2.

No ako neće brijeg Muhamedu hoće Muhamed, pardon Nemanja brijegu: Eto Bosni, blago si nam ga, sa Mećavnika, iz Drven etno grada ponosita, Emira Kusturice. Svo “kulturno”, sve građansko i šalabajzarsko Sarajevo na noge se diglo povodom te najave, a ono šabanološko i “nekulturno” na glavu jamda palo od iznenađenja, pa ni mukajet: ćuti, ibreti se i iščekuje. Samo, nije jasno čemu toliko uzbuđenje sarajevske kulturološke elite: Drina ostaje tamo gdje odvajkada krivuda, a profesor će “sletiti” tek u Goražde ili tudi neđi Bog ti dao u okolici, nebi li se vidio sa Avdom, “jednim od stubova” njegova života.

Tim povodom Sidran, sve onako iz tihana, priprema teren, razblažuje gorčinom sjećanja na rat preprženu bošnjačku kolektivnu memoriju. Kao: stanje u kojemu živimo je takvo da isključuje, čini nemoralnim ili tomu slično, bilo koju mjeru patriotizma. Halal vjera nacionalna ikono u Bošnjaka. “Jebeš Bosnu, koja zemlje nema”. Valja nešto pojesti, popiti, a bogami i …, ali nećemo o tome. Svako ima svoju mjeru prostote, a Kusta je, kao što Avdo dobro zna, u tome nenadmašan. Pravi specijalac.

Nego i Kusta šalta. Ublažuje rečeno;Kaže priprema neku knjigu, a o Sidranu je razblažio ranije rečeno. Šta je ublažio ne zna se još, ali da je ranije istog “krečio” i na suho i na vlažno, zna se. Reće će se, mehka umjetnička dušica i osjetljivo srce, mada da prostite zemljaci meni to liči više na ono narodnjačko, pravdala se šcera majci:

“Dala bi mu i ti mila majko,

skino gaće, kraj udžere plače.“

Jah, vremena se mijenjaju. “Svakog dana u svakom pogledu sve više i više napredujem,“ valjda u osami pred ogledalom šapce samom sebi autor ove kultne misli dječaka Dina iz filma “Sjećaš li se Doli Bell.” Doduše Lenon je to  uglazbio još godinu dana prije, 1980 g., izričući u pjesmi “Beautifull boy”(“Darling boy”), posvećenoj svome sinu Sheanu, stih:

”Before you go to bed,

  say a little prey:

  Evry day, in evry way,

  It’s getting better and better.”

I šta sada? “Treba li spaliti pisca?” Ma ne zemljaci. Gluho i naopako bilo. Nego, novo vrijeme nova nafaka, pa se vala i ne čini kako je taj omrznuti Kusta nacionale bio ne-što plaho u krivu kada je ono svojevremeno za Sidrana pisao i govorio kako su mu pare najvažnije. A vidimo, nije ni njegovo, tj. Emirovo “maslo za Ramazana.” Jer, “insan se za riječ veže, a hajvan za rogove.”

Samo, ostaje ovdje nejsano, pa zato zemljaci ovo i pišem: čemu onda  Kusturičino iščuđavanje, što nam je narod “stoka.” Kakva elita takav i narod. Kusta to drži obratno, što nije lišeno dijalektičkog smisla i potpuno je u duhu prevlađujuće narodnjačke filosofije u nas čiji se poučak, paradoksalno, jer se taj palanački “nauk” kune na narod, ali se svodi uvjek na jedno: narod je najveća marva, a zadatak narodne inteligencije je istinski pratiti i biti “izraz narodnih osjećanja i shvaćanja.”

Kad bih se moja pikala k’o što se ne pika, iskreno bih poručio Kusti: Ne dolazi. Kojeg ćeš nam klinca palca i što ćeš “među fukarom” u zemljici “smrada i mraka, poklonika arapskog varalice.” Što bi rekao četnik Čorba, “ostani đubre dio kraja”. Ništa lično svega mi. Samo onako literalno.

Opet, ko zna, možda ovaj susret i ima smisla. Jer, duboki su korjeni pobratimstva, komsijske i haverska tradicija u Bosni. Treba se pomagati i u nevolji jedan drugom naći, dumao je naš mudri narod odvajkada. Tako u junačkom narodnjaku “Ženidba Bojčić Delalije i Ličkog Mustajbega“, podvikuje Bojčić Delalija:

“Maljkoviću, bogom pobratime,

jesil doma u kuli kamenoj”.

Uzda se Alija u pomoć pobre Stipana nebili kako izbavio svoju ljubu Zlatiju koju je njen hiroviti brat Mustajbeg Lički zakilitio u njene odaje, ljut na njenu ljubav spram Alije.

