Kuda
ide Dijaspora?
Ovo bi moglo biti rezime jednog
ciklusa kroz koji je dijaspora prolazila, a koja je prolazila kroz razne faze
svojeg postojanja, kao i sve drugo.
Gdje smo ili gdje ste, pitanje je
sad?
Ovakvo hamletovsko pitanje moze se postaviti opcenito, i u dijaspori, i maticnoj
drzavi. Ocjenujuci koliko ima uspjesnih ljudi i koliko su ti uspjesni ljudi iz
svih polja javnog i kulturnog zivot, ukljuceni u sve ove procese koje se
odvijaju u drzavi i dijaspori, dolazim do saznanja ta ocjena nije bas previse
visoka!
Zasto je to tako?
Da li je to pitanje sujete, u tom smislu: ,,
,, Necu se ja spustati na taj nivo”!
Ili je to ono: “Sto je on bolji
od mene” i tako u nedogled.
Sta zanci biti uspjesan je vrlo sirok pojam, i kako tu uspjesnost uskladiti sa
volonterskim radom je sasvim nesto drugo.
Svjedoci smo koliki je broj takvih umnih ljudi, i u samoj nasoj drzavi, a koji
su po strani.
Njihova mjesta zauzimaju neki drugi, i manje sposobni za one poslove koje
obavljaju.
Da li su oni prepustili svoje mjesto nekom drugom ili su sprijeceni da obavljaju
te poslove iz svog domena uspjesnosti?
Nevjerovatna je konstantacija iz
evropskih krugova kad odgovaraju na pitanje:
“Koja vam je najveca grijeska u formiranju demokratske vlasti u BiH” oni bez
imalo predrasuda odgovaraju :,, Nasa najveca grijeska je ta sto smo navlast
ustolicili najgoru vrstu!”
Mozda je i ovo jedan odgovor u ovom corsokaku.
Da li Bosna i Hercegovina ima svoju
elitu i treba li joj elita?
Sve su to pitanja koja su diskutabilna.
Kad pogledas taj mozaik, kako u politickom, tako i u kulturnom zivotu, vidjeces
da vlada jos jedan, zadugo ne prevazidjen sund.
U dijaspori je jos komlplikovanije.
Razmisljajuci, zasto je to tako, zasto ti ljudi koji nesto znaju i koji
su cijenjeni u svojim profesijama ne nalaze svoje mjesto u raznim udruzenjima?
Takvih primjera je bezbroj, ali i odgovora je bezbroj!
Jeli to, i zbog toga, sto je dijaspra podijeljena i rasivena po svim stepovima
kako po nacionalnoj pripadnosti, kulturi, obrazovanost, pa cak i po
teritorijalnoj pripadnosti?
Jest, da je taj voluntereski rad zaista tezak i u tom radu se moraju ispostovati
sve raznolikosti, ako bi se zeljelo uspjeti.
Ovakve teme su duboke i pozeljne. Do
odgovora je tesko doci, ali okrenimo se sebi i svojim sredinama i potrazimo tu
odgovor.
Da li je to tako i u vasim uduzenjima, asocijacijama, savezima?
Budimo posteni i proanalizirajmo sebe i svoja udruzenja.
Sjecam se ranijih godina s kojim se entuzijazmom ulazilo u ove poslove, a samo s
jednim ciljem da se nesto stvori. Jest,
tacno bilo je velikog pomaka i pocetnih uspjeha.
Pojedina udruzenja su se toliko izgradili, da su cak kupovali svoje
prostorije, zaposljavali ljude, formirali kulurna drustva i cak davali usluge
drugim, i radi toga mora im se odati priznanje.
Cak je postojala i neka vrsta utrke, da se vise uradi, ali s vremenom taj
elan i entuzijazam je splaznjavao.
Gledajuci sa ove distance kako se sve to odvijalo, nije bas islo planski.
Ucilo se i prilagodjavalo zakonima drzave u kojima zivis.
Izuzev humanitarnih pomoci koje su bile odradjene onako spontano, sve
drugo je bilo trenutno. Sjecam se
putovalo se satima da bi se islo na nekakav turnir u fudbalu ili na nekakav
koncert. Ti koncerti su bili mjesto okupljanja i gdje izvodjaci nisu
prolazili praznih ruku. Sada
gledajuci koliko se novca utrosilo za dovodjenje tih turbo - mlaznih pjevaca,
bolje je i ne govoriti.
Znate li, kad je trebalo donositi takvu odluka, koliko da se neko plati, vecina
bi odgovarila:
,, Zasto da ne, pa to nisu nase pare”. Eto
ti, nisu nase, pa cije su?
