Vaš Stav	10.02.2011

Piše: Nihad Filipović

“GROBAR IM UZEO MJERU JOŠ U DOMU ZDRAVLJA” 

Još od vremena demokratskog otvaranja u bivšoj Jugoslaviji, Socijal demokratska partija BiH je tražila puteve, metode i načine djelovanja u novim pluralnim političkim uvjetima. Ta su traganja bila duhovno obilježena ideološkim stranputicama i zabludama kojima je ta stranka, kao nasljednica Saveza komunista Bosne i Hercegovine, bila snažno opterećena. Pred snažnim naletom tzv. narodnih stranaka, svih ovih godina, posmatraču sa strane je izgledalo, kao da su SDP i građanska politička ideja koju zagovaraju, bez odgovora i jasno razvijene strategije pariranja moćnom zovu etnosa. Od početka je jasno bilo da se ta strategija mora svoditi na balansiranje između individualno-građanskog i kolektivno-nacionalnog. SDP je jedina relevantna politička stranka u BiH koja ima ozbiljan, nenacionalistički kredit u BiH, u sve tri narodne zajednice i šire, pa može istupiti i biti nosilac i zagovaratelj te i takve, Bosni i Hercegovini i njenoj tradiciji multietničkog življenja najprimjerenije ideje u uvjetima nove stvarnosti. Ono gdje se međutim SDP gubio svih ovih godina jesu taktičke stranputice i lutanja u političko operativnom smislu.

A onda, nakon uspjeha na parlamentarnim izborima 2010 godine, SDP, de facto po prvi puta od Dayton-a, istinski preuzima političku inicijativu briljantnim taktičkim potezom koji je do kosti razobličio nakaznost Daytonskog ustavnog projekta i ukazao na suštinu BH političkih nevolja, a to je sukob nacionalističkog separatizma i BH građanskog nacionalizma. Upravo stoga, jer je to, dakle ta ideja građanskog nacionalizma, ideja balansiranja individualno-građanskog i kolektino-nacionalnog na temeljima integralnog domovinskog interesa, ona ideja što ponajbolje korespondira, kako sa bosanskom narodnom tradicijom življenja u razlikama, tako i sa modernom građanskim tendencijama življenja u pravnoj državi i civilnom društvu i ideja koja, ako se razvije, premosti etničke barijere i masovnije primi, narodnjacima izbija tlo pod nogama, uznemirena narodnjačko-nacionalistička bratija, idemo govoriti direktno, BH srspka i hrvatska narodnjačka i nacionalistička bratija, koja se srdi i na sam pomen Bosne i Hercegovine, žestoko se opire i po SDP BiH raspaljuju iz svih propagandnih i promičbenih oruđa, uključujući i optužbe za bošnjački nacionalizam.

Paradoksalno, ali misleći radikalno, takve optužbe nisu bez smisla. Nije li Dayton-ski ustav krojen po nacionalističkom šnitu. I nijeli i SDP dio te Daytonske priče. Papazjaniju od Dayton-skog ustava i oni su, poput uplakana djeteta na tuti kome pružiš zvečku i plač prestane, i oni su tako ozbiljno shvatili i dali svoj jednako tako ozbiljan doprinos daljnjem razvijanju ustavno pravnog haosa u BiH. Umjesto da kao istinski moderna građanska stranka kakvom su se sve vrijeme izdavali, kritički sagledaju ponuđeni model u Daytonu sklepanog ustava BiH, pa da onda iznutra pokušaju mjenjati taj u svijetu jedinstveni model *ustavno političkog ludila, oni su se u takav model uklopili i de facto aktivno doprinosili njegovoj implementaciji.

Nije li podjele BiH na dvije izborne jedinice i SDP maslo, pa sada Dodik i SDNS mogu tvrditi kako su i oni pobjednici na oktobarskim izborima 2010 g., kao što de facto u RS i jesu. U isto vrijeme, SDP ništa nije uradila da se kao posebna izborna jedinica tretira BH dijaspora, gdje je još uvjek prisutan snažan BH domivinski naboj.

