Nišan za Starog
Mišo Maric
Unoci, 8. novembra 93, na vijest o smrtnom slucaju u porodici, na kraju zapisah: “Tako lijep i tako star Most nikada više ne mozemo
sazidati. Ali mozemo i moramo, kad se ludilo stiša, ludacima navuci odgovarajuce košulje skrojene od nacionalistickih zastava, stvarnim vlasnicima Mostara, gradanima, vratiti zlatne kljuceve, a Mostu podici spomenik. Spomenik koji ce svojom vitkošcu, dostojanstvom i dobrotom biti potpuno nalik onom kome se podize. Ozidati ga od bijela kamena zvanog tenelija, kao sonet nad vodom. Starom mostu kao znak ljubavi, zahvalnosti i vjecnog sjecanja, a ljudima i neljudima kao opomenu, valja podici Mlad most. Da ga probudena savjest covjecanstva cuva dok odraste, ojaca, ali i kroz citav
zivot kasniji. Pa i kad ostari. Narocito kad ostari. Tako ce, vjerujem i zelim, biti najpravednije...”
Prošlo je 11 godina i osam mjeseci. Prijatelji, Mostarci, svakodnevno me opominju da se priblizava 23. juli. U njihovim pismima veselo šumi Neretva i radost poslijeratne djece kojim se iz rata vratio Stari. Juce otvorih e-mail Ibre Koludera, a isti mi šalje i Zlatko Hadzovic. Pod attachmentsom su taze fotosi Mosta. “Stari s plaze”, “Stari od Labirinta”, “Stari od Evrope”. Meni, koji ga gledam s vrh Evrope, izgleda prelijep i dostojan pretka. Sve mi izgleda kako sam
zelio da dozivim. Samo – to nije Stari most. Ovaj Mlad most je velicanstven nišan na mezaru
Starog.
***
Kad god me spopadnu sjete, knadim rime za pjevanje. Muškije je nego zasuziti. A nad tri pjesme, za ovo nevrijeme izbjeglištva, zaplakah. Prvi put kad cuh Kemicu kako objašnjava svijetu:
“... Da ti roknu samo dvije, bilo bi ti sve jasnije, sve bi ti se samo kazalo...” Rokalo je, tada, po Mostaru, ništa mi nije bilo jasno, a sve mi bilo kazano. Drugi put otplakah u Splitu, kad se s Radio Sarajeva oglasio brizan prijatelj Mostara i Mostaraca, Dino Merilin: “Kako si Mišo, kako si brate?... Kako si Vaha, imaš li daha? ... Kako je Emir, taj stari nemir?” Otpisah, a nikad ne poslah: “... Kako mi Davor, Moke kako, da li ko i ja sijede u duši? Zadnje sam suze za Šibom plak’o”, Kad kod vas rokne i mene sruši...” Treci put sam se pošteno isplakao dok slušah: “... Ja pogoden nisam, ni umro ni pao, samo sam morao skociti dolje, nastavicu tacno tamo gdje sam stao, izronice Stari za one što ga vole...” Kemica, Emir i Tifa su moji drugari, Fazlu nisam imao srece upoznati, a pjesma je plemenitim, merhametli srcem ispjevana. Prkosna, prelijepa poetska laza. Starom nikad ne bi palo napamet da skoci, izvrši samoubistvo.
Nije imao razloga, a da ništa drugo, ne bi Starac orezilio familiju, nije on od te vrste. Stari je preselio na ahiret gurnut, mucki, s leda. Stari je ubijen. Pociva duša lijepog mejta u dzenetu
Neretve, a ovo iznad, ovo je ovjekovjecena ljubav i bol roda za njim. Ovaj potomak vjerno preslikanog, dragog lika, nije Stari. Ovaj Mlad most je velicanstven nišan na mezaru Starog.
***
Srce Atene je Acropolis. Srce Acropolisa je Parthenon. Parthenon pridrzava pet mramornih djevojaka iz Carie. Izvajao ih je Fidia šest. Jednu su, u roblje, odveli Englezi, jako im se dopala. Grci traze da im se djevojka vrati. Plaše se da je Parthenon pretezak za umornih pet. Ako bi se, ne daj Boze, obrušio, Atena bi izgubila i srce i dušu...
Srce Mostara je Stari grad. Srce Starog grada je Stari most. On je sam samcat drzao Mostar stoljecima, strpljivo a visoko. Poslije mu je pripomoglo petoro brace. Pogubljeni su, na njegove oci, pa je sav teret pao na najstarija, ranjena pleca. A kad se i njemu, evo boguhulim na te, nepravedni Boze, zlo dogodilo, Mostar je izgubio srce i dušu. Grad i covjek bez srca i duše pripadaju svijetu mrtvih. Mladim mostom, istog DNK, istog gena, Mostaru i Mostarcima se vraca izgubljen dah, duh i utopljeno dostojanstvo. Grad i ljudi se vracaju u svijet
zivih. Mostarima, Mostarcima i Mostoljupcima Stari most nije bio samo cuprija za preci na drugu stranu. Bio je najuvazeniji i najvoljeniji clan familije. Bio je više umjetnicko, nego neimarsko
djelo. Dozivljavan je kao Mikelandelov David i Golijat.
