S puta po Srbiji

Predrag Matvejevic

Obilazeci dio po dio Jugoslavije, sad vec bivše, našao sam se ponovo u Beogradu. Prošli put sam bio u ovome gradu prije nešto više od tri godine, uoci Miloševiceva pada. Usporedbe se same po sebi namecu  - izmedu 2000. i 2004. godine  previše se  toga dogodilo, premalo promijenilo. Ne bih se usudio reci da je stanje gore nego što je bilo, ali  ne cini se, unatoc svemu, ni da je bolje.

U ovom je gradu nekad bilo smijeha u izobilju. Zamijenila ga je zabrinutost i neka cudna zurba. Lakše je otkriti  zbog cega su ljudi zabrinuti nego zašto se, i kamo, zure. Zatekoh grupu muškaraca srednje dobi kako galame te pomislih da se svadaju. Ne, tako razgovaraju.  Kao da nitko nikoga ne sluša ili ne cuje, ne vjeruju jedan drugome  - nadvikuju se. U posljednjih  deset-petnaest godina ovdje se gotovo ništa  nije izgradilo, osim golemoga pravoslavnog hrama, kojem je svrha više nacionalna nego vjerska. Ratovalo se, nije ostalo sredstava za gradnju.  Procelja kuca su  ruševna i potamnjela. Snijeg koji se topi ostavlja za sobom lokve po plocnicima, razbijenima i neravnima. Ulice su ispucale, pune rupcaga. Zidovi su oblijepljeni slojevima  neukusnih plakata. Na svakome koraku nazire se nemoc gradskih sluzbi da uvedu dolican red.

Ustanove su u slicnu stanju. Drzava vec dugo nije imala pravoga predsjednika, na trima izborima nije ga mogla  izabrati. Do jucer nije bilo ni vlade, s mukom se nastoji formirati. Prilikom moga posljednjega boravka mogla se osjetiti stanovita napetost koju je proizvodila ideologija, sad nema ni toga. Antinacionalisticka opozicija, koja je bila hrabra i odlucna, prorijedila se i umorila. «Demokratski blok» se raskomadao na nekoliko stranaka, medusobno podijeljenih ili zavadenih. Predsjednik takozvane Demokratske stranke Srbije (Vojislav Koštunica) povezuje se u casu dok pišem ove retke s predstavnicima Miloševiceve  stranke, koja sebe naziva «socijalistickom», ne bi li napravio kakvu takvu vladu, makar i privremenu. Teško je povjerovati da bi mu partner, ciji je voda zatvoren u Haagu, mogao pomoci da izruci ratne zlocince medunarodnome sudu. Provincijalni politicari i ne pomišljaju kakvih «tihih sankcija» to moze stajati ionako jadnu i izmucenu Srbiju. Gradani su na rubu strpljenja, tumaraju kao obezglavljeni. Energija se potrošila na najnesretniji nacin.  Zivotni uvjeti su svakog dana nepodnošljiviji. Politika ne uziva nikakav ugled. Javna rijec je izgubila svaki smisao  - sve se moze reci, svakoga optuziti  pa cak i uvrijediti, ali nitko nikakve fajde ne vidi od toga. Spominju se «centri moci», ali ne traze instrumenti koji bi pomogli da se onemoguce. O Kosovu se govori  manje nego prije – zna se da je   izgubljeno. Reklo bi se, osluškujuci razgovore po ulici, da je više došljaka -  zapravo izbjeglica iz Bosne, Hrvatske, s Kosova - nego pravih Beogradana. To opterecuje zajednicu, otezava svakodnevicu. Najavljuju se reforme, uglavnom neodredene ili opcenite - ta je prica potrošena vec u prošlom rezimu  i malo tko u nju vjeruje. Mladi i sposobni ljudi nastoje otici u svijet, bilo gdje,  samo da se iz svega toga izvuku.

