RASKRSCE

Covjek na svom putu nailazi na mnoga raskrsca, ali ovo je zaista neobicno, mozda i zbog svog imena Kings Kross, kraljevsko raskrsce.  Nalazi se u Londonu, u toj svjetskoj metrolpoli i ime je za jednu od njegovih zeljeznickih stanica.  Odatle te vode tracnice na sve strane svijeta.

Na platformi broj cetri ugledao sam jednu zenu, na praznom peronu.  Sjedila je na svojim prtljaznicima, u jednoj ruci, u kojoj joj je i cigara, naslonjena je na glavu, a u drugoj kahva.  Zanimalo me je zbog cega ima tako zamisljen pogled, a jos vise me je zanimala ta njena ruka naslonjena na glavu, kao da se istovremeno pitala:,,  Sta sad i kamo sad?”

Glava joj je okrenuta od stanice, kao da je govorila, dosta mi je Londona, a istovremeno cekajuci taj voz koji ce je odvesti u novu neizvjesnost.

Mozda je ona iz Bosne, visoka, plava, pusi, a tu je i ta neizbjezna kahva.  Mozda je i ona od onih kojji su potrazili takozvanu srecu u ovoj svjetskoj metropli.  Zeljela je vjerovatno da gradi svoju buducnost u ovoj hladnoj i toliko obecanoj zemlji.

Medjutim, nekad vozovi ne idu ustaljenim voznim redom.

Mozda, i ona zeli da se vrati u tu svoju Bosnu iz koje je protjerana od nekakvih novih utemeljivaca covjecije srece.  Ne zna, gdje je prispjela, niti je prispjela dolje niti ovdje, i sta je ocekuje.

Gledajuci ovu satelitsku televiziju niceg dobrog ne vidi.  Govore da ce i televiziju podjeliti, jer i ona mora imati nacionalno ili vjersko porijeklo, i ona se mora krstiti ili biti osunecena.

Umjesto jedne jedinstvene TV imacemo sad tri.  Samo kako ce se  sad zvati i kojim ce jezicima govoriti, da li ce mi trebati prevodioc?
Mozda bi najbolje bilo kad vec sve djele, da uvedu i TV na satrovackom jeziku, pa cemo se onda svi razumjeti.
Nekad bi vriskala, zar opet podjele, niko ne podize glas protiv te posasti, pa ni mi u dijaspori, a ni oni dolje.

Mozda ce biti bolje, pa tu je taj Pady, koji nece dozvoliti da se sve odvija kako bi trebalo sa svojim papirnim smjenama.  Vjerovatno i ona razmislja o tome kako to da sad govore o jedinstvenoj policiji i jedinstvenoj vojsci, sudstvu, granicnoj sluzbi, PDV, pa sta su dosad radili?

Jest, sve je to tako, ali to je ipak moja zemlja.  Pa i ako se vratim bice mi kao i drugim, nista bolje ili gore, sve s narodom.
Imam englesko drzavljanstvo, ali nemam bosansko, kazu da ce uvesti dvojno drzavljanstvo kad se promjene s vlasti ove stranke, a kad je to, nikad!
Izgleda da je to jedina drzava kojoj mi ne trebamo, svasta!

Ali ne, mozda ce meni biti gore, od cega cu da zivim.  Od ove crkavice koju sam sacuvala necu dugo moci zivjeti, a sta onda?
Dole nema income supporta (socijale) koju je ova drzava obezbjedila svojim gradjanima, nije vazno kako, ali oni je imaju.
Ko ce me zaposliti u ovim godinama kad i mladji nemaju posla.  Sta, ako se razbolim, da li cu imati socijalno ili cu sve morati placati?
Ne mogu u penziju, ne mogu da povezem te godine izbjeglistva, kazu nema zakona, pa gdje sam prispjela?

To ti je onaj odrzivi povratak, pa se ti sad odrzi!