David medu brdima, Velezi i Humom, Golijat medu mladom bracom, medu ljudima. Bio je Stari, po mudrosti, Rodenov “Mislilac”. Bila je ta cuprija, po krasoti, Leonardova Đakonda.
Sad je Pablova “Gernika”, nad Neretvom, zauvijek. Smrtan je covjek i sve što stvori. Samo je umjetnost besmrtna. Ona je jedino sigurno i trajno sklonište od zla vremena i zlih
ljudi.
***
Iznenadi me telefonom Senad Hadzifejzovic. Posljednji put smo se culi pocetkom aprila 92. Nazvah ga iz podruma Drapšinove 15, u Mostaru. Bio je u toku Drugi dnevnik TV SA. Ha me ukljucio u program zavapih: “Ovo je rat, po mom gradu padaju granate.” Koliko sam ga dobro razumio sad on mene obavještava: “Ovo je sramota, po Mostaru padaju obrazi.” Cini mu se kako sveta svecanost pocinje liciti na pijacni dan. Tezgari se s radošcu i s ponosom Mostaraca - Starim i Mladim mostom. Nije mi ništa novo rekao. I s tugom se tezgarilo. Rahmetlija se nije ni ohladio na dnu Neretve, a vec su mu posmrtne ostatke iznijeli na domace i evropske štandove. Tezge su se elegantno zvale: “umjetnicke izlozbe”. Kamen iz Starog mosta, kapnut crvenom bojom, prodavan je Mostarcima u koroti, po povoljnim cijenama, zavisno od velicine... Senad je, veli, pozvao ucesnike u programu svecanosti da se ukljuce iz pijateta, a ne radi honorara. Pa me pita da li bih se iz studija u Londonu javio u Dnevnik TV Hayat, koji vodi i
ureduje. Zeli podršku. Javicu se. Moram, jer mislim da bi se na najradosnije mostarske babine u istoriji, trebalo ici po starom, finom adetu, s miloštama. Cak su i mrski okupatori ostavljali gradu peškeš. Evo malo statistike 1566. - 1993. Turci su ozidali mostova kom. 2, Austrougarska kom. 3. Ona Juga, jedina od svih utemeljena na
zelji i krvi naših naroda, najkrace je trajala, a opoštenila se s kom. 2. Bilo je buna i ratova, smjenjivale se vlasti i zemani, mlavili su Mostar fašisti u Drugom svjetskom, bombardovali saveznici, Ameri, ne baš uvijek precizni, a niti jednom mostu šipka s luka nije falila. Onda su ih, za jednu godinu i šest mjeseci sve potušili. Tušili su ih, najvecim dijelom, maloumni šetaci sa njih. Zato mislim da nije zgoreg 23. jula, dok je ugledan svijet još na okupu, utemeljiti “Društvo za zaštitu lika i djela Starog i Mladih mostova”. I svega oko njih. Društvo bi trebalo nazvati “Mostari”, po cuvarima prvog Mosta, po kojim je grad imenovan. Mostari su sacuvali Most do sijedih, a dozidali grad do rumenih godina. Ima Mostar još mostara. I uz vodu i iza dalekih voda.
O tom zapisah par strofa, za pjevanje. Dok se ne uglazbe, evo suva refrena: ”Pod Kujundzilukom raste košcela. U ljeto, pod njom, bice hlad. Nije nas Neretva baš sve odnijela, Dok je Mostaraca - bice i grad... Nije Neretva svu ljubav odnijela, Dok je ljubavi - bice i grad.“
Mostovi Mostara i Mostovi svijeta su aristokrate medu svim gradevinama što ih je covjek ikad zasanjao pa sazidao iz plemenite,
sveljudske pobude da bude blize ljudima. I Stari i Mladi most mostarski, dinasti su. Smrt francuskih dinasta objavljivana je kratko: “Le Roi est morte, vive le Roi!” - “Kralj je
mrtav, zivio Kralj!” “Englezi su malo opširniji. Oni uzvikuju: “King is dead, long live the King.” - “Kralj je mrtav, nek dugo
zivi kralj!”( Po prilici i Kraljica.) Vašem dopisnom mostaru po osjecanjima a importno – exportnom Mostarcu po sudbini se cini da bi 23. jula 2004. godine, u nebesa Mostara, najprikladnije bilo uzviknuti: “Stari most je mrtav. Nek vjecno
zivi Nišan na njegovom mezaru!” Novi i stari Stari mostarski most: sve je drukcije, mada je sve isto. Pjesma je lijepa ali istina je drukcija:Stari nije skocio u svoju rijeku... Ubili su ga.