Ruski rulet

Pise: Nihad Filipovic

                       Svaka generacija ima neke svoje knjige ,neke svoje filmove ,svoju muziku , svoje ploce  i svoje filmske i sportske zvijezde “ za pamcenje “.
                      Svedeno na film , “Lovac na jelene “ Michael-a Cimino-a , bez sumnje je jedan od tih kultnih  , “ generacijskih filmova “ .
                        Projekcija tri glavna lika  filma , u tumacenju  Roberta De Nira  , John Savage-a i Christopher Walken-a , te njihova reakcija u situaciji vijet-kongovskog zarobljenistva i igre smrtonosnog ruskog ruleta na koju ih natjeraju njihovi “gospodari zivota i smrti “ , dok se klade u novac hoce li prezivjeti ili ce im mozak raznijeti metak “lutalica”, sto je naj snazniji moment filma i uopce antologijska filmska sekvenca  , dakle ta  “ biti ili ne biti “ situacija i  upravo fenomenalna interpretacija sva tri glumca , po mom osobnom sudu nesto je naj dojmljivije i ponaj-jace ikada kreirano u “ sedmoj umjetnosti “ .

Film je to sto sam ga gledao  cetiri/pet puta do sada . Posljednji put  , upravo tu skoro , i  kao i uvijek sa nesmanjenim interesom  i onom istom djecackom fasciniranoscu kakvu sam osjecao kada sam  , negdje devet stotina sedamdesetih godina po prvi put gledao ovaj film . Razlika je samo u tome sto sam sada skoro tridesetak godina stariji  i isto toliko “ bogatiji “ iskustvom , medju ostalim i jednog rata  i u ratu dozivljenog i prezivljenog  zarobljavanja . E upravo ta razlika  sto mi neodoljivo ” razbuca “ pamcenje i vrati u sjecanje  slike “ naseg “ rata i “ nas “ u ratu , “krivac “ je  potonjih redova .
                           Analizirajmo ukratko tri glavna lika filma , svedeno samo na kljucnu scenu – igra ruskog ruleta u zarobljenickoj , bezizlaznoj situaciji , in the midle of noware , tj. usred dzungle .
                           John Savage tumaci psihicki dotucenu licnost , na rubu mentallnog sloma . Smrtni paralizirajuci strah je vidljiv u svakoj njegovoj gesti , u svakoj grimasi . Nesposoban za bilo kakvu prosudbu ili akciju , on ocajan narice i bespomocno ceka sudbinu .
                           Christopher Walken je u svojoj pojavnosti smiren ; svjestan situacije drzi se postojano i djeluje hladnokrvno mada je jasno kako je na smrt preplasen  i imobiliziran strahom bas poput Savage-a  .
                            Rober De Niro tumaci onog naj hladnokrvnijeg medju njima , mada u njemu kipi .Po onome sto ispoljava , kako se ponasa  , ne vidi se da osjeca strah  , mada gledatelju s razlogom ostaje impresija da je strah ono sto i njega pokrece ; Usput , ne vjerujem u mit heroja sto ne osjeca strah . To je jedino moguce onda kada potone svaka nada , kada se doista vise nema sta izgubiti . Sve dok postoji nada , postoji i strah . Ali , jedinstvenost i specifika ljudska se ocituje i u strahu . Naime , ljudi ni u strahu nisu isti i tu  , u toj nepatvorenoj autenticnosti , “ lezi “ , pored fenomenalne interpretacije glumaca , snaga i dramaticna dojmljivost ove kljucne scene filma .
                            De Niro i Walken su slicni , ali De Niro je lider , vodja , on je onaj koji ima drskosti , smjelosti i hrabrosti razmisljati o bjekstvu i pokusaju spasavanja , jer smrt i onako stize …On je onaj sto nastoji pokrenuti Savage-a  i Walken-a na akciju , pa kada vidi da je svaki pokusaj sa Savage-om bezuspjesan jer je on “ zakocan “ strahom nesposoban za bilo sto smisleno , sav se usmjeruje na Walken-a , sa razvijenom idejom kako se izvuci iz nemoguce situacije , ali ne ostvarljivom bez Walken-ovog ukljucenja .
Konacno uspjeha “probuditi “ Walkena te se tako , zahvaljujuci njegovoj prisebnosti , uz nuzno “saucesce” srece ( koja u ovakvim situacijama kazu preti hrabre !?!?!? ) , sva trojica uspjevaju izvuci iz bezizlazne situacije .