Sta sa djecom, oni zavrsili skole ovdje, ali kazu ta cageta ne vaze dole, ne priznaju ih.  Pa zasto sam ih slala u skolu.  Pa zar Bosna nije u Evropi ili su je negdje premjestili.
Citav dunjaluk salje svoju djecu na skolovanje i doskolovanje i zasto placaju ogromne cifre, a evo moji zavrsili bez ikakvog njihovog ulaganja, pa opet ne valja.  Svasta!
Kazu nisu potpisali Bolonjsku dekleraciju.  Ja znam da je Bolonja u Italiji, ako ja trebam ja cu to i potpisat, pa to je za bericet, zar ne.
Sta ako ih posalju u vojsku, pa moradnu da pjevaju himne,, Boze pravde ili ,,Lipa nasa”, a oni ne znaju rijeci, a za ovu nasu i onako nema teksta, sta onda?
Hocu li opet moci sjediti u svoj avliji i piti tu kahvu, sa svojim komsijama i hocu li opet moci odlaziti na pijacu, a da ne zatvaram kucni vrata?
Zaista, sta cu dole, ako toga nema!
Kazu mi, dole vladaju nekakve familije uz duz i poprijeko, kao u stara feudalna vremena.

Mozda je i bolje, necu da me uplase ovim novim izlivima fasizma, pravljenjem spomenika nekakvom cici koji je bio po njima sve, samo ne ratni zlocinac, ali se bojim da ne dodje vrijeme kad ce se praviti novi spomenici, tom ludom psihologu i tom novom krivolocnom djeneralu.

Ali sta da radim i ovdje.  Jest, da mi je ovdje citava familija.  Zeni je mjesto gdje su i oni.  To je tako uvjek bilo.  Kazu, ah’ sad je drugi vakat.  Sad je demokratija, ako nisi zadovoljna s muzem prijavis ga socijalnom radniku i problem je rijesen.  Ovdje ti je sve regulisano, ali sto uvjek ostajes ,,forina”(stranac).
Vidim i da mi djeca nisu nasla svoju srecu ili se to meni cini ili ja jos zivim u nekom drugom vaktu.  Ne mogu da shvatim da zene imaju svoje ,,singl night” kad muzevi ostaju kod kuce, a one izlaze u zivot.
Kakva je to familija, gdje niko nikog ne postuje, a mozda u Bosni  i nije tako, a mozda su nam i to vec uvezli kao i sve druge napredne stvari.
Mozda postoji jos moja ulica gdje svako svakog pozdravlja.  Tamo je i drugacija hava, i drugacije se dise, bez obzira na ove nekakve politicke partije koje prestavljaju same sebe.
One prije su makar govorile u ime naroda, a ove, sadasnje, govore u ime sebe.

Evo, opet su se provampirili, svi su se izjednacili i fasisti i partizani.  Ko je koga ubijao, a ko je u pravu, ko te to pita? Vazno je izjednaciti krvnika i zrtvu.
Pravo da vam kazem kad o tome pricaju, ja ih, ama bas nista ne razumijem, kao da ja to ni sam dozivjela, ali to je istina i ona najvise boli.

Pa sta, nista novo, oni su naucili da promjene kapu, a onu pravu drze pripremljenu za vremena koja se uvjek vracaju.

Ali ostavimo to postrani, to je proslost, priblizavamo se toj Evropi, novom izvoru srece, pa i Bosni je tu mjesto.  Ona je uvjek tu i bila, ali ovo je mozda nova Evropa, to nije onaj licemjerni stari kontinent koji je nezainteresovano gledao sta se to dogadja na tom prokletom Balakanu, kao nevinasce, kao da oni nisu nista znali i koji su mi sevep svemu ovom.  Bice bolje!

Ako ostanem ovdje bicu zajedno s familijom, djeca ce vjerovatno naci svoju srecu, kako kazu svako ima svoju nafaku.  Mojih zemljaka odavno nema, svi se nasli u nekom svom ,,Antinu poslu” koji vodi ka osamljenosti.
Vazno je, kad dodje ljeto, da se ode dole u novim kolima, u novim krpicama i da pokazes, ko si i sta si.
I to je jos dobro, ako se ide dolje, ali bice tesko kad se prestane, kad pocnes ici ka Spaniji, Turskoj, i kad pocnes govoriti sta ce mi Bosna, kad je tamo bolje i jeftinije.
E, to je ono sto najvise boli, e to jeftinije, zaboravljajuci da je rahatluk najskuplji.

Ali gdje da ga nadjes…

Faruk Ticic