Nisu li propali amandmani na ustav iz 2006 godine imali svesrdnu podršku i SDP. Transparentne javne rasprave oko tih amandmana faktički nije ni bilo, pa ipak, ti su amandmani pali u Parlamentarnoj skupštini BH. Optuživati Silajdžića koji je samo galvanizirao takvo raspoloženje u javnosti, jasno bošnjačkoj prije svega, za pad tih amandmana, što je bila uobičajena praksa u periodu nakon toga, spada u arsenal jeftine političke demagogije, a i SDP je tome dao svoj obol.

Slijepo slugansko povijanje šije pred manje više svakom inicijativom euro-američkih birokrata i tehnokrata, koji svako političko pitanje, znači interes, umotavaju i sagledavaju kroz papir i papirni tehnicizam, pa ako na papiru izgleda dobro, tako mora biti i u životu, eto to je bio SDP politički modus operendi svih ovih post Dayton-skih godina.

Dalje, kao što “jučer”, komunisti nisu bili tako “primitivni” da bi suviše razbijali glavu o narodu i njegovom pravu, jer tada su u političkom fokusu bili radnici i njihovo klasno pravo, evo Vam dakle republike i to je to, nisu li tako njihova SDP-ovska politička čeljad svih ovih poratnih godina inklinirala zanemarivanju etničkog u ime modernosti i progresivno-građanskog, koje u centru političke matice vide uvjek i samo čovjeka, građanina, pojedinca i njegovo pravo, oslobođeno balasta etničkog prtljaga… Kao, pustimo to, važan je život, hajde da se dogovorimo kako pokrenuti ekonomiju, podići standard, hajde da rješavamo egzistencijalna pitanja građana…, sve ostalo je sporedno i dolazi na svoje mjesto valjda po nepisanom zakonu političkog tehnicizma.

Uočavajući valjda nakaradnost takve politike, koja u uvjetima multietničke BiH, njene narodne tradicije, povijesti i odnosa kakvi jesu danas, nema izgleda da se ozbiljnije primi u narodu, SDP sada konačno, kao prave zaokret. Svojom “platformom”, kao početnom osnovom u kreiranju vlasti spremne da se uhvati u koštac sa brojnim ekonomskim i političkim problemima BiH i taktikom koaliranja sa stranakama nacionalnih blokova na programskoj osnovi, SDP je pokazao da uočava problem. To što koaliraju sa jednom minornom ultra desnom strankom, samo je dokaz više dramatične političke situacije u kojoj se BH nalazi. Dug je put prošla ta stranka od “nećemo sa nacionalistima” do tvrdog političkog pragmatizma što je u stanju i kod BH hrvatskih radikala prepoznati zajednički, domovinski interes.

Nisu međutim hrvatski radikali onaj nacionalni koalicioni kamen oko vrata SDP-u. Prije je to SDA. Mada i kod SDP biva “lijeva ruka desni džep“, SDA i njihov “konstruktivni”, a ustvari od naroda i domovinskog interesa otuđeni, korupcionaški i kvislinški način razmišljanja i foteljaška politička praksa, mlinski je kamen oko vrata SDP-u. Uporedni pokazatelji prolaznosti SDA od prvih postratnih izbora do danas prava su slika stanja rejtinga te stranke u očima naroda kojega hoće pretstavljati. Ti pokazatelji su katastrofalni za SDA. U utrci za državni parlamentm 1996 g., SDA je osvojila 909.970 glasova. A oktobra 2010 g. osvajaju tek nešto preko 183.000 glasova. U utrci za člana Predsjedništva BiH, SDA kandidat, rahmetli Izetbegović je 1996 g.osvojio 730.592 glasova. Njegov sin Bakir, 2010 g., u istoj utrci, također kao kandidat SDA, osvaja nešto preko 151.000 glasova.