Tvoje su, i ako ih ti ne dajes iz svog djepa, ali ti si ih dobio odradjenim i
odredjenim projektom.
Malo po malo ljudi su se poceli zaposljavati i postojati, i situiraniji, a
istovremeno je taj materijalni faktor uzimao sve vise maha.
Sve se svodi na onu, ja imam preceg posla, a ne da mislim i o tom nekakvom
udruzenju. Ljudi su se poceli
odmicati od tih udruzenja, nezainteresovanost je postojala velika, a posebno kod
mladih.
Moje misljenje je da se broj clanstva i broj tih udruzenja vise nego prepolovio.
Vecina asocijacija radi zbog toga sto je organizovana skola na maternijem jeziku,
pa roditelji dovode svoju djecu, ali opet ne svi.
Kad se govori o asocijacijama, udruzenjima i njihovom broju clanova, ja sam vrlo
skeptican. Svi barataju s nekim
ciframa, imamo toliko i toliko clanova, ali koliko su oni stvarno clanovi tih
udruzenja i da li to potvrdjuju svojim clanstvom i svojim aktivnostima, to je
vec neka druga stvar.
Prilikom odrzavanja izbornih skupstina dodje se u vecem broju, da bi se pokazalo,
biti izabran, a poslije ko te pita sta dalje.
Sve se svelo na pojedince koji zele da to odrade .
Ceste su pojave da se ti kadrovi u izvrsnim odborima ne mjenaju, nego su
tu, uvjek isti.
Vrte se kao na ligenspiru. Cesto se
stvara i lokalizam, a sve u cilju nezamjenjilivosti ili se svodi na ono, ako ja
ne prihvatim ugasice se to udruzenje itd.
Pa pitam se kakvo je to udruzenje koje se svelo na neophodnost jednog ili
dvojice, pa bolje je i da ne postoji!
Propustena je sansa kad je bio veci entizijazam da se sto vise ukljuce mladih i
novi ljudi, sve se svelo po onoj, zasto bi on, kad mogu i ja to!
Ovdje se moze primjeniti ona narodna:,, Bosanac ce ti sve oprostiti, a samo
uspjeh
Jest, ti mozes,ali ne i drugi. Neslaganja,
trac, zavist doveli su do tog da se i takvi ljudi koji su nesto znali ili znaju
poceli udaljavati. I to su jedni od razloga.
Sve sto se radi kratkog je daha. Nicemu
se ne prilazi organizovano sa nekom strategijom u radu, ne predrzava se
dogovorenog. Stihiski, anarhicno,
od jednog do drugog sastanka, ne znajuci da ta stihija nosi sve pred sobom.
Upoznajuci te uspjesne ljude, svak bi se mogao upitati koliko je takvih i u
nasem okruzenju. Pa se pitas, gdje bi nam bio kraj da su svi udruzeni i da se
zajedncki radi na ostvarenju tih zajednickih ideja i zelja.
Znanje je najskuplje i najtrazenije, ali cini mi se da se ponekad lahko
toga i odricemo.
Sad imamo dosta uspjesnih ljudi, ali cini mi se da nemamo toliko uspjesnih
udruzenja.
Sta je sad vaznije, da li da imamo uspjesno udruzenje, ciji bi se rad zasnivao
na provjerenoj strategiji koja bi nasla oslonca na velikom broju clanova i
zatvorenom projektu finasiranja, ili uspjesnim pojedincima?
Dobro bi bilo, da to ide jedno s drugim, pod ruku, ali ne ide. Neshvatljivo
je da danas se rad jednog saveza ili jednog udruzenja mjeri radom pojedinca ili
pojedinaca, ali u praksi je to tako.
U ovom volonterskom radu je vazno da prilazis sa ozbilnjoscu i zeljom da uradis
svoj dio posla koji bi trebao biti odredjen prema tvojim sposobnostima.
Eto, takvi pojedinci bi trebali biti ukljuceni u kolektivni i timski rad
s kojima bi se izgradilo jako udruzenje, a kasnije i veci oblik organizovanja.
Medjutim, danas u mnogim slucajevima nije bas tako.
Na upit: “Iz koje organizacije dolazis i koga prestavljas”, odgovor bi bio:
...iz te i te organizaciju i s tolikim brojem clanova, i s tim i tim
aktivnostima, ali od toga nista, to su samo pojedinci.
Sta se desava, niti imas udruzenja niti pojedinaca, i to ide dalje….