Bilo svima nama ostalima pravo ili krivo, ipak može da bude pa se i ova žalosna ili vesela “ljubav“, kako je ko vidi, dva ako ne pobratima, a ono očito bliska havera završi sretno. Evo ja već vidim Avdu u uzvratnoj posjeti kako uzvikuje:

“Nemanja, bogom pobratime,

jesil doma u kuli drvenoj…”

Krajnji rezultat bi mogao biti neki novi “magični” projekt, poput Doli Bell ili negog novog Oca, pa bi tako jamda svi bili na dobitku: i kultura i nekultura, a bogme i autori kao i razveseljena ili ozalošćena publika. U tom slučaju, e neka se onda vallahi i nađu. Sve kockice velikih umjetničkih sujeta, na imaginarnoj džadi časti i dostojan stva, onda bih valjda bile uredno poslagane, savjesti oprane, obrazi otkupljeni, a na šoj egzaltiranoj, ljigavoj i bezskrupuloznoj šalabajzerskoj eliti ostalo bi onda, prst u uho i zapjevati onu narodnu iz vremena otkupa:

“Da mi te je ufatiti mala,

 I ti’b svoju obavezu dala.”

3.

Poput onog Kusituricinog Vladimira Petrovića, “lika iz literature” i Malik, lik iz života, kao mnogi u nas u onim vremenima zidanja novog svijeta, više je volio “rusko govno, nego američku tortu.” Rusi su bili Gorki, Majakovski, veliki Lenjin, silni Staljin, a Amerikanci su bili “Amerikenjci…“ Pa je hiljadu devet stotina četrdeset i osme završio na Golom otoku. Lanuo dovoljno glasno negdje kako Tito u pet godina hoće veliku Rusiju da nadmaši. To bilo dovoljno za ‘aps, prenoćio u zatvoru, istom onome u kojemu će njegov Nidam, kako je tepao sinu, biti zatocen 44 godine poslije za provale veliko srpstva u Bosni i Hercegovini. Sutradan, kakvo suđenje kakve trice, “marš na kamion” pa pravac Otok… Prošao i tolpog zeca i što-šta iz arsenala titoističkog fundamentalizma.

“Ja sam na svojoj koži osjetio titoizam,” jednom mi se povjerio.

Biće, zato se mene tako snažno dojmio onaj Kusturicin “Otac na službenom putu.” Tako se desilo: sa “Doli Bell” me impresionirao, a sa “Ocem” osvojio.

Ne volim zakletve: puki verbalni egzibicionizam, ostrašćena deklaracija lišena razuma ili javno očitanje lišeno iskrenosti. Kod zakletvi nema nijansi. U JNA sam ono ”da ću i svoj život dati ako zatreba” za Tita i samoupravni socijalizam, izgovarao kao ono kada je Tihić u četničkom zarobljeništvu polagao zakletvu na oltaru Velike Srbije; Sve je tako Baja, samo nemoj po glavi. Pa ipak, od Oca, Kusta mi je postao kao nekakva zakletva. Kao lud sam trčkarao gradom od kafane do kafane i svima koji su me željeli slušati govorio:

“Naš Kusta osvojio “Zlatnu palmu” u Kanu…”

A Malik? Malik je bio skeptičan:

“Na oko momak, a na uho hajvan,” govorio je za njega.

Za Malika manje više sve one crnogorsko/srpske ikone revolucije, od Tempa, preko Rankovića do Pucara, sve je to bio “go četnik.” I svoje hapsenje, četrdeset i osme  pripisivao je “vlahovluku”. Umro je, a nije saznao, ali meni se je, nakon što smo se zbližili, iako je između nas bio generacijski ponor, jedan Stevan, sam i u sitnim godi nama života kada se valjda podvlači crta i izbacuje životni saldo, meni se je taj Stevan povjerio, onako izokola, ali dovoljno jasno:

“Šta sam ja znao Niade, a oni svi učitelji, škole pozavršavali. Sjede u hotelu pa razgovaraju, a ja pravo i neznam šta pričaju. Primaknem se, pa slušam nebi’l šta naučio.”

Tako je Malik četrdeset i osme završio u zatvoru pa na Golom otoku, a ironija i cini zam ove priče, moguće u Bosni u ovoj ili onoj nijansi i raširenije nego što slutimo, jeste da je Malikov sin, četrdesetak godina nakon toga, postao “osoba od najvećeg povjerenja” Malikovom vrlo vjerovatnom cinkarošu Stevanu zvanom Ćeka, te da je i on, zbog brze pameti, duga jezika i kriva imena, završio u istom onome zatvoru, u kojemu je Malik čekao kamion za Goli otok i sam čekajući kamion za Manjaču…

Jednom, vratio se pripit u stan. Zatekao me gdje čitam Memoare Svetozara Vukma novića. Istrže mi knjigu iz ruke:

“Meni u kuću neće četnici,” prodarao se koliko ga grlo nosilo. Pa otvorio prozor i sa petog kata ruknuo “četnicke memoare” u ponor.