Neka od tih obiljezja mogu se, u razlicitu omjeru,   uociti i u drugim dijelovima bivše Jugoslavije, ali su u Srbiji,  u ovom post-titovskom i post-miloševicevskom razdoblju, izrazenija. Došao sam da govorim o Starome mostu u Mostaru, srušenu u našem balkanskom ratu i napokon obnovljenome. Predstavnici moga rodnog grada pozvali su me da u našoj dojucerašnjoj prijestolnici zajedno predstavimo taj dogadaj, u nekoj mjeri simbolican. Mnogi su se Beogradani odazvali  pozivu Mostaraca (neki su mozda došli i zato što su mostarski most srušili hrvatski ekstremisti, a ne srpski, ali takvih je manje). Susreo sam ponovo prijatelje koji su se u ovoj sredini  suprotstavljali zlu. Nije ih bilo tako malo u Beogradu kao što nam  se ponekad cinilo. Bilo im je svakako teze nego nama koji smo otišli. Našao sam se u nekoj Jugoslaviji koje više nema i vjerojatno nece biti. Nisu me uspjeli obeshrabriti uvredljive geste nekolicine ekstremnih nacionalista («šešeljevaca»), kad sam, uz rušenje mosta u Mostaru, spomenuo i bombardiranje Sarajeva, i zrtve Srebrenice. Naviknuo sam se na takve tipove. Oni za mene nisu Beograd.

Dolazio sam cesto u ovaj grad i u njemu suradivao sa srpskom i jugoslavenskom inteligencijom koja je nastojala stvoriti novu i drukciju kulturu, oslobodenu ideoloških stega i nacionalnih predrasuda. Ovdje se, prije i odlucnije nego u Zagrebu ili Ljubljani, vodila bitka protiv staljinizma u politickom i kulturnom zivotu. Beograd je bio,  pedesetih i šezdesetih godina minuloga stoljeca, prijestolnica  otpora u Istocnoj Evropi. Maštali smo o socijalizmu s ljudskim licem, razlicitom od takozvanog «realnog socijalizma». Stvarnost je trijeznila naše iluzije. Vlast nam u mnogo cemu nije bila sklona. Malogradani su bili jaci i brojniji. Unatoc svemu, nismo ipak vjerovali da nacionalizam moze pociniti toliko zla koliko je pocinio. Izgubili smo bitku s njim. Ali ni drugi – naši protivnici -  nisu dobili ono što su htjeli. Ne znam koliko to uopce vrijedi.

Moji se mostarski prijatelji, nakon muka koje su pretrpjeli u   razrušenome gradu, sjecaju Titova vremena s nostalgijom  koja mi je razumljiva premda je ne dijelim u potpunosti. Zeljeli su da podemo zajedno  do Titova groba,  u «Kucu cvijeca». Nikad prije nisam bio na tom  mjestu, gdje su odlazili mladi i stari da ukazu pocast pokojnome predsjedniku. Oklijevao sam i pokušao objasniti zašto radije ne bih išao. «Što ce vrag u krstionici?» Sredinom sedamdesetih godina  napisao sam Titu pismo u kojem sam mu predlozio da se «povuce sa svih funkcija», napominjuci da «dozivotno predsjedništvo», za koje se pripremala posebna ustavna odredba,  nije spojivo sa socijalistickim tradicijama Evrope. Nakon svega što se dogodilo, promijenio se odnos spram Tita.

Srpski ga nacionalisti danas više mrze nego jucer, prije svega zato što je porijeklom Hrvat. Hrvatski ga pak optuzuju  da je, kao Jugoslaven, favorizirao Srbe. Kraj ulazu u vrt, na zidu  koji okruzuje «kucu cvijeca»,  ispisano je  golemim crnim slovima, koje se nitko ne usuduje izbrisati: «Josip Broz Tito – ustaša. Jovanka Broz – srpska kurva». Mlade muslimanske djevojke iz pjevacke grupe «Mostarske kiše», koja je doputovala u Beograd na proslavu Staroga mosta, otpjevale su hrvatsku popevku iz Titova kraja: «Za saku dobru rec kaj reci si nam znao». Zavladala je šutnja, neki su od prisutnih zaplakali. Prozivjeli su teške dane rata i progona u Bosni i Hercegovini. Zeljeli su cuti što danas mislim o Titu i post-titoizmu. Snimili su dio teksta koji slijedi.

