PROTIV ISLAMOFOBIJE

Autor: Dragoljub Todorović, autor knjige Privatizacija u Srbiji i poeme Bošnjačkim Srcima

"Islam, religija tolerancije, visoko ceni čovekovu dušu, a napad na nedužna ljudska bića smatra teškim grehom... Ja se odlučno protivim uključivanju iskrenih muslimanskih vernika u ovakve napade. Islam muslimanu uopšte ne dozovoljava da ubija nedužne i bespomoćne". Šeik Jusuf al- Karadavi, muslimanski teolog, Doha, Katar

"Napadati nedužne ljude nije hrabrost, to je glupo i biće kažnjeno kada dođe Sudnji dan. Nije hrabrost napadati nedužnu decu, žene i civile. Hrabrost je štititi slobodu; hrabrost je braniti sebe, a ne napadati". Šeik Mohamed Sajed al- Tantavi, džamija i univerzitet Al- Azar, Kairo, Egipat

"Napadi ovakvih razmera zaista su gnusni i zaslužuju svaku osudu. Ko god da ih je izveo, nema pravo da to cini u ime religije, tacnije islama... Ubijanje neduznih da bi se postigao cilj nikada nije predstavljao sustinu ove religije". Jusuf Muhamad, muslimanski teolog, Džakarta, Indonezija

"Jadno je što sledbenici ove pojave (terorizma) koriste religiju kao kamuflažu, budući da je pravi islam u odnosu na sve ovo nedužan. Njegovo učenje se uzdiže iznad ljudi koji veruju u nasilje kao pravac akcije, u sabotažu kao metod i krvoproliće kao način da se sprovedu reforme". Šeik Abdul Rahman al- Sudais u Velikoj džamiji, Meka, Saudijska Arabija

Namerno sam kao šlagvort na ovu temu, prvo citirao Islamske učenjake. To su u stvari njihova reagovanja povodom terorističkih napada na Sjedinjene Države, septembra 2001. U ovim vremenima, zaboravlja se jedna stvar- u osnovi svake vere je ljubav i tolerancija. Ali, život ne bi bio život, kada nešto ne bi kočilo ovu idealnu i istinitu tezu. Još u davnim vremenima, iz nekih verskih grupacija, izdvojile su se neke manje grupacije (tada, nazvane sekte), i pod parolom Islama, Pravoslavlja ili Katoličanstva, propagirali svoje ciljeve. Nekad sekte, a danas neke od njih i terorističke organizacije, opasne po čovekov život i životnu okolinu. Međutim, ovde je reč o Islamofobiji, ne slučajno, jer se ona ponavlja nakon napada na London, i zahvaljući medijima i protivnicima ove religije, uzela je maha, ne samo u Engleskoj, već i u celom svetu. Ponavlja se ono što se nije smelo ponoviti: da nevini muslimani budu diskriminisani od svojih sugrađana, Engleza, zbog nekih ljudi koji su počinili zlodela u ime religije, kojoj služe i jedni i drugi. U stvari, ovi drugi što čine ta zlodela su, kako se to kaže, u velikoj zabludi. Ali, kako to biva, račune će snositi nedužni, jer će biti prezreni od svojih sugrađana, samo zato što su muslimani.