                              LOVCI NA JELENE                              

                              April/Maj 1992 godine . Bosna gori , a bosance love poput nicim zasticenih plemenitih jelena . Stvarnost kopira fikciju ili je to fikcija preselila u stvarnost .Tek  film gledamo oko sebe ; likove imaginacije prepoznajemo u nama i svuda oko nas .Razbojnici i lopovi izasli onako bradati iz povjesnih citanki pa govore o pravdi i pravici . Sufliraju im  ostrasceni hohstapleri i uzurpatori  o slobodi i jednakim pravima  , “ naizust “ , k’o da su ,  neuzbillahi , s’ majcinim mlijekom to usisali .
Vremena se lome preko ledja  “ dobrih Bosnjana ” . Sav “ rusak “ bosanski – ante murale kristijanitatis  i orjenta dvijeri , i razmedje svjetova i susretiste civilizacija , fatalizam , kismet , tvrdi inat  , jogunluk , neokaljan obraz i prijevarna , lisicija lukavost i kuzna himbenost ; sva ta endemska glupost , sve to jalno virkanje preko plota , sva ta demagogija vlastodrzaca i sav taj zivot u sjenci ideologije krvi i tla , sva ta banalnost , taj kic i prostakluk… i  ta mrznja , Pacifik mrznje , sve se to sazelo u vremenu pa lomi , puca , ubija…
Sarajevo ponovo pod opsadom . Drina ponovo crvena . Jajce “ saptom “ pade …Tanji se “ tigrova bosanska koza “ , a Bosna se osu “ sabirnim centrima “  i “ zasticenim zonama “.
Medjutim , verbalnom se ekvibiliristikom ne da sakriti  sustina – etnicki inzenjering  , pjurifikacija neciste krvi , u punom je pogonu . Situacija  “ filmski “nemoguca , ocajna do mjere gdje smrt  osjecamo spasenjem  Bosanci u igri ruskog rulet -  osvanuti ili omrknuti ; ne zna se sto nosi i sto je strasnije – dan ili noc .

                                PATRIJARSI , INZENJERI , NAVIJACI I
                                IZVRSITELJI ZLA

                               Trinaest je godina proslo , a u sjecanju mi je jos uvijek ziva perverzija onog vremena i nakazni karakteri sto povjesna bujica izbaci na povrsinu  , ispostavit ce se samo u “ prolazu “.
                                Znam , ono ce nas pratiti dok zivimo , jer zlo se inace duze pamti od dobra , a  TAKVO ZLO se nikada ne zaboravlja .
                                 Za rata bilo je ljudi poput , naprijed ukratko analizirana tri glavna filmska lika . I k tome jos za dodati , bilo je i onih , kao uostalom u svakom ratu , spremnih izdati i potkazati .
                                Ako je rijec o , nazovimo to “ situacionom potkazivanje “ , a o tome je ovdje rijec , onda valja kazati , i ovo govorim temeljem iskustva jer je i moja sudbina mogla biti  u proteklom  BH ratu zapecacena po takvim - ne radi se nuzno o losim ljudima . Radi se o “ normalnim  “ , pokad-kad cak u svakodnevnom zivotu dobrim ljudima , ali u uvjetrima ratnim , u uvjetima iskonskog straha , sve ono dobro i plemenito u njima biva zamraceno onom drugom stranom njihovog karaktera , zbog cega se poslije , kada se situacija normalizira , stide . Znaju da “ ono “ nije bilo dobro i ne pokusavaju to opravdavati ; Za razliku od onih istinski pokvarenih koji znaju da ono sto su radili i kako su se ponasali , nije bilo dobro , ali istrajavaju u odbrani i opravdavanju takvog ponasanja .
                                 Razlika medju njima je u tome sto ovim prvim , kada sve prodje , istinski ne treba zamjeriti , ako si se vec uspio “ citav “ izvuci . Takvima je oprost ne samo moguc nego i pozeljan pa i nuzan ako ce mo nastaviti zivjeti ljudski neoptereceni mrznjom od koje opet  zapravo naj vecu stetu ( u svakom pogledu ) ima onaj koji mrzi . Sa takvima “ nerasciscene  racune “ moze imati drzava i oni ili rodbina onih koji su stradali na ovaj ili onaj nacin kao rezultat njihova potkazivanja .
Onim pak drugim ni kada se izvuces ne mozes oprostiti  . Za njih ostaje vjecni prezir.

