I

Kuda ide dijaspora Bosne i Hercegovine

Sigurno je da se objektivni i potpun odgovor na ovo pitanje ne može dobiti bez imalo istraživanja na primjerima više zemalja, kao i bez odredenog usmjerenja u pogledu cilja i sadržaja tog istraživanja. Zato, bez toga, davati neku egzaktnu sliku o bh. dijaspori u bilo kom segmentu je i nemoguce, pa i pretenciozno. Ovo pitanje ili tema jeste toliko široka i ozbiljna da, bez navedenih istraživanja, svaki doprinos toj temi treba posmatrati iskljucivo kao licno zapažanje, koji se može odnositi skoro iskljucivo na udruženje ciji je clan, ili najdalje za zemlju odakle je autor clanka. Zato i moj prilog u pokušaju da odgovorim na ovo pitanje treba prihvatiti iskljucivo na osnovu iskustva koga imam u odnosu na prilike u zemlji u kojoj ucestvujem u organizovanju i radu pojedinih oblika udruživanja bh. gradana, kao i u smjeru koga smatram trenutno potrebnim, kao mali prilog na pitanje šta i kako dalje i kako bolje i više.

Najprije bh. dijaspora jeste mlada dijaspora. Izuzimajuci naravno naše zemljake koji su ranije iz raznih razloga postali dijaspora. I za ovo kratko vrijeme postignuti su rezultati koji su za respekt. Prije svega naporima i angažovanjem te mlade dijaspore formirana je svjetska organizacija dijaspore - Svjetski savez dijaspore Bosne i Hercegovine, koji je za nešto više od tri godine postigao respektabilne rezultate. I to zahvaljujuci opredjeljenosti onih cije su organizacije clanice SSD BiH i koji svojim radom i za sada iskljucivo volonterskim angažovanjem odraduju veoma bitne i afirmativne poslove koji su u interesu gradana BiH u dijaspori. Istina, to su prvi rezyultati i u smjeru daljeg jacanja SSD BiH ima dosta i neiskorišcenih ili nedovoljno korišcenih prilika i mogucnosti. Medutim to jer više stvar organa i tijela SSD BiH, cemu u narednom period treba dati prioritet.

U isto vrijeme otvaraju se stalno i nova pitanja, ali i utvrduju nove smjernice rada ili novi sadržaji koji treba da budu osnov za naredni rad i aktivnosti. Više bavljenja pitanjima kadrovskog osvježenja, masovnosti i novih sadržaja rada i aktivnosti jesu osnovni smjerovi koji mogu osnažiti ne samo lokalna udruženja vec stvarati i afirmativniju sliku bh. dijaspore. U tom pravcu je sasvim dobrodošla potpora svakog onog koji može biti od koristi: idejom, prijedlogom, radom, angažovanošcu, predanosti ideji i ciljevima - od lokalnog udruženja do SSD BiH.

Koliko toga bude toliko ce bh. dijaspora, udruženje ili SDD BiH biti uspješniji. Trenutno stanje bh. dijaspore i organizovanih oblika udruživanja u raznim zemljama svijeta u kojima se nalaze bh. gradani je takvo kakvo jeste. Bez obzira kakvu ocjenu dali, ipak u tome ima i rezervi koje mogu dati novi kvalitet. Treba dati šansu i priliku onima koji imaju ideju, volju i spremnost za bolje i kvalitetnije.

I onda se opravdano postavlja pitanje kako doci do njih. Cekanjem da se sami jave donijece mali ili nikakav rezultat.Uvjerenjem ili pitanjem ko to zaslužuje ili kome se treba obracati za nešto što je otvoreno za sve takoder nece dati veliki ili nikakav pomak.

Ovdje je nužno pomenuti da se neizostavno mora uvažavati vrijednosti onih koji su trenutno aktivni, i ciju aktivnost ne treba nicim osporovati niti dovoditi u pitanje. Za sve je potrebno i vrijeme i upornost. Ali i aktivnost.