Ovaj članak je specifičan po tome, jer ja ne pripadam Islamu, što se jasno vidi po imenu i prezimenu. A, ipak, nisam islamofobista. Naprotiv, borim se protiv toga. Koliko sam doprineo tome, ne znam, ali znam jedno: kad bi se na čoveka gledalo kao na ČOVEKA (u pravom smislu te reči), ne bi došlo do mržnje među pripadnicima raznih verskih grupacija i raznih narodnosti. Ništa epohalno, rekao sam samo ono što propoveda svaka religija, ali to neki ljudi uporno zaboravljaju, ili zbog svojih ambicija- ne žele znati za to. Kao pripadnik druge verske grupacije, duboko cenim Islam i ono što je on ostavio ovom svetu. Mnogi globalizuju stvari, pa su za njih svi pripadnici jedne iste verske grupacije, koja se razlikuje od njegove, nevernici. Još jedna zabluda, sa kojom se ne sme dalje u budućnost. I sve to ne bi bilo tako, da među svojim prijateljima imam dosta prijatelja, islamske veroispovesti. Svi smo mi ljudi, služimo istom Bogu, mada na različite načine, ali svako od nas je pravi vernik, ako na prvom mestu držimo toleranciju i gajimo ljubav prema čoveku, prema svim ljudima. U daljem tekstu, potrudiću se da Islam predstavim iz pravog ugla, ono što mnogi ne znaju, ili neće da znaju. I dok se moji (nadam se, naši!) prijatelji muslimani, svakog petka mole za naše duše i naš mir (muslimani u svojim molitvama su utkali i "ljude od knjige"- hrišćane i jevreje) i zato zaslužuju svu ljubav i poštovanje. Ja sam to osetio i kad sam bio u Novom Pazaru (sećam
se, bio je petak) takve stvari su nedokučive i neobjašnjive; daju se osetiti, ali ne daju se opisati. Najblaže rečeno: ljubav i tolerancija. Postoji nešto više od toga.

Možda će ovo biti recept, na pitanje: kako u zemlji gde su na vlasti pročetnici pod velom demokratije ostati noramalan? Kako suzbijati islamofobiju? Onaj ko ne zna osnovne principe islama, nema pravo na islamofobiju, jer se boji nečega što ne poznaje. Šta je islam, i zašto ga se ne treba plašiti i shvatiti kao svaku vjeru, obrazložiću u sledećem.

Islam znači stvaranje mira, predanost i požrtvovanost. Stvarati mir znači da vernik treba u miru živeti sa sobom i sa svojom okolinom. Predanost i požrtvovanost se izrazava u prihvatanju i izvršavanju Božje volje i kroz to, musliman postiže mir sa islamom. Musliman je neko ko se svojevoljno podređuje Božjoj volji i koji u stvaranju mira vidi svoju dužnost. Postoje ljudi koji se nazivaju muslimanima, ali koji se ne podređuju Božjoj volji, a ima i ljudi koji se maksimalno trude da vode islamski način života. Ne može se donositi sud o islamu kada se promatraju samo ljudi koji nose muslimansko ime, ali koji se po ponašanju i po načinu života ne ponašaju kao muslimani. Koliko je neko musliman zavisi od njegove spremnosti da vjeru i djelo podredi Božjoj volji.

Mnogi su u zabludi kada kažu da je Allah privatni, islamski Bog. Svrha služenja Bogu u islamu je da prisutnost Boga prizovemo u svijest. Služenje Bogu, kao čineći namaz, posteći ili davanjem zekata je jedan korak na putu ka cilju da se postigne Božje zadovoljstvo. Allah je reč arapskog porekla, a znači- "jedan Bog" i nije ime nekog privatnog Boga muslimana, već je Allah jedini sa pravom obožavani Stvoritelj univerzuma; i arapski hrišćani nazivaju Boga Allah. Muslimani veoma poštuju Isusa (Isa, a.s) i njegovu majku Merjem.

Islam priznaje prava i religioznu slobodu manjina. Poslanik Muhammed je zabranio muslimanskim vojskama rušenje crkvi i sinagoga. Halif Omar nije dozvolio muslimanskoj vojsci ni obavljanje molitve u crkvama, da ne bi osjećaji hrišćana kroz to bili povrijeđeni. Jevreji su živeli u Španiji zajedno sa muslimanima i njihov zajednički život je cvetao, dok su u ostalim delovima Evrope bili proganjani. Oni smatraju to doba za svoje zlatno doba. U islamskim zemljama hrišćani žive u blagostanju, zauzimaju položaje u vladama i ne onemogućava im se posjeta crkvama. Hrišćanskim misionarima je dozvoljeno otvaranje i održavanje škola i bolnica.