                                 …

                                Masa je destruktivnija i okrutnija od pojedinca . Nije li temeljem iskustva ocito da ce jedinka , u uvjetima ostrascene mase ( shvaceno i u doslovnom i u prenosnom smislu – dakle jedinka kao dio nekog ostrascenog pokreta ili ideologije ) , da ce dakle pojedinac biti spremana uciniti , i ucinit ce , ono sto inace ne bi niti pomislo u regularnim prilikama .
                                 Ipak , takvi moraju u prethodnom zivotu biti , na neki nacin pripremljeni , ciniti zlo  kada dodje vrijeme  zla .
Ne ubija na naj bestijalniji nacin svako u ratu . I ne sliuje i  na vrsi nezamislive okrutnosti  nad zarobljneim i bespomocnim . I nije svako spreman za ulogu paitrijarha zlocina i zlocinaca . Mora postojati ideologija ili ideja i ostrascena masa koja takvima generira unutrasnju energiju zla i daje moralni razlog za zlocin !?!?!?
                                 U ratu  je i dobro i zlo tako transparentno  i  uocljivo , samo sto se u ratu zbivaju i takve situacije ,  gdje onaj iskonski , smrtni strah , otupi cula , pa se pocesto  u matici zbivanja “ ne vidi “ ono sto se sa strane  jasno vidi  ili ono sto sami , jednom izbavljeni i izvan neposredne zivotne  opsanosti jednako tako jasno vidimo  . I pri tome , ovo vrijedi kako  za  zrtve tako  i za “ navijace “ zlocina koji kod ociju ne vide zlocin sto traje  .
                                 Medjutim  , pitanje sto me muci je , kolio smo mi u stanju prepoznati , danas i ovdje , one kurve i vukove rata , sto sad neke fine sesire , neku finu “ odezdu “ i kravate nose i zive te svoje , manje ili vise normalne , male , pristojne zivote ?
I koliko su oni jucerasnji “ inzenjeri “ i  “ navijac zlocina “ danas spreman i u stanju suociti se sa zlocinom i isti priznati ?  

                                    Dug je put prosla Biljana Plavsic od izjave kako su “ Muslimani genetski otpad srpskog i hrvatskog naroda “ do priznanja zlocina i ( da li ?) , pokajanja . Jer , njeni istinski motivi i dalje ostaju nejasni ; citajuci njene zapise iz zatvora u Svedskoj izlazi da je ratno profiterstvo Karadzica i njegovih “ cetrdeset hajduka “ ,  te njegovi losi maniri – cackanje usiju olovkom , “ trijebljenje  “ peruti i grizenje noktiju “ do krvi “, i sve to dok predsjedava predsjednickim sastancima , ispada dakle da su to bili njeni stvarni motivi za  razvod politickog braka sa Karadzicem i SDS – om , a ne istinsko pokajanje nad genocidom i zlocinom  kojemu je i ona predsjedavala . Medjutim , iako zlocinci njenog kalibra , jednom – po izdrzanoj kazni , pravno “ oprani “ , eticki ostaju odgovorni za zlocin dok zive pa tako i ne zasluzuju oprost  , ipak ne mozemo a da ne osjetimo i neko zrnce , ne uspijevam naci prikladnije rijeci  pa cu reci , zrnce simpatije i razumjevanja za njenu gestu .
                                     Gdje bi se danas Bosna i Hercegovina nalazila da se do sada pojavilo vise takvih poput nje ?