Prije svega od onih koji su "lokalno aktivni", te i onih koji su zapoceli sa realizacijom te ideje o bh. dijaspori na svjetskom nivou, a potom i od mnogih koji su u "hladu" sa raznim pitanjima na koja ni sami ne znaju ili nemaju odgovore.

Stvaranje jedne institucije koju globalno možemo nazvati "bh.dijaspora" jeste proces koji ce trajati godinama. Neka nam u tom pravcu budu primjeri ostalih dijaspora, odnosno dijaspora drugih naroda. I dan danas ti procesi traju, jer koliko mi je poznato, nema niti modela niti nacina sa kojim se može konstatovati: " mi smo taj proces dovršili - šta dalje ".

Trenutne slabosti u organizovanju bh. gradana, na koje se ukazuje ili koje se spominju, su evidenente i može se kazati i ocekivane.Uz vec navedenu potrebu "osvježenja" sa novim kadrovima, ipak treba da prode odredeno vrijeme, krace ili duže, ili je pak vec vrijeme da se iznjedre i ciljevi i sadržaji aktivnosti koji trebaju biti ipak razliciti od prvih ciljeva i sadržaja koje smo imali prilikom formiranja prvih klubova, udruženja i dr.

I tada smo imali uglavnom i prije svega posve druge argumente ili ciljeve pa i sadržaje aktivnosti od onih koji bi sada trebali ili mogli biti "u igri". Koliko ce biti dugo to vrijeme "transformacije", te na koji nacin, i u kojim smjerovima ce se odvijati zavisi od nas samih. Okolnostu u kojima sada žive bh. gradanu u svijetu su posve nove i skoro ni u cemu se ne mogu porediti sa istim od prije nekoliko godina. Vecina su zaposleni, mnogi sa sopstvenim malim, vecim ili velikim biznisom, skoro svi sa boravišnim papirima država u kojima su se skrasili, mladi su na prestižnim fakultetuima i na mnogim važnim mjestima u raznim segmentima javnog, privrednog i drugog života mnogih zemalja u svijetu. I sadašnje potrebe ili ciljevi udruživanja jesu ili bi trebali biti drugaciji. Treba znaci imati u vidu i tu novu sitauciju i u odnosu na istu tražiti nacina kako doci do, da ne kažem svakog bh. gradanina, ali bar do onih koji još uvijek mogu ili trebaju imati potrebu da budu zajedno sa raznim i novim sadržajima i ciljevima.

Trenutno smo možda mi sami, a i udruženja i klubovi bh. gradana kao neka ostrva rasuta širom sviijeta. Treba praviti arhipelag od tih ostrva, u raznim nivoma: u gradovima ( osnivanjem novih ili jacanjem postojecih udruženja), u regijama ili državama (organizovanjem Saveza), odnosno na svjetskom nivou (ukljucuvanjem u Svjetski savez dijaspore BiH).

Prava mogucnost za stvaranje tog arhipelaga na svjetskom nivou je stvorena.To je formiranje a i nesporni dosadašnji rezultati Svjetskog Saveza dijaspore Bosne i Hercegovine. Sa novim prijedlozima, kadrovima, bh. udruženjima ti rezultati mogu biti još bolji.

Slažem sa da na ovaj tekst može biti, a i treba da bude, dosta pitanja. Ali sa tim pitanjima treba dati ili donijeti i odgovore u kojima ce na prvom mjestu biti oni koji ta pitanja postavljau. Naravno sa svojim ucešcem u realizaciji ili traženju kvalitenih i prakticnih, ili još prakticnijih ili kvalitetnijih odgovora na ta pitanja.

I time ce se postici i prvi cilj ili potreba koja je istaknuta u ovim redovima.

Hajrudin Omerovic ( Danska)

 

II.