Post-titoizam je zapoceo za Titova zivota. Teško je odrediti vrijeme kad se javio i nacin na koji se ocitovao. Sam titoizam, ako se tako moze nazvati, nije bio doktrina, pa cak ni ideologija u pravom smislu rijeci - on se cesto nastojao opravdati ideologijom, prikriti doktrinom. Bio je više praksa nego teorija. Tito je poznavao marksizam ili lenjinizam u njihovim vulgariziranim ili mumificiranim varijantama. Znao je ono što je mogao nauciti u jednom skromnom sindikalistickom pokretu, u ilegalnom partijskom radu ili pak na kursovima Kominterne  u Sovjetskom Savezu. Bio je «profesionalni revolucionar», kako se nekad govorilo, a ne ideolog.  Odlikovao se darom stratega i takticara, sposobnošcu i spretnošcu  covjeka od akcije. Hitler je, na vrhuncu svoga ludila, isticao njegov primjer vlastitim oficirima predbacujuci im što ne uspijevaju pobijediti ili uhvatiti takva protivnika. Churchill je, u jeku rata, poslao  misiju (u kojoj se našao i njegov sin) da  provjeri tko se doista bori na Balkanu protiv elitnih  divizija Wehrmachta: drzavnik koji sigurno nije volio komuniste priznao je i prihvatio Tita kao saveznika odbacivši i ponizivši pritom generala Drazu Mihailovica, cija se vojska, dobrim dijelom, okaljala kolaboracijom. Staljin se nije okomio na Tita zbog razlika u ideologiji ili doktrini, ne radi primjene marksizma ili lenjinizma - paranoicni je tiranin vidio u njemu najopasnijeg suparnika u komunistickom pokretu.

Titova sposobnost nije se potvrdila samo u pretvaranju bratoubilackoga sukoba u uspješan partizanski rat: stvorio je vojsku koja je na kraju brojila više od 600.000 boraca pod oruzjem – o takvoj brojci francuski ili  talijanski, grcki ili poljski pokreti otpora nisu mogli ni sanjati.  Nacin na koji se odupro  samome Staljinu, nakon 1948, po mnogo cemu je jedinstven: to potvrduju tragicni neuspjesi Imrea Nagya u Madarskoj 1956. ili pak Dubceka u Cehoslovackoj 1968, kad Josifa Visarionovica više nije bilo medu zivima. Gotovo u isto doba, u krizi oko Trsta, Tito je uspio zadobiti stanovitu podrška Zapada koja mu je omogucila da pripoji Jugoslaviji Istru i dijelove hrvatskog i slovenskog primorja. Tragican izgon gradana talijanske nacionalnosti s toga podrucja prošao je u Evropi gotovo bez ikakva protivljenja. Togliattijeva karizma u talijanskom i evropskom komunizmu bila je preslaba u odnosu na Titovu. Okrutan obracun s onima koji su se opredijelili za Sovjetski Savez i Rezoluciju Informbiroa nije  potamnio  maršalovu sliku. Sukob sa Dilasom nije umanjio njegov ugled, premda ga je na trenutak uzdrmao. Odbacivanje sovjetskoga modela donijelo mu je simpatije u samoj Jugoslaviji te pribavilo  podršku  Evrope i Amerike. Stvaranje pokreta nesvrstanih, koji je pridonosio ravnotezi medu suprotstavljenim blokovima i popuštanju  napetosti medu drzavama, proslavilo ga je u  trecem svijetu. Pred sam kraj puta, uspio je u Havani zadrzati nesvrstane zemlje da ne pridu sovjetskom bloku i navesti ih da sacuvaju neutralnost. Balkan je, zahvaljujuci njegovoj spretnosti, prozivio nekoliko desetljaca u miru i relativnom blagostanju – danas vidimo kako to nije bilo lako. Njegov je pogreb 1980. bio mozda najveci koji su,  prije i poslije smrti mu, vidjeli  Evropa i svijet: više od stotinu svjetskih lidera poklonilo se nad njegovim lijesom. Talijanski predsjednik Pertini je plakao. Vode nesretne crne Afrike ostavljali su na grobu stihove. Beograd je organizirao najvecu ceremoniju u svojoj povijesti.

Ne zaboravimo ni Titove nedostatke. Vladao je predugo da ne bi cinio greške. Koristio je steceni ugled da duze ostane na vlasti. Gušeci nacionalizam -  ne razlikujuci njegove blaze oblike od najopakijih – narušavao je ljudska prava. U boci, u kojoj je nastojao po svaku cijenu zadrzati duh nacionalizma, našle su se pod cepom stanovite gradanske slobode.  Smijenio je  na pocetku sedamdesetih godina zastupnike reformi u Hrvatskoj uvidjevši da se u populizam koji ih prati uvlace i separatisti. Zatim je  otpustio i srpske liberale, najbolje u tome casu, otvorivši širom vrata politici poslušnika i mediokriteta. Dopustio je na kraju negativnu selekciju kadrova u partiji kako bi sacuvao u njoj svoj utjecaj.  Nije pristao da Socijalisticki savez  (i to smo naivno predlagali) postane alternativom Savezu komunista. U Srbiji su mu napose zamjerali na Ustavu iz 1974, koji je dao veliku samostalnost pojedinim republikama i autonomnim pokrajinama. Ima istine u tome. Ali ukidanje odredbi toga Ustava, pod Miloševicem,  pridonijelo je raspadanju zemlje, odvajanju Kosova, lomljenu povijesnih veza izmedu same Srbije i Crne Gore. Ta je istina tragicna. 