                                        TESKE  MISLI                                      

                                      Tri su kljucne scene filma “ Lovac na jelene “ . Prikaz scene igre ruskog ruleta smo naprijed ukratko dali . Ostaje nam sad u zakljucku pozabaviti se sa druge dvije scene gdje je jedna data negdje pocetkom  , a druga negdje  u drugoj polovini filma . Prva je  sekvenca iz vremena prije rata gdje nasi junaci , inace jarani i raja , kako bi mi u Bosni rekli , vikendom odlaze u planine , u lov na jelene . Druga je post ratna sekvenca  gdje mi vidimo istu tu raju gdje idu u lov na jelene .Izmedju desio se rat . Izmedju , desilo se zarobljavanje one  naprijed pomenute trojice ; Izmedju , desio se onaj ruski rulet i uspjesno bjekstvo  “ nase “ trojke . I izmedju , desilo se da je Savage ostao bez noge , a Walken je “ zaglavio “ negdje u Sajgonu , glasine kazu “ profesionalno “ igra ruski rulet . Samo je De Niro “ citav “ i mi ga vidimo okicenog medaljama u drustvu zadivljenih prijatelja gdje eto idu ponovo , kao u ona stara dobra vremena , vikendom u planine , u lov na jelene . Ali , rat nikoga ne ostavlje  “  citavim “ i istim . Ni De Niro nije vise onaj stari . Cutljiv je i povucen i na mirnodopsku atmosferu oko sebe i sitna glupiranje prijatelja oko sebe , kojih je i sam bio nekada prije rata dio , gleda poput  nekog starijeg i iskusnijeg , nekoga koji zna  , koji je osjetio i vidio vise .
I sada ponavlja se , u “ dlaku “ ista prije ratna scena : De Niro  se nadje  na istom mjestu , sa puskom u ruci , a ispred njega , u svoj svojoj plemenitoj i raskosnoj ljepoti  , niotkuda , odjednom , ukaza se  prekrsan , rasan jelen  raskosnih rogova . I dok u onoj prije ratnoj situaciji De Niro hladno nisani , puca i ubija jelena , sada , povratnik iz vijetnamskog ratnog uzasa , i sam jednom , nicim zasticen poput jelena ispred njega  , na meti  , sada on nema snage povuci kokot .

                                Jelen “ uhvati “ njegov pogled .Nekoliko trenutaka nijemo se posmatraju . De Niro , uronjen u “ teske misli “ , spusta pusku , a onda jelen , naslucujemo polagano i bez zurbe zurbe , buduci se ne vidi jer kamera zumira  De Nira , kao da zna kako mu nikakva opsanost neprijeti , nestane iz “ vizure “ .                                

                                Koliko je danas onih sto su ,’92 do ’95 , u lovu na nezasticene plemenite bosanske jelene , spremni spustiti pusku , ako bi se , ne’do dragi Bog , ponovo nasli u onoj situaciji  ? Ima li ih jos , pa makar i na nizim razinama spremnih na  plavsickino pokajanje ? Imali ih i koliko je takvih u onoj ondasnjoj , ratnoj , ostrascenoj navijackoj masi ? Je li “ Noz , zica , Srebrenica “ , najava nekog novog “ lova na jelene “  i je li to ta nova – stara ostrascena navijacka masa ili je u Bosni smrtonosna igra ruskog ruleta privedena kraju , a Bosna uvedena u stanje “ zabrane lova na neodredjeno vrijeme “.

                                 Teske , teske misli zemljaci .