DIJASPORA NI TAMO NI OVAMO

ŽIVOT NAM VRACA SAMO ONO ŠTO DRUGIMA DAJEMO (Ivo Andric)

Dijaspora BiH, jednako kao i dijaspora drugih entiteta sa prostora bivše Jugoslavije rasijana širom svijeta, nalazi se na istorijskoj klackalici - poput "loptice skocice". To se posebno odnosi na izbeglicku dijasporu koja je pod bremenom zla, progona i beznada, mora a napustiti svoj rodni i radni habitat, a da ni do danas nije uspjela rješiti pitanje pristupa svojim osnovnlm Ijudskim pravima (povrat imovine, svojine, vlasništva, i dr.), U 35 evropsklh i vanevropskih zemalja, ukljucujuci i neposredno okruženje BiH, takvih je najmanje 40.000.

Narednu nepovoljnu okolnost cine konfrontacije, netolerancija, predrasude i surevnjivost u cijem se temelju nalazi etno-nacionalizam - najvece zlo i zlocin 20. stoljeca. Kao posljedica nacionalnih i politickih konfrontacija, cišcenja i ratnih sukoba u zavicaju, dolazi doIazi i u zemljama rasijanja (dijaspore). U domicilu jednako kao i u egzilu ljudi troše vreme za šuplje price i blashemicne glupostl. Dakako, uvijek sa ideološkim i politickim predznacima. Najmanje je produktivnog dijaloga o tome kako ostvariti progres i prosperitet, kako razviti tržišnu privredu, infrastrukturu, kulturne standare, kako pomoci drugom i drukcijem, zapravo kako poštovati i prakticno primjenjivati održive vrijednosti 21. vijeka. Breme birokratskog aparata i administraclje, što ga nosi aktuelno bh društvo, sigurno je najteže u zemljama tranzicije. Nije velika utjeha što BiH društvo prave njene komšije - Srbija, Crna Gora i Hrvatska. Bosna i Hercegovina drži neslavno prvo mjesto po nezaposlenosti i siromaštvu.

Pitanje svih pitanja je: kako ostvariti odlucujuce korake ka progresu i šta u tome možemo da doprinesemo mi koji se nalazimo u dijaspori evropskih i vanevropskih zemalja?

 

ŠTA I KAKO DALJE

Vjerujem da se pred svakim od nas što smo u dijaspori postavlja najmanje "šest šešira" za razmišIjanje: bjeli šešir (cinjenice i informacije od kojih se polazi), crni šešir (negativne naslage prošlosti i sadašnjih predrasuda), žuti šešir (animiranje svih za ucešce u dijalogu), zeleni šešir (iznošenje ideja), crveni šešir (uvažavanje gomile emocija) i , konacno, plavi šešIr - upravljanje razmišljanjem - putem programa, buldožer rješrenja i slicno. Mapu sa "šest šešira" posudio sam od EDVARDA DIBONA, jednog od vodecih savremenih naucnika. Mogu neke od interpretacija iznesenih ideja biti i glupe. Ali, držim da je bolje imati ili preuzeti i glupu nego nemati nikakvu ideju. Zar ne - pitanje je sad?

 

OTKLUCAVANJE BRAVE PROGRESA

Dakle, u zadatoj smo situacijl da konacno pocnemo otkljucavati bravu progresa i prosperiteta boljeg i civilizovanijeg života. Jer, ne samo svi mi, vec i naši potomcl, ostajemo trajno Bosanci i Hercegovci. Zato ne možemo biti amnestirani od odgovornosti za prosperitet naše domicilne države - Bosne i Hercegovine.

PROROK MUHAMED je govorio da je "jedan sat razmišljanja vrijedniji nego 700 godina molitve", zatim da je "mastilo ucenjaka svetije od krvi mucenika" i konacno "da samo jedan uceni covjek davolu više škodi nego hiljadu obožavalaca Allaha".

Namjerno citiram ove tri misli iz Kur'ana da bi upozorio na nezamjenjivost našeg misaonog napora i neposrednog angažovanja na trasi zaokreta ka održivlm rješenjma.