 Brojke su egzaktne i nemilosrdne. SDA je izgubila podršku Bošnjaka. Nije moguće da ove brojke nisu poznate SDP-u. Pa ipak, gospodin Lagumdžija i njegov “Vrhovni štab” se odlučuju upravo za SDA kao koalicionog partnera??? Ovo je jasan pokazatelj kako se u ovoj stranci ili makar u glavama onih relevantnih, i dalje vuku ideološki repovi Šagoljevskog načina razmišljanja- jasno ne iz herceg/bosanske nego iz njegove jugoslavenske samoupravne i bratstvo-jedinstvujušće faze. Takva matrica mišljenja naime u gospodinu Tihiću, koji nastoji laiciziranjem evropeizirati SDA, vidi partnera sa kojim će lakše moći postizati željeno, nego, recimo, sa gospodinom Radončićem, koji i ne krije pupčanu vrpcu kojom su on i njegova stranka povezan sa Rijasetom. No kako u BiH ništa nije crno bijelo, nije ni laicizam g. Tihića, na kojega, sa druge strane, naleže trulo kompromiserstvo i politika na daljinski upravljač Brussels-a i Washington-a, uz ignorantski odnosa prema nosiocima političkog suvereniteta, tj. narodu, koji ih je svih ovih godina i dovodio na poziciju vlasti.

Riječju, sa SDP-om gospodina Lagumdžije valja biti oprezan. Pored tolike pameti u toj stranci, javnosti bar nije poznato, da se tamo neko našao, pa zatražio da se pod kritičkom lupom znanstvene opservacije servisira SDP otvoranjem, recimo pitanje konstitutivnosti ili da se makar pod dnevno političkim povećalom ozbiljno otvori pitanje političkog interesa, kako onih koji su nam Dayton-ski ustav oktroirali, tako i onih koji su ga “u ime naroda” prihvatili.

Naprotiv, i jedno i drugo i dalje su političke i ustavno pravne tabu teme za SDP. Zato što je to tako i bilo je moguće da SDP, koji tako predano insistitra na svojoj građanskoj filosofskoj i programskoj supstanci, u aprilu 2006 godine, podrži amandmane na ustav kojima se definitivno željelo, jednom za svagda, kroz parlamentarnu proceduru, dizanjem i bošnjačke ruke, legalizirati ko kano entitetsko, a u praksi svi su pa i SDP znali ili morali znati, da se radilo i radi o etničkom odlučivanju.

 I zato što je to tako, što se to, vidjeli smo naprijed, pokazala kao stranka u kojoj je, ne pragmatizam, kao što oni ili bar rukovodstvo ter stranke misli, nego oportunizam, uvjek nadvladavo principijelnost i jasan domovinski interes, realna je bojazan da će SDP popustiti pod pritiskom kojem je izložen svih ovih mjeseci nakon izbora.

Ako to učine doživjeće do sada nezabilježeni pad popularnosti, kao što je to svojevremeno, odstupanjem od principa i domovinskog interesa zarad sopstvene sujete učinio Silajdžić muljanjem oko reforme policije. Udovoljavajući sopstvenoj sujeti, moram da kažem, tada sam se, na ovome istom mjestu, javio sa jednim kratkim komentarom, koji se svodio na zaključak: Gospodin Silajdžić je napravio politički gaf od kojega mu po našoj procjeni nema političkog oporavka.

Ako gospodin Lagumdžija popusti pred pritiscima i odstupi od proklamiranog principa koaliranja na programskoj osnovi, pa pođe muljati sa opančarima iz Banja luke i ojkadžijama iz Hercegovine, i on i njegova SDP na slijedećim izborima, proćiće isto onako, kako je prošao Silajdžić i njegova stranka na oktobarskim izborima 2010 godine.

U tom slučaju zbilja za gospodina Lagumdžiju i SDP, mogla bi se kazati: “Grobar im uzeo mjeru jošu Domu zdravlja.”