NATURALIZACIJA

Piše: Zijad Becirevic

Proces naturalizacije Bosanaca tece nezaustavljivo u svim dijelovima svijeta. Na prikladnim svecanostima, u svecanim holovima, gradskim sudnicama i školskim dvoranama svakoga mjeseca desetine i stotine Bosanaca nerazgovjetno sebi i onima oko sebe pjevuše himnu. Takve svecanosti za zemlje domacine predstavljaju vrijedne dogadaje, jer se kroz njih obogacuje, snazi i oplemenjuje njihova nacija a za naturalizovane je to finalizacija procesa u kojem su mnogo šta izgubili u zamjenu za sigurnosni opstanak sa šansom za egzistenciju. I u momentu dok primaju Certifikate o naturalizaciji sa kojima im se potvrduje pravo na drzavljanstvo i trajni boravak, mnogi od tih napacenih ljudi vjeruju da ce im novo drzavljanstvo, uz njihovo izvorno, dati zaštitni plašt i omoguciti siguran povratak u domovinu, o kojem toliko sanjaju. Ali, kako godine odmicu  sve veci broj naturalizovanih dolazi do spoznaje da je zelja za povratkom samo san i iluzija, jer ih starosne godine, porodica i uslovi egzistencije cvrsto priklješcuju uz novonaturalizovano tlo, na kojem mnogi ne nalaze ono što su trazili a iznova gube ono što su vec davno u prognanickim konvojima suzama isplakali.

Po slicnom modelu kontinuirano i sinhronizovano tece proces naturalizacije vec desetinu godina u mnogim drzavama Evrope, a sada znatno intenzivnije i na podrucju Sjedinjenih Drzava. Dok se sa mnogih strana svijeta cuju upoznorenja i pozivi a nerijetko i ocajnicki vapaji za ocuvanje bosanskog identiteta (kojim bošnjaštvo trajno i nepovratno najviše gubi) drzava Bosna i Hercegovina nošena inercijom medunarodne strategije, trasira nove reformske pravce, na kojima nema (i ne mora biti ) vrijedan milion izbjeglih i prognanih. Po slicnom modelu svakoga mjeseca u vecim gradovima americke drzave Vermont, Burlingtonu i Rutlandu, odrzavaju se svecanosti na kojim se vrši naturalizacija znatnog broja useljenika iz Afrike, Evorpe, Azije, medu kojima je (uobicajeno) najveci broj Bosanaca. Tako je bilo i ovih tek minulih februarskih a potom i martovskih dana, u svecanoj dvorani Okruznog suda (District Court) u Burlingtonu uz cestitke Bijele kuce iz Washingtona sa Bozijim blagoslovom “God bless you, and God bless America” i potpisom Predsjendika George W. Busha, nova destina Bosanaca postala je gradanima Sjedinjenih Drzava. Neki od njih ce sa americkim drzavljanstvom stvarati novu karijeru sebi i trasirati put napretka svojoj familiji, a neki mozda i naci modus da sa americkim drzavljanstvom  i zasluzenom penzijom, prozive još koju sretnu godinu u zemlji njihovih oceva, djedova i pradjedova, koju su i sami tako ambiciozno izgradivali. Takav ishod bosanske ratne drame devedesetih za odreden broj izbjeglih i drzavu Bosnu i Herceogivnu, ne bi ni bio toliko traumatican da je medunarodna zajednica odrzala rijec i vratila makar pretezan broj prognanih Bosanaca njihovim kucama. Ali, nikad ne treba zaboraviti da je Bosna i Hercegovina od 4,5 miliona stanovnika izgubila citav milion, i to ne samo ljudi, vec i njihove zrele pameti, sa nezanemarljivim brojem inzinjera, doktora, pravnika, ekonomista i svih drugih profila. Da li se ikad neko zrelo upitao šta to znaci kada se iz posude sa 4,5 litara pameti, prolije ili odlije cijela jedna litra. Sa takvom pameti se obogacuju drugi, prvenstveno bogati narodi, koji znaju cijeniti svaku kap te skupe, nezamjenjive tekucine, a Bosna i Hercegovina zauvijek nenadoknadivo osiromašuje svoje historijsko nasljede, u kojem najvecu vrijednost ima “covjek”.

Ali, sve to malo koga u Bosni tangira. Proces naturalizacije prognanih Bosanaca tece i uskoro ce biti okoncan a njegovi rezultati i posljedice osjecace se dugi niz godina.

Pod plaštom naturalizacije prognani ce naci spasonosno rješenje, izlaz put do egzistencije  a mozda i novu domovinu u kojoj ce biti sretna makar njihova djeca, ako ne i oni sami.

Izvor/Source: 'Sabah'