Takode, mi je namjera da skrenem pažnju na štetnost brojnih instrumentalizacija i zloupotreba religlje u svim njenim istorijskim iskazima (hrišcanstvo, islam i dr.) i za religiju, kao i za sve drugo na ovom svijetu, važi stara Iatinska mudrost - UTI, NON ABUTI (upotrebljavaj, ali ne zloupotrebljavaj), koju je tako cesto u svojim predavanjima interpretirao glasoviti naucnik i akademik BiH prof. dr Mithad Šamic, a koji je svojim djeIom i angažovanjem vec pola stoljeca prisutan u najkreativnijem dijelu Evrope.

Naime, nema pitanja koje se ne može rješiti po mjeri tolerancije, kreacije i rekoncilacije, katarze i uvažavanja drugog i drukcijeg. Možemo za primjer uzeti bilo koju civilizovanu i demokratsku zemlju, pa navesti mapu održivih rješenja za sve tekuce probleme Bosne i Hercegovine. Uostalom, kao i za države u okruženju. Uz rizik da budem jednostran, za ilustraciju navodim primjer kako je Italija rješila ravnopravnost i jednakopravnost austrijske manjine u oblasti Alto Abide. Dijaspora organizovana i povezana u ovom pogledu može da pruži nezamjenjivu korist. Naravno, pod pretpostavkom da vlasti u domicilnoj državi pokažu znatno više sluha za takvo angažovanje. Nažalost, to osjecanje vlasti zasada izostaje, iako Savez za dijasporu Mini napor u tome pravcu. Vjerujem da ce se to mjenjati u najskorije vrjeme. Zato se I angažujem u progresivnom pokretu dijaspore Bosne i Hercegovine.

 

Milorad Muratovic (Srbija i Crna Gora)

 

 

III.

Kuda ide Dijaspora BiH?

 

Ovo bi moglo biti rezime jednog ciklusa kroz koji je dijaspora prolazila, a koja je prolazila kroz razne faze svojeg postojanja, kao i sve drugo. Jednog ciklusa, gdje svatko može naci sebe na svoj nacin, a i druge, u tim razvojnim procesima.

 

Gdje smo ili gdje ste, pitanje je sad?

Ovakvo hamletovsko pitanje može se postaviti opcenito, i u dijaspori, i maticnoj državi. Ocjenujuci koliko ima uspješnih ljudi i koliko su ti uspješni ljudi iz svih polja javnog i kulturnog života ukljuceni u sve ove procese koje se odvijaju u državi i dijaspori, dolazim do saznanja ta ocjena nije baš previše visoka!

 

Zašto je to tako?

Da li je to pitanje sujete, u tom smislu: ,,Necu se ja spuštati na taj nivo"! Ili je to ono: "Što je on bolji od mene" i tako u nedogled. Šta znaci biti uspješan je vrlo širok pojam, i kako tu uspješnost uskladiti sa volonterskim radom je sasvim nešto drugo. Svjedoci smo koliki je broj takvih umnih ljudi, i u samoj našoj državi, a koji su po strani. Njihova mjesta zauzimaju neki drugi, i manje sposobni za one poslove koje obavljaju. Da li su oni prepustili svoje mjesto nekom drugom ili su sprijeceni da obavljaju te poslove iz svog domena uspješnosti?

Nevjerovatna je konstantacija iz evropskih krugova kad odgovaraju na pitanje: "Koja vam je najveca greška u formiranju demokratske vlasti u BiH" oni bez imalo predrasuda odgovaraju: ''Naša najveca greška je ta što smo na vlast ustolicili najgoru vrstu!" Možda je i ovo jedan odgovor u ovom corsokaku.

 

Da li Bosna i Hercegovina ima svoju elitu i treba li joj elita? Sve su to pitanja koja su diskutabilna. Kad pogledaš taj mozaik, kako u politickom, tako i u kulturnom životu, vidjeceš da vlada još jedan, zadugo ne prevaziden šund.

U dijaspori je još komlplikovanije. Razmišljajuci, zašto je to tako, zašto ti ljudi koji nešto znaju i koji su cijenjeni u svojim profesijama ne nalaze svoje mjesto u raznim udruženjima? Takvih primjera je bezbroj, ali i odgovora je bezbroj! Je li to, i zbog toga, što je dijaspopra podijeljena i rašivena po svim štepovima kako po nacionalnoj pripadnosti, kulturi, obrazovanost, pa cak i po teritorijalnoj pripadnosti? Jest, da je taj volunterski rad zaista težak i u tom radu se moraju ispoštovati sve raznolikosti, ako bi se željelo uspjeti.