Kur'an naziva hrišćane i jevreje "ljudima Knjige", tj. oni su ti koji su primili Božje Objave pre Poslanika Muhammeda. Iako se muslimani sa poštovanjem odnose prema svim ljudima, ipak radi monoteizma i Abrahamske linije, hrišćani i jevreji zauzimaju posebno mesto kod njih; naravno ako im se bez neprijateljstva i omalovažavanja izlazi u susret. Muslimani nose nadu u sebi da će im se hrišćani i jevreji pridružiti u obožavanju Jednog Boga i podvrgavanju Njegovoj volji.

Islamofobija je vladala i u Srednjem veku; mnogi su Osmanlijske ambicije za velikim teritorijalnim proširenjem, poistovećivali sa onim što je cilj Islama. Još jedna zabluda, koja, iako je deo prošlosti, danas živi kao mit. A, manipulacija mitovima je opasna stvar i ne tako retko, dovodila je do izbijanja sukoba, pa i samih ratova. Mnogi su mišljenja da se Islam kao religija proširio vatrom i sabljom. Ni to nije istina. Tačno je da su muslimanske armije nosile sablje pri pohodima da se oslobodi neki narod ili neka zemlja. Ali, islam se nije sa sabljom proširio, jer na mnogim mestima gde sada muslimani žive, na Dalekom Istoku, u delovima Kine i u Africi, nema ni jednog izvora da su muslimanske armije okupurale te zemlje.
Kad se kaže islam se sa sabljom proširio, moralo bi da se kaže da se hrišćanstvo proširilo sa oružjem, kojekakvim bombama i sa atomskom bombom, što je isto tako netačno. Hrišćanstvo se proširilo kroz delatnost misionara, dok se islam proširio kroz trgovce i putnike. 10% arapa su još uvek hrišćani. I u drugim muslimanskim zemljama se radi tolerantnosti muslimana održalo preživljavanje nemuslimanskih manjina. I danas u skoro svim muslimanskim zemljama postoje nemuslimanske manjine. Primera radi, u Nemačkoj, Nemci prelaze svojevoljno i iz ubjeđenja na islam. Oni i drugi muslimani žele da u miru žive sa svojim sugrađanima i ne posjeduju nikakve sablje da bi druge primorali da pređu na islamsku vjeru. Islam je religija mira i predanosti Bogu i ceni nepovređenost ljudskog života. Onaj ko provodi silu ne može istovremeno praktikovati religiju. Ponekad je upotreba sile ljudska reakcija potlačenog naroda. Terorizam i upotreba sile postoji i tamo gde nema ili skoro da nema muslimana, Severna Irska i Sri Lanka.

Ponekad se dešava upotreba sile u borbi imućnih protiv siromašnih ili potlačenih protiv tiranina. Mora se diferencirati i pronaći razlog, zašto ljudi postaju teroristi. Terorizam kao sredstvo za postizanje nekih određenih ciljeva se protivreči osnovama islama. U medijima često se spominju i poistovećuju pojmovi kao "sveti rat" i džihad. U islamu ne postoji pojam "svetog rata". Misli se na reč dzihad što znači naprezanje, ili još tačnije "naprezanje na Božjem putu". Svaka upornost koja se preduzima u svakodnevnici da bi se postiglo Božje zadovoljstvo, može se smatrati džihadom. Jedan od najvećih stepena džihada je dignuti se protiv vladavine nekog tiranina i reći mu istinu. Borba protiv sopstvenog samoljublja i udaljavanje od loših načina ponašanja, može se isto tako smatrati "naprezanjem na Božjem putu". "Islamski fundamentalizam" koji se u očima Zapada se poistovjećuje sa terorizmom. Ali za ogromnu većinu muslimana na čitavom svetu je pojam "islamski fundamentalizam" pogrešan pojam. Oni prihvataju da žive po fundamentu vjere, ali ne i da su ekstremisti. Teroristički napadi koji se sa islamom obrazložuju, mediji prikazuju kao akt "islamskog fundamentalizma". Terorizam se protivrječi osnovama islama i atentati sa bombama ne mogu biti islamski ako postoji mogućnost mirnog rešavanja problema. Islam ne podržava rat. Islamska vjera i njena kultura je doživela procvat u vreme mira, a ne u vreme rata. Zato bi trebalo biti oprezan i ne optuživati i ostale muslimane kroz zloupotrebu pojedinaca.

