Drug, efendija ili srbenda

Piše: Miroslav MIKEŠ

Bila jednom jedna zemlja sa najljepšim morem u Evropi, najboljim ribama i najljepšim "macama", prekrasnim planinama i obraslim brezuljcima, drzava u kojoj sretno, "sretno" ili srecno zivješe dvadeset miliona ljudi. Besplatno školstvo i zdravstvena zaštita - ipak nešto kod nekih u glavama je nedostajalo da shvate koliko je to dobro, pa na razne nacine uciniše pogrom i uništiše vlastitu zemlju.

Šta je bolje, jucer ili danas najjasnije pokazuju ankete u Hrvatskoj, gdje dojucerašnji "hrvatski dušman" i komunista Tito, glatko i ubjedljivo dominira kao najveci Hrvat u istoriji nad Franjom Tudmanom, koji stvori nezavisnu, medunarodno priznatu Republiku Hrvatsku. Istini za volju, ni bivša nam drzava nije bila idealna, ali dobro je biti odmaknut od dna, a teziti ka mogucnosti boljeg. 

U tom zapadu istoka, gledalo se i na partijsko-partizanski pedigre, koji je djeci iz takvog miljea davao bezbrojne prednosti prilikom školovanja i zapošljavanja, posebno u raznim delikatnim sluzbama. Tako zamišljena buduca elita se upoznavala, druzila i zblizavala u pojedinim udruzenjima kako bi kasnije grudima nadahnut idealima i socijalistickim dostignucima, solidarnije branili partiju i sistem i sprecavali budnim okom eventualno djelovanje "vanjskih i unutrašnjih neprijatelja". Sandale, bijele sokne, kratke hlace sa tregerima, bijela košulja i, naravno, marama. Takvi su bili i izvidaci, koji iznjedriše progresivne snage socijalistickog društva, a kakvi bi i bili nego takvi, sinovi prvoboraca, partijskih funkcionera, a o Upravi drzavne bezbjednosti, da se ne prica. Stoga je i junak naše price, sa dodatno savladanim znanjima o marksizmu i socijalistickoj politickoj ekonomiji hrabro i zasluzeno uskocio izuzetno mlad medu "stare provjerene vukove" u Predsjedništvu Socijalisticke Bosne i Hercegovine. Cak je na vrijeme dobio i ime Mladen da bi mogao mlad uskociti u drzavnu vlast. Štitio je principijelno i dosljedno socijalisticki samoupravni sistem, ne trazeci za sebe, naravno, ništa osim stana u kojem je soba u kojoj razmišlja, soba u kojoj materijalizuje svoje ideje, soba u kojoj se nakon toga zasluzeno odmara i tako dalje. Takvo je bilo doba, šta cemo. 

Prošlo je vrijeme kratko, a vec se blizilo vrijeme za ime Ratko. Junak našeg doba vratio se u grad blizu svog rodnog mjesta, grad u kojem je odrastao. U to doba smatrali su ga za raju - to je bilo najvece dostignuce. Hodao je u farmerkama, sa drugovima svojim, po picerijama, bio duhovit i veseo, jednostavno bio je omiljen. 

U toku rata bio je pasivan, posvecen nauci, fakultetu i strateškim razmišljanjima. Onako, malkice sa strane bio je simpatizer Socijalisticke partije i clan njenog Ekonomskog savjeta, iako clan partije nije bio. Simpatije su mu bile uzvracene, posebno od gospode Zivka Radišica i Dragutina Ilica, pa je 1996. godine naš drug na prvim poslijeratnim izborima kao kandidat Saveza za mir i progres predviden za ulogu clana Predsjedništva BiH. Izbore je dobio, u to vrijeme, ocekivano Momcilo Krajišnik, ali uz pravu podršku i kao covjek kojem se tada mnogo vjerovalo, bio je jako uspješan naš kandidat i u kampanji i po broju glasova. 

Nije više bilo moderno biti drug, stizalo je vrijeme za samozvanu i takozvanu gospodu. To je zahtijevalo liderstvo, novu partiju od starih likova u novom ruhu. Iskorišten je dobar tajming i prazan prostor i uz znatnu podršku, ne više istrošenih domacih ljevicara, polucen je dobar rezultat i osvojene su fotelje, moc, a da li se ponešto znatno vaznije izgubilo. Odoše kumovi, prijatelji, ne smatraju ga više rajom, a vrijeme u kojem mu se mnogo vjerovalo, nepovratno je poput pijeska u satu isteklo. U cemu je razlog, vremenu, satu ili mogucem necem trecem. Premijersko vrijeme proteklo je u tektonskim, reformskim promjenama koje obicni primitivni covjek, nije bio u stanju da razumije. Stoga je vjerovatno, Jovanka Orleanka Poreske uprave brzo otputovala tamo odakle je i došla, plašeci se neshvatanja njihovog grandioznog projekta, a potom privatizacija bankarskog sektora. Obecano je bilo 40.000 radnih mjesta, ali narod je lijen, ne zeli da radi, inace bi obecanje zasigurno ispunjeno bilo. 

Biro Vlade je podnio tada izvještaj da je u Srebrenici, koja je sigurno najveci zlocin u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, ubijeno "samo" nekih stotinak Bošnjaka, rezultat takvog degutantnog nonsensa vidimo danas. Bitno je bilo da li Dodik vozi mercedes a ne skromni audi 8, da li je Dodik kupio tri odijela poslanicima u Parlamentarnoj skupštini BiH, sve da se "Vlasi" ne dosjete i ne pocnu pitati nešto drugo. 

Pristigoše i novi izbori, zvaše ga progresivne snage, progresivne snage da sa njima pravi buducnost demokratske BiH i Republike Srpske. Medutim, svojom voljom izabra da bude kopca nacionalnim partijama, cime je direktno doveo SDS, kao i SDA na vlast. Pod dirigentskom palicom gospodina Adnana Terzica iz SDA postao je ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine. Trenutno insistira da se SDA iskljuci iz vlasti, ali da, naravno, on ne bude eliminisan na drugom nivou. Predlaze prijevremene izbore kojim se zestoko do juce protivio. Njegova de facto interesna grupa, a de jure politicka partija kopni li kopni. Nekada je Arsen Dedic pjevao: "Samo prazna obecanja daješ mi ti...", stihovi ostaju isti, odzvanjaju kroz mrak i poluizgubljena sjecanja na vremena kada su se ljudi voljeli, radovali tudem uspjehu i medusobno pomagali. 

Da li vrijedi gubiti prijatelje, mladost, svoje stvarne korijene radi trenutnih interesa. Sve prode, a ostaju samo prave vrijednosti, kao Venecijanska cipka. Zao mi je, ali svako ima svoj izbor i spava sa svojom savješcu. No, kako stari Rimljani rekoše: "Uzalud je zamarati gluve."