Ovakve teme su duboke i poželjne. Do odgovora je teško doci, ali okrenimo se sebi i svojim sredinama i potražimo tu odgovor. Da li je to tako i u vašim udruženjima, asocijacijama, savezima? Budimo pošteni i proanalizirajmo sebe i svoja udruženja. Sjecam se ranijih godina s kojim se entuzijazmom ulazilo u ove poslove, a samo s jednim ciljem da se nešto stvori. Jest, tacno bilo je velikog pomaka i pocetnih uspjeha. Pojedina udruženja su se toliko izgradila, da su cak kupovali svoje prostorije, zapošljavali ljude, formirali kulurna društva i cak davali usluge drugim, i radi toga mora im se odati priznanje. Cak je postojala i neka vrsta utrke, da se više uradi, ali s vremenom taj elan i entuzijazam je splašnjavao.

Gledajuci sa ove distance kako se sve to odvijalo, nije baš islo planski. Ucilo se i prilagodavalo zakonima države u kojima živiš. Izuzev humanitarnih pomoci koje su bile odradene onako spontano, sve drugo je bilo trenutno. Sjecam se, putovalo se satima da bi se išlo na nekakav turnir u fudbalu ili na nekakav koncert. Ti koncerti su bili mjesto okupljanja i gdje izvodaci nisu prolazili praznih ruku. Sada gledajuci koliko se novca utrošilo za dovodenje tih turbo - mlaznih pjevaca, bolje je i ne govoriti.

Znate li, kad je trebalo donositi takvu odluka, koliko da se neko plati, vecina bi odgovarila: ''Zašto da ne, pa to nisu naše pare". Eto ti, nisu naše, pa cije su? Tvoje su, iako ih ti ne daješ iz svog džepa, ali ti si ih dobio odradenim i odredenim projektom. Malo po malo, ljudi su se poceli zapošljavati i postajati i situiraniji, a istovremeno je taj materijalni faktor uzimao sve više maha.

Sve se svodi na onu, ja imam preceg posla, a ne da mislim i o tom nekakvom udruženju. Ljudi su se poceli odmicati od tih udruženja, nezainteresovanost je postojala velika, a posebno kod mladih. Moje mišljenje je da se broj clanstva i broj tih udruženja više nego prepolovio. Vecina asocijacija radi zbog toga što je organizovana škola na maternjem jeziku, pa roditelji dovode svoju djecu, ali opet ne svi.

Kad se govori o asocijacijama, udruženjima i njihovom broju clanova, ja sam vrlo skeptican. Svi barataju s nekim ciframa, imamo toliko i toliko clanova, ali koliko su oni stvarno clanovi tih udruženja i da li to potvrduju svojim clanstvom i svojim aktivnostima, to je vec neka druga stvar. Prilikom odrzavanja izbornih skupština dode se u vecem broju, da bi se pokazalo, biti izabran, a poslije ko te pita šta dalje. Sve se svelo na pojedince koji žele da to odrade.

Ceste su pojave da se ti kadrovi u izvršnim odborima ne mijenaju, nego su tu, uvijek isti. Vrte se kao na lingšpiru. Cesto se stvara i lokalizam, a sve u cilju nezamjenjilivosti ili se svodi na ono, ako ja ne prihvatim ugasice se to udruženje itd. Pa pitam se kakvo je to udruženje koje se svelo na neophodnost jednog ili dvojice, pa bolje je i da ne postoji!

Propuštena je šansa kad je bio veci entuzijazam da se što više ukljuce mladih i novih ljudi, sve se svelo po onoj, zašto bi on, kad mogu i ja to! Ovdje se može primjeniti ona narodna: ''Bosanac ce ti sve oprostiti, a samo uspjeh ne." Jest, ti možeš, ali ne i drugi. Neslaganja, trac, zavist, doveli su do tog da se i takvi ljudi koji su nešto znali ili znaju poceli udaljavati. I to su jedni od razloga.