A sa petnaest godina, februara 1943 godine, otišao u partizane. Jedan Mile  svojevre meno mi pričao, grcajući u teškom tabaco kašlju  i na svaku drugu pljujući na ze mlju, kao da bi pojačao dojam izgovorenog:

“Zima krvi, steglo… drveće puca, a Malik bos, Bog ga pomog’o, bos k’o da ga sada gledam, gazi, evo ovuda je prosao sa partizanima…”

Selimovića je bio “naš Meša“, ali za srce ga je ujeo optiranjem za nacionalno srpstvo. Poput Darinkinog Marka danas, govorio je: “Smutila ga Darka i u Darke mala.” Tako je, uz Nobelovca, to “tursko kopile” i “Darinkin papučar” postao tabu u našim razgovorima…

Kada je odležao, vratio se, ali prevaspitali ga nisu. Ostao je rusofil do smrti, kasnih osamdesetih, a je’l Titio u Sarajevo, Malik u Centralni sarajevski zatvor. Kako i nebi? Znamo kakva su vremena bila: igraju SSSR i Jugoslavija, a Malik navija za Ruse. Ništa Sovjeti, samo Rusi, “kakvi Sovjeti, kakvi bakrači,” govorio je. “Bez Rusa, nema ni Sovjeta ni Sovjetskog Saveza.”

U nevremenu čovjek traži sklonište. Meni je trebalo vremena da razumijem kako je i Malik zapravo u utopijskoj ideologiji tražio sklonište kod Staljina i Rusa, tipično naški tvrdoglavo ne znajući ili radije, Titu iz inata, ne htijući znati, kako se s’ đavolom ne sade tikve.

A od čega je bježao Malik? Od Tita!? Od Jugoslavije!? Deklarativno to je moglo tako izgledati. Ali u biti, Malik je bježao od srbizma. Srbe je poznavao što’no kažu u dušu. Čitav je život sa Srbima prijateljevao. Neki od njegovih ponajboljih drugova su bili Srbi. Ipak, to ga nije spriječavalo da veoma kritički misli i govori o svesrbizmu:

“Ma hajde boga ti,” ironizirao je: “Srbin ima što niko ne imade“: srpske gore,srpske šume, srpsko more, srpso nebo, srpske rijeke, livade i pilja, srpski ljudi, srpski mravi, srpsko voće i povrće, srpska flora i fauna, srpska pravda i nepravda, srpsko iće, srpsko piće, srpsko vino… srpsko kino. Sami Srbi, svi i svuda: Srbi na zemlji, Srbi u zemlji, Srbi na granama i pod granama, Srbi u vodi, Srbi u zraku, Srbi u mraku…”

Jednom sam mu prigovorio:

”Većeg Srboždera ja od tebe ne vidjeh,” kazao sam.

“De mali ne serendaj.”, s’ pika mi je uzvratio. “Šta ti znaš? Ja sam u partizane otišao zbog Srba, dijelom ne mogavši podnijeti šta ustaše rade srpskom narodu, a dijelom bježeći od četnika.”

On je bio prvi koji mi je još ranih sedamdesetih “otvorio oči” rekavši:

“Srbi Albance uopće ne drže ljudima.“

Ta mi je Malikova misao na um pala, kada sam onomad, i sam prognanik i žrtva veliko-srpskog pomračenja uma, gledao anamo u progonstvu u Engleskoj, nekakav dokumentarac o Beogradu i beograđanima u mraku i pod NATO bombama, gdje prestonička urbana mladost, relaksirano i hrabro, “usprkos mraku i bombama,” preko pune trpeze  sa bešćutnom arogancijom govore o Šipcima viđenim na CNN, pod šatorima i kako je to za njih dobro “jer su tako navikli i tako oduvijek i žive.”

A nakon one famozne VIII sjednice CK SK Srbije, došao je u naš zajednički stan, bacio “Politiku” na stol i rekao sestri:

“Čitaj ovo Timka. Pa ovo je užas.”

Timka je pročitala pa mu onda donjela “Politiku” u njegovu sobu. Kazala je:

“Pa šta je tako strašno Malik”, na šta je on samo rekao:

“E moja Timkice. Baš si ti budala. Pa zar nevidiš šta se sprema.”

Poživio je Malik dovoljno dugo da ga zakači sumrak “vunenih vremena” i buđenje vremena olako obećanih “brzih riješenja,” ali nije dočekao bujicu “olovnih vremena” devedesetih. Utekao je iz života na vrijeme, pa nije vidio, u Čečeniji, i na sopstvenoj koži osjetio, u Sarajevu, provalu pravoslavnog fundamentalizma.

Pitam se, da li bi i Malik, da je poživio i dočekao zločin, opsadu Sarajeva i silovanje Bosne, da li bi on i tada više volio “rusko govno, nego američku tortu?”

Pitam se, kako bi Selimović, da sutra kojim čudom osvane na mjestu zločina, kako bi on vidio i razumio post-titoizam, Bosnu i bosanske muslimane u iznova oživljenim vremenima “istrage poturica?“

I pitam se, nije li ovo što smo sa Kusturicom gledali svih tih dramatičnih “godina raspleta” isto ono, samo vulgarnije prezentirano, sasma u duhu razularenog vremena novog primitivizma, helem isto ono što je prošao Musa Ćazim Ćatić- ”Srbin sam i time se ponosim“, isti taj Selimović, najveci “hrvatski” pjesnik Mehmedalija- Mak Dizdar, na svoj način Skender Kulenović, Mersad Berber, Asim Kurjak i mnogi anonimni poput Malika: osobna drama identiteta prelomljena kroz identitetsku dramu i lutanja čitavog jednog naroda.