U svetu, naročito ovde, na Balkanu, vlada mišljenje da su žene potlačene u islamu i da je njihova sloboda ograničena. Još jedna greška, ali ovaj put ovekovečena. Naime, u Gorskom Vijencu, Petra Petrovica Njegoša, to se još i manifestuje. Kaže se da je kod muslimana žena rob, i islam je nazivan pogrdnim rečima, koju ne bih na ovom mestu da pominjem i koju želim da zaboravim. Vratiću se kasnije greškama nastalim u Gorskom Vijencu, nego vratimo se sad položaju žene u islamu. Još nešto, Njegoš je zaboravio da kaže kako žene ostalih verskih grupacija, ovde na Balkanu nisu pošteđene najtežih fizičkih poslova (od seče drva, do utovara uglja), a to je bitno. Žena, fizički slabija od muškarca, zauzima posebno mesto u islamu. Međutim, i po ovom pitanju vlada velika islamofobija, ukoliko se devojka neke druge verske grupacije, želi udati za muškarca muslimana. U jednoj anketi sprovedenoj pre 2 godine, 93% ispitanika je bilo protiv toga da udaju svoje ćerke za pripadnike ostalih religija. Mnogi se plaće načina odevanja koji propoveda islam (kome to smeta i zašto je nekom to trn u oku?).

Francuska je donela zakon koji zabranjuje muslimankama Francuske da se odevaju po svojim verskim propisima. Belgija je zabranila nošenje burke. Po školama se zabranjuje nošenje marama. Francuska, pre nego što je donela taj zakon, propis, ili šta već, morala je biti svesna jedne istine: Ono što se brani, nikad neće biti zabranjeno. Niko ne nosi tu odeću da bi se razlikovao i plašio druge, već iz jednog drugog razloga: tom odećom, tim pokrivanjem, on pokazuje da poštuje religiju i svoje običaje, a zašto je Francuskoj to smetalo? Muslimani paze na skromnost u odevanju. Da bi se izbeglo to da se ljudi smatraju objektom požude, postoje u islamu propisi odjevanja kako za muškarce, tako i za žene. Islam je uzdigao položaj žena i to kroz pravo žena na razvod braka, pravo na finansijsku nezavisnost, žena se gleda sa poštovanjem i to u vrijeme u kojem žene u ostalim delovima svijeta nisu imale ta prava. Što se tiče religije, žene i muškarci su ravnopravni. Islam dozvoljava ženama da zadrže svoje prezime nakon sklapanja braka, kao i da upravljaju zarađenim novcem. Islam zadužuje muškarce da štite žene od mogućih neprilika. Ne islam, već neki muslimani potlačuju žene u današnje vrijeme. Ovo se dešava na osnovu njihovih kulturnih navika i nedovoljnog poznavanja religije. Kao što pomenuh, postoje pogrešna mišljenja da u islamu vlada poligamija. To je volja i dogovor supružnika, ali ne i obaveza, ne ono na šta obavezuje islam. To je u stvari običaj iz davnina. Za muslimanske muškarce postoji dozvola da se sme imati istovremeno više od jedne žene, ali ne zbog zadovoljavanja strasti, već zbog zbrinjavanja udovica i siročadi npr. posle rata. Nije obaveza i među muslimanima je to više izuzetak. U anketi "Usa Today"iz 1998. upitano je 4.700 ljubavnica koji bi status želele. Izjavile su da bi radije postale drugom ženom, nego ostale ljubavnice, jer tako ne posjeduju ni prava ni finansijsku ravnopravnost udatih žena i osjećaju se iskorištenim. Iz svega, sledi da u islamu nisu žene potlačene. Naprotiv.