Sve što se radi kratkog je daha. Nicemu se ne prilazi organizovano sa nekom strategijom u radu, ne pridržava se dogovorenog. Stihijski, anarhicno, od jednog do drugog sastanka, ne znajuci da ta stihija nosi sve pred sobom. Upoznajuci te uspješne ljude, svak bi se mogao upitati koliko je takvih i u našem okruženju. Pa se pitaš, gdje bi nam bio kraj da su svi udruženi i da se zajednicki radi na ostvarenju tih zajednickih ideja i želja. Znanje je najskuplje i najtraženije, ali cini mi se da se ponekad lahko toga i odricemo. Sad imamo dosta uspješnih ljudi, ali cini mi se da nemamo toliko uspješnih udruženja.

Šta je sad važnije, da li da imamo uspješno udruženje, ciji bi se rad zasnivao na provjerenoj strategiji koja bi našla oslonca na velikom broju clanova i zatvorenom projektu finasiranja, ili uspješnim pojedincima?

Dobro bi bilo, da to ide jedno s drugim, pod ruku, ali ne ide. Neshvatljivo je da danas se rad jednog saveza ili jednog udruženja mjeri radom pojedinca ili pojedinaca, ali u praksi je to tako. U ovom volonterskom radu je važno da prilaziš sa ozbilnjošcu i željom da uradiš svoj dio posla koji bi trebao biti odreden prema tvojim sposobnostima. Eto, takvi pojedinci bi trebali biti ukljuceni u kolektivni i timski rad s kojima bi se izgradilo jako udruženje, a kasnije i veci oblik organizovanja.

Medutim, danas u mnogim slucajevima nije baš tako. Na upit: "Iz koje organizacije dolaziš i koga prestavljaš", odgovor bi bio: ...iz te i te organizaciju i s tolikim brojem clanova, i s tim i tim aktivnostima, ali od toga ništa, to su samo pojedinci. Ne shvatljivo je i nerazumljivo.

Šta se dešava, niti imaš udruženja niti pojedinaca, i to ide dalje….

Faruk Ticic (Velika Britanija)

 

IV.

ZBILJA, KUDA IDE DIJASPORE BOSNE I HERCEGOVINE?

 

Nimalo blisko racionalnoj pameti je ocekivati ukljucenje svih, a rekli bih smo i najveceg dijela uspješnih bosanaca i hercegovaca u organizirane aktivnosti dijaspore. Konacno, to nije niti potrebno. Kada jedan Danis Tanovic primajuci Oskara izjavi, na najvecoj mogucoj svjetskoj sceni - "Ovo je za moju zemlju. Ovo je za Bosnu i Hercegovinu" - onda je to lobisticka i promidžbena investicija nesagledivih referenci…

Sa pažnjom i interesom sam procitao nepotpisani clanak (po stilu sudim mog prijatelja g. Faruka Ticica) objavljen pod gornjim nadnaslovom prije stanovitog vremena na ovoj web stranici .

Pisan depresivnim stilom i obojen pesimistickim koloritom clankom se nastoji "otvoriti", svima što se bave BH dijasporom pretpostavljam, na "vrh jezika", ali još uvijek neiskazano pitanje - gdje je to bh. dijaspora danas i ovdje .

Pa i sam autor ovo pitanje perpetuira u - Kuda ide bh, dijaspora - dok se stvarno pokušava baviti analiziranjem trenutne situacije gdje se onda citatelju ostavlja da prosudi kuda to zapravo ide bh. dijaspora.

Autor ovoga osvrta je na ovo potonje pitanje pokušao odgovoriti u svom prethodnom javljanju na ovoj web stranici clankom naslovljenim: "Poželjno i moguce", pa koga zanima upucujemo ga na isti.