Tito je volio zivot i, nakon zatvora, ilegalnog rada, rata,  zivio je  lagodno i rastrošno, ali nije stekao niti ostavio nasljednicima nikakva imutka - sve je prepustio «narodu».  Ustanovio se u stanovitoj  mjeri njegov «kult licnosti», ali je sama licnost bila jaca od svoga kulta. Jugoslavensko društvo nije postalo, unatoc svemu,  totalitarnim. Dolazili su nam u posjete prijatelji iz Poljske, Ceške, Madarske, iz «majcice Rusije»,  uvjeravajuci nas da smo za njih «Amerika».  Nije mi se osobito svidala usporedba. Što se pak tice literature, uspijevali smo, ne bez napora, osloboditi je ideološke paske. Mogla je stajati u svijetu ravnopravno uz druge literature, nastale u sretnijim i slobodnijim zemalja. Cenzura nas je cesto pratila, ali smo je još cešce uspijevali nadmudriti.

Svi nacionalizmi nemaju isti odnos prema Titu, ima ponekad i znatnih razlika u svakome od njih. Jedan od starih srpskih clanova Mlade Bosne i sudionik partizanskoga rata, pokojni Vasa Cubrilovic, isticao je da nikad u povijesti, ni jedan srpski vozd,  knjaz ili kralj nije uspio postici ono što je Titu pošlo za rukom:  digao je ustanak najprije u Srbiji da bi, na kraju rata, trijumfalno prošao njome sa svojom  vojskom od  juga do sjevera, zauzimajuci  grad za gradom - Uzice, Kragujevac, Kruševac, Niš, Smederevo - sve do  Beograda u kojem su se njegovi partizani susreli s ruskom armijom i zajedno nastavili pobjedonosni pohod. Da je kojim slucajem bio Srbin porijeklom ili pravoslavac po vjeri,  njegovoj slavi ne bi bilo mjere u srpskoj historiografiji, sklonoj pretjeranom velicanju svojih vojskovoda. Nacionalizam u Hrvatskoj takoder nije voljan priznati da je, zahvaljujuci  Titu i hrvatskim partizanima koje je poveo za sobom u borbu s fašizmom, s obraza naroda skinuta ustaška ljaga. Vratio je hrvatskoj zemlji otoke i gradove koje je Pavelic prodao Mussoliniju u zamjenu za vlast, jednu od najstrašnijih u  drugom svjetskom ratu. Bosanskim muslimanima i Makedoncima nitko prije Tita nije priznao nacionalnost. Kosovski su Albanci do posljednji su casa nosili njegove slike na protestnim skupovima, u Jugoslaviji koja je vec tonula.

U stanovitim razdobljima bilo je nuznije isticati Titove nedostatke  nego uspjehe. Poslije svega što je propalo,  valja podsjetiti i na ono što je, unatoc svemu, znacila njegova prisutnost. Previše smo izgubili da bismo se icega smjeli odricati.

Kad sam s prijateljima napuštao  «kucu cvijeca», mlade djevojke «Mostarkih kiša» pjevušile su pjesmu o lijepoj muslimanki Emini, koju je spjevao srpski pjesnik Aleksa Šantic pocetkom prošloga stoljeca. Mostar je u njegovo vrijeme bio skucen, ali ne i razrušen kakvim smo ga vidjeli. Od kasabe postajao je gradom, okupljenim oko svoga mosta.  Šantic je ostavio u amanet onima koji su se  iseljavali iz tek ujedinjene drzave juznih Slavena svoj bratski poziv: «Ostajte ovdje». Volio je godinama tajanstvenu  mostarsku  Hrvaticu s kojom ga sudbina nije sjedinila. On je naš zajednicki bard, najveci Mostarac.