Pomenuta je i manipulacija mitovima, koja udružena sa medijima, iskvaruje sliku o islamu. Ovde, u SCG, teško je ostati kosmopolita i čovekoljubac, jer "voli se samo onaj koji je tvoje vere". Ljudi nisu svesni da prošlost treba predati istoriji, da služi kao kakva opomena, a ne da nam kroji svakodnevnicu. Jedan od takvih vidova je Gorski Vijenac i razne epske pesme, koje se (gle čuda!) uce napamet. Gorski Vijenac, čiji se odlomci takođe uče u školama, netrepeljiv je prema islamu. U Crnoj Gori, on je i dalje nešto poput zakonika: propagira se "čojstvo i junaštvo", megalomanija prema "svom svemoćnom rodu". Ministarstvo Srbije ovo delo, moglo bi bar poslati u arhivu, i da dela poput ovih izbaci iz upotrebe. Srbijanske škole ne pohađaju samo hrišćani, ima tu i Bošnjaka, Goranaca, kojima je islam vera. A u takve knjige i takve epove, gleda se sa divljenjem. Istina, ima u tim delima i po koja mudrost, poslovica, ali jedno ih kvari- netrepeljivi su prema svemu što je islamsko. Da je samo Vijenac u pitanju, lahko bi smo ga "progutali". Razne bake i deke od malena uče decu da mrze Turke, muslimane i sve što nije srpsko. Kao, oni su krivi što smo mi ovako unazađeni. Kriv je 'tić našeg roda, rodom sa Cetinja, baš tamo gde je Njegoš pisao Gorski Vijenac, a ne islam i Turci. Primera radi: kada se jedna osnovna škola odlučila da poseti manastir Sopoćani (Sandžak, kod Novog Pazara), vladala je velika panika među decom, učiteljima i roditeljima. "Pazite da vas muslimani ne pobiju, da vas ne gađaju, da vam ne daju nešto otrovno" i koje kakve nebuloze. I šta se desi: vrate se deca i učitelji sa eksurzije, dlaka s glave im ne fali, ali oni dalje osećaju strah od islama. Ili, kada profesor pita učenika sa kojim zemljama se granici Srbija i Crna Gora, i ovaj spomene Albaniju, profesor se naljuti: Ne spominji mi tu zemlju, neću da čujem za nju, ona ne postoji za mene, mi se sa njom ne graničimo. Mada, postoje i izuzeci: učenici i profesori jedne kragujevačke gimnazije, odlučili su da eksurziju obave u Sarajevu, i na tome im skidam kapu do zemlje- voleo bih da i drugi slede njihov primer, da ništa nije strašno boraviti na tlu FBiH i da je tamo veća tolerancija, nego, primera radi- na Ravnoj Gori. Ipak, istorija je najviše kriva za islamofobiju u Srbiju. Naročito dira u Bošnjake i njihov prelazak u islam, opravdava željom za materijalnom sigurnošću, dodajući neke epitete koji su jako ružni i koje ne bih spominjem. Pouzadno znam za jednog profesora istorije, koji na svojim predavanjima (na jednom fakultetu i u jednom gradu, ne želim da mu pravim reklamu, nikad ga nisam video, ali mali
milion studenata sa tog fakulteta, potvrdilo mi je ovo što ću reći) iznosi neke nacističke ideje, rečenicom: "Nisam rasista, ali treba pobiti sve katolike i muslimane". I tu počne da priča, kako ni jedna ni druga vera ne valjaju. Studenti (valjda, iz straha) ćute, dekanat (verovatno se pravi neobavešten) kao da to prećutno odobrava. I produkt svega toga je islamofobija. Sve dok se u srbijanskim školama propagira srpstvo (na račun drugih narodnosti), biće i prisutna islamofobija među učenicima. U stvari, ko nam podučava decu, ona su dobro čitava i normalna. Ali, primećujem, kako koja generacija dolazi, svaka je sve više zadojena nacizmom i mržnjom.Teško je posle svega ostati normalan, misliti svojom glavom, oslobođen svih predrasuda. Ovaj deo po malo prelazi u politiku: to mi nije cilj, ali samo po sebi-nadovezalo se. U stvari, politika je ta koja je krojila ratove i razne vrste uplašenosti poput islamofobije, a isto tako razvila borbeni antisemitizam.