Stoga se istim ovdje ne bi bavili sem kratke napomene kako buduci pravac aktivnosti bh. dijaspore vidimo u kombinaciji lobistickog djelovanja i nastavku "pritiskanja" bh. vlasti sve dok se zbilja ne ostvare "temeljne" inicijative utvrdene osnivackom Deklaracijom SSDBiH. Nakon toga bh. dijaspori ostaje, razumljivo, jedan pravac aktivnosti - lobisticki plus organiziranje sportskih i kulturoloških sadržaja i nastave u bh. dopunskim školama i jedno i drugo i trece u saradnji sa nevladinim i vladinom organizacijama u maticnoj nam domovini.

Što se pak dijaspore i njenog stanja, "danas i ovdje" tice, slijedom one "zasviraj al' i za pojas zadjeni" valja nam biti realan: nemoguce je danas, 2005 godine, ocekivati onaj stepen entuzijazma i predanosti ideji organiziranog nastupa bh. dijaspore kakav smo imali na pocetku ovoga procesa u onim još uvijek ratnim ili netom poratnim godinama.

Ljudi su manje više isti, no okolnosti se izmjeniše, a sa njima se izmjeniše i prioriteti. Ako je prioritet nekada bio organizirati se i pomoci našim zemljacima u reguliranju temeljnih statusnih pitanja (invalidnina, bolovanje, upis djece u školu, stan, zapošljavanje, nacionalnost…), to je danas uglavnom riješeno, te je u toj mjeri, haj'mo biti realni, opao i interes za organizirani nastup i podršku organizacijama bh. dijaspore.

Konacno, svedeno sada na Veliku Britaniju ciju situaciju i najbolje poznajemo, zar ovo nije logika koju slijede i donatori i odobravatelji "grantova" raznim humanitarnim organizacijama pa tako i organizacijama bh. dijaspore, a što za rezultat ima da mnoge naše organizacije ulaze u proces izmjene svojih normativnih akata i projekata kojima apeliraju za financijska sredstva.

S druge strane, stoji, kako se onaj drugi dio projektiranih zadataka, haj'mo sada na onu višu, makro, svjetsku razinu aktivizma bh. dijaspore - dvojna državljanstva, ex legis priznavanje izgubljenih godina radnog staža uslijed rata i vremena provedenog u logorima i na tzv. radnim obavezama u penzioni staž, priznavanje diploma stecenih u inozemstvu, izmjena Dayton-skog ustava BiH… - stoji dakle da se ovi projektirani pravci, što ih dijaspora postavi sebi u zadatak, odvijaju i ovako i onako, uglavnom, narodski receno "nazor" i da još konacnih rezultata, iz poznatih razloga koje ovdje ne vrijedi ponavljati, u ovome smislu nema.

Jasno, ovakvo "stanje stvari" opcenito demotivirajuce djeluje, te se sve ucestalije cuju glasovi" dežurnih lovaca jeftinih poena u mutnom", što iz hladovine debele inertnosti podmecu klipove/pitanja - "dje Vam je taj Svjetski Savez, gdje su Vam rezultati silnih turistickih putovanja… šta Vi to matereti do sada uradiste???… i slicno.

Na istoj je "frekvenciji" i pjesmica o uvijek istim ljudima što se vrte "od Ibre, preko Mujo do Sulje pa nazad", na ko kano kadrovskoj vrtešci dijaspore. Autori ove turbo mlazne novokomponirane himne dijaspore u isti mah se medutim ubiše tvrdeci, za divno cudo ne bez veze, kako naši ljudi malo cine da podupru organizirani nastup dijaspore, kako nas eto, nema u udruženjima… i slicno.

Pa nije li logicno, da ako nas vec nema pri organizacijama dijaspore, onda manje više isti ljudi od godine do godine obnašaju sad ovu, sad onu dužnost pri organizacijama. Naše su organizacije, "brojcano", u prosjeku male - 100, 200 ili nešto više clanova, racunajuci i žene (uglavnom pasivne) i djecu (na koje se jasno ne može racunati kao na aktiviste). U ovakvoj situaciji, