POTOCARI

"Prvi put"

Jadni i zalosni smo mi... nismo znali ni kakav je protokol za danas pa smo krenuli oko 7. Zaustavismo se u negdje iza Olova i slucajno vidimo premijera federacije i ostalu ekipu, svi onako dobro utovljeni, nasmijani i sretni kao da idu na izlet a ne u Potocare. Krenusmo kad i oni i onako bezobrazno pridruzismo se njihovoj koloni. Stigli smo za jedno sat vremena posto su nam se svi sklanjali sa puta, zbog obezbjedjenja. Policije na svakom koraku i tako do Potocara. Udjosmo zajedno sa njima u kompleks fabrike akumulatora i parkirasmo, nit nas je ko pitao, ko smo sta smo da li imamo akreditacije, nedo Bog da smo bili teroristi, "vec smo planirali u autu kako bih to mogli izvesti." Izasli smo iz auta, svijet, policija i trake oko nas, nekako mi u glavu udarise oni snimci iz 1995 godine, samo je bila jedna razlika a to je da sam znao da mi niko nemoze uzeti zivot danas. Nikad nisam bio prije u Potocarima, nista nisam ni vidio osim puno svijeta, te proklete fabrike, ljudi u odijelima sa stranim licima koji su dosli da osvjetlaju obraz svojim drzavama. Prvo smo otisli do vc-a, plasticne kabine gdje zamalo nisam povratio iako mi je Ramiz rekao da ne disem. Otisli smo do cisterni gdje smo uzeli abdest da mozemo da klanjamo djenazu i krenuli smo da udjemo u centar, vraili su nas sa prvog ulaza i rekli da idemo na drugi posto je tu bila guzva. Tamo je bio detektor i neko obezbjedjenje opet kazem, nedo Bog da smo teroristi, svasta smo mogli unijeti. U okugu memorijalnog centra, uobicajena scena, zene sa bijelim maramama, ljudi odsvakle koji se u susrecu svake godine, familije koje su dosle iz dijaspore i snimaju o sve sa najnovijim kamericama i digitalnim fotoaparatim i u tom svemu 610 iskopanih mezarja koja cekaju zelene tabute i da onda budu zatrpana. Tad nekad i pocinje ceremonija, prvo himna, gdje ja onako jadini stadoh mirno a bogami vidim niko drugi oko mene, svi razgovaraju o necem, pa i ja tada svatih valjda je to ovdje tako i nastavi da se krecem prema centrralnom dijelu gdje su trebali da budu odrzani govori. Svi smo ocekivali kisu ali eto ne dade jos se da padne, vidim ljudi kantama iz mezarja izbacuju vodu, znaci da se napadalo sinoc. Pocese govori, prvo Tihic, rijecui koje govri su uzaludne jer ih je govorio tonom covjeka koji je navikao da drzi iste govore istim tonom od komuistkih dana pa sve dosad. Od Straw-a, kojeg Ramiz opisa kao potrcka u engleskoj vladi i ostalih culi smo onako izjednacene govore, Najbolji govor kada se obratio prvo majkama i prezivjelim Srebrenicanima odrza Paul Wolfowitz koji je cak nazvao i Selam, tad sam shvatio da on ima najbolje asistente od njih svih, spomenuo je i Tabu rijec GENOCID. Poslije toga pristupilo se klanjanju podne namaza i Djenaze za 610 osoba.
Neki dedo do mene ponio je stazu da na njoj moze klanjati i onako je rastegnu poprijeko da i ja ne klanjam na kamenu kao ostali, lice mu nisam zapamtio jer jednostavno u svemu tome sam poceo plakati kao malo dijete i nije me bilo stid, sav onaj Bosanski macho man iz mene je pobjegao i jedva sam se uspio suzdrzat da ne budem jos gori. Ponavljam opet, nikog svog u Srebernici nisam izgubio, nikoga nisam znao. Reis Ef. Ceric je dao jedan govor o osveti, prastanju i pomirenju i na Engleskom i na Bosanskom jeziku, dok je govorio o tome prisjetih se rafala koje je neko ispalio sat prije, eto kao da zaplasi ili da podsjeti nekoga na nesto.
Sto bih rekao nas svijet, kakvo bolan pomirenje oni i dan danas rafale pucaju ko prije 10 godina. Fatiha se prouci i imena pocese da se citaju preko razglasa a tabuti da plove u one iskopane rupe. Posto sam i sam iz dijaspore sa svojim modernim fotoaparatom krenuh da slikam naokolo. Vidim Tadica sa jedno 10-15 gorila oko sebe kako se krece da izadje van kompleksa, opaska. Gorila sa dvoglavim orlom na prsima. DR.Gavrankapetanovic mu nesto rece, razumjeh da ga pita nesta o rodnom gradu a ova(Tadic) ga poklopi ko malo dijete da on dobro zna gdje je rodjen.Osta doktor kao po...... Jedino jedna zena sa plavom kosom ipita za svoga brata i druge clanove familije, ona nije ostala ko popisana, cak ni gorile nisu imale srca da ga proguraju kraj nje. Imala je ponosa i snage da te rijeci kaze, ostade nekoliko novinara da je upita za njenu pricu. Krenuo sam dalje i poceo da slikam tabute, ljude, zene, djecu,strane novinare pod svojim satorima. Nakon svega toga nenako nadjoh Ramiza i njegovog babu da krenemo nazad, ubacismo se u kolonu sa Mazovjezckim i tako do Sarajeva. Dodjem u kucu i nazovem mamu, posto se brinula za mene danas da je sve proslo dobro u putu. Pita me jel bilo kise a ja joj kazem jest sinoc a ona meni kaze: sine to su njihove duse, oni su svi Sehidi i to tako bude. Nazove me sestra da mi kaze da su neki moji posteri u vezi Srebrenice poljepljeni po Minhenu i da je na jednom od tih pisalo: bice repriza. i onako jos pogledam vijesti i vidim da neke majke nisu uopste mogle doci na djenazu jer su autobusi morali parkirati 10km od Potocara a mi za Premijerom i pratnjom pravo do centra bez zaustavljnja. Jadni I zalosni smo mi ali nadam se da tako uvijek nece biti.

Sead Alimajstorovic 11.07.05.