U svakom slučaju, kad se podvuče crta, vidi se da su muslimana i njihova religija, u svetu ostali neshvaćeni, a reči iz Kur'an-a nedorečene. Irska je pre napada na London, bila proglašena najislamofobičnom zemljom u Evropi. Može se zamisliti koliki je stepen islamofobije i netolerantnosti porastao prema muslimanima u Irskoj, sad posle terorističkih napada na London. Najgori vid islamofobije, bio bi onog trenutka kada bi ona prešla granicu fobije i prerasla u otvorenu mržnju, neskrivenu diskriminaciju, prema svemu što je islamsko. Primera radi: u Srbiji su spaljene 2 džamije, kao osveta Albancima. Te džamije nikom nisu smetale i na njih gledam kao kulturno nasleđe jednog vremena, i nijedan vernik iz Beograda ili Niša nije za vreme kosovskih nemira (u martu, prošle godine), nije bio na Kosovu i palio pravoslavne svetinje. Taj rat, to paljenje džamija u Srbiji prošle godine, je u stvari bio potpun izraz nemoći. Lako im je bilo srušiti džamije, a da li bi se osmelili na korak na Kosmetu? To što se desilo, sva ta rušenja džamija, su primer da su neki ljudi iz Srbije, odavno bespotrebnu fobiju zamenili nasiljem i postali opasnost po evropske integracije i za sve muslimane u Srbiji. Evo, u Americi pre 4 godine, iako je bila prisutna islamofobija zbog napada na New York, nije spaljena nijedna džamija, niti je kakav musliman bio diskriminisan. Šta više, muslimani Amerike su se u tom trenutku solidarisali sa čovečanstvom i nastradalima, kao da je juče bilo, pamtim jednu muslimanku iz New York-a, koja je suzama oplakala poginule i pomolila se za mir njihovim dušama. Ljubav je pobedila sve.
Ne delim ljude po veri i rasi, niti je ovaj članak takvog karaktera, već sam želeo da kao pripadnik druge verske grupacije, stanem na stranu LJUDI koji nikome nisu ništa krivi. Oni samo na svoj način služe Bogu, i time nikog ne ugrožavaju. Hteo sam da obrazložim i objasnim da je islamofobija bespotrebna, da dobrih i loših ljudi ima svuda, u svakoj religiji i u svakoj zemlji. Pozovimo sve relevantne faktore, sve organizacije, pojedince, da stanemo na kraj toj suludoj i besmislenoj pojavi, nazvanoj- islamofobija

 

Daleko je voljena Bosna...



Setom putnika, tugom mornara,
večeras ti dolećem jastukom svojim,
ja te i dalje volim čežnjom svom,
ali kako dalje, kad ona više nema snagu sna.
Kako dalje godine da brojim,
pišem tvoje ime, pamtim rane jade,
zar da na nekom severu snivam nova proleća,
bez kumova i starih drumova.
Podmetnute grehove, lažima smo menjali,
za sve drugo nerotkinja,
ova duša samo za bol bila je plodna.
Ti znaš ono, što i mene brine,
to što nas dele puste daljine.
Daleko si, voljena moja...

Samo mi je da te vidim i rane zalječim,
da umirim ovaj ludi duh
i ispričam vazduhu za tu sudbu ludu,
pa da suza padne u oranice plodne,
da mi grom ne ubije stari hrast,
što od njega odoh, a ipak, nemam sreću.
Tako lijepa, a tako daleka,
starija od tuge, starija od mene,
stara kao dugme prevrnutog kaputa,
znaj, u mom srcu, ja ću za te naći puta,
ognjem i mačem, mi smo se rastali,
sada samo čujem vapaj za granama- beharli.

Kad bih drugom stazom da krenem,
i na tren te zaboravom zarobim,
zašto svaki put do tebe vodi,
kaži mi.
Stani na put mojoj tuzi,
ti možeš, ti to znaš,
moj je voz na tvojoj pruzi.

Kako zagristi jabuku sevdaha,
naš se biser u tuđini gubi,
kako brate, da ti kažem:
Daleko je Bosna.
Ti si tu gde jesi,
blizu mi Bog, daleko zapad,
neko novo vreme po tvojim ranama baca soli,
ti sanjaj- da ti niko ne zabrani,
ti voli- da ne budeš zaboravljen.
Ovde nema šadrvana,
ovo zlato na suncu ne sija,
teško ćeš ovde taći oblake.
Da mi krila nisu slomljena,
davno bi do tebe duša doletela.

Ćutim, varam život bez tebe,
što mi nisi noći ove, da oživim svoje snove,
jer, samo se Bosanac smeje i kad mu se plače,
jer, samo smo mi jednomu životu voleli.
Pusti da vetar nosi travu pokošene mladosti,
ne boli ta laž što je sama,
boli ta laž što ne znam šta je istina.
Pusti izvor da poplavi livadu večnog proleća,
javu da povredi san, noć da ugasi dan,
pusti tugu da bude ono što je dosad bila.
Gde se dedoše sve te zvezdice,
što su nekad zlatnim koncem
put do tvojih gora tkale.

Kažu da su moja lutanja tragovi i senke
svih mojih čekanja,
da rođenje biva pod tvojim nebom,
i da je smrt prečica do tvojih tvrđava.
Kakva je to čežnja bez čekanja,
kakav je to izvor
kad ne piju vodu ni jelen ni košuta.

Ukralo mi te jedno vreme,
a ja sam odsjaju tuge ukrao sjaj i
njime te beskrajno zavoleo,
ova noć ima melodiju tvog sevdaha,
koga skrivaš pod jorganom vremena,
i onu staru, tužnu, balkansku i večno prokletu-
južnjačku utehu.

Oprosti mi tamo gde drugi lažu, i kad o meni istinu kažu,
na mom licu nisu uvek pravi znaci,
oprosti mesto gde sam tražio nadu,
gde sve moje suze i tvoja tuga u jednu čašu staju.
Oprosti, ako ne umem da volim,
ako te silno ljube tvoji sinovi i ako to boli.
Željo bolom otrovana,
kako sa sudbinom da te pomirim,
nije to od vina, nit' je rana jesen kriva,
nije to do proleća, boljka od svih najveća,
što su meni sva svanuća, k'o dvorišta bez kuća.

Tvoje je da me ne vidiš setnog,
da me pamtiš kao dobrog starca,
tvoje je da ne znaš šta se sa mnom zbiva
i da znaš da ti za to nisi kriva.
Prošlosti moja, suze sama piješ,
slađi je tvoj pelin od svake budućnosti,
zato dolazim, društvo da ti pravim,
jer kad nisam sa tobom, jabuko sevdaha,
bolje društvo i ne treba.

Večeras te kradem od ljudi i vremena,
dosta su strepela nadanja,
k'o da ih umornim vodama brodovi nose,
celi svet smo obišli, nigde otišli,
jer, samo jedno mesto na svetu, zove se Bosna.
Tamo gde duša čergara godine broji,
i neki oblak šutnje sudbine kroji,
živi se neki novi život, što nam sve fildžane odli.

To je teži put do raja,
stalno krećeš iz pepela,
jer je ova sudba tako htela,
do kraja- bez raja.
Vreme je učinilo svoje,
stare boljke žive su,
tu i tamo tinjaju,
tek da me na bol podsete.

Za sva vremena: prošla i buduća,
Bosna: jedna, jedina,
Bosna: lepa, gizdava.
Tu su tvoji sinovi, iako ih ne vidiš,
gde u ovim vremenima gnezdo da svijaju,
kad su ona prolazna,
a ti im osta jedna, jedina.

Daleko je Bosna, il' mi se to čini?
Samo srce zna da odredi granice,
i postavi nove stanice,
tek, večeras, ti si njemu gost,
za neka nova jutra
sačuvaj mi mesto tu:
gde se ljube Drina i Semerija,
gde Krajina miluje krajnji Zapad,
gde Tuzla i Zenica šire ruke svima
tamo gde je Sarajevo, puno sevdaha.

A, dobro znam, sutra će mi mnogo toga trebati:
oklop tvoje ljubavi od života da me brani,
tamo gde me muči jezik strani,
i gde BOLAN- BA, odzvonjava u ušima,
prinzaću sebi- daleko si, voljena moja,
ti, jabuko, prkosna od sna,
Daleko je voljena Bosna...

Mr Dragoljub Todorović
Septembar 2005.

 

 

BOSNJACKIM SRCIMA...


Golim rukama srce su Vam vadili,
zelju za zivotom crnom kapom gasili,
sve da hoce gore biti ne moze.

U ovoj noci, cistoj, mekanoj, umiljatoj,
ja poznam opet taj vas svet,
sad je taj svet na nebu,
i iznova vecan je.

U devedesetim bez srca i ponosa,
i ponovo oni bez srca i ponosa,
plasili su se vaseg srca nebeskog,
i prosarano oblacnim zavijutcima,
jer vasa velika dusa boravila je na zemlji,
a to nije smela...

Bili ste deca bez igracaka,
veliki pljusak leti, zar se i to desava,
verujuci u Boga,
i svom snagom u ljubav,
na ovom opasnom dunjaluku,
vasa dusa je bila prepreka.

A ja...
Sam sa sobom i Vama,
hiljadu put snivam, hiljadu bisera govorim,
postujuci vasa zenaljska stradanja,
diveci se vasim nepreglednim visinama,
znam,
samo vam se dusa na Arifat preselila.

I ja opet sam,
ziveci s puskama i krvnicima
koji su vas poslali gore,
znam,
tudj sam, a ipak Vas.

A Vi,
svake noci mi saljete andjele,
na zemlji su vam ostale velike zeje,
jer i ja sam poprimio Vasu klicu stradanja,
Bosnjacka srca zeljna radovanja.
U ogledalu ste iza mene,
a ispred svih nas
kad vera dotakne ljubav,
kad stradanja povrede nadanja,
kad Drinom se rasipa glas...

Svaki mir zaboravlja zrtve,
svaka zrtva se samo retko seti.
A ja, Bosnjaci moji,
ostao sam bez duse i sna,
moju dusu ubi puska cetnicka koja ubi Vas,
a ja Bosnjaci moji,
cele cu godine zaliti,
sto sam bio sprecen 
da pozdravim Vase duse u Srebrenici.

Ja vec sada s vama lutam rajom,
ja vec sada vidim neka draga lica,
ja i sada placem i kad se smejem,
ja sam mrtav, al' jos svetom lutam,
ja sam opet sam,
sa Vama il' bez Vas.

Teci suzo i Drinu pomuti,
duni vetre, Sava nek' se peni,
a ti Boze- cuvaj Bosnjake...


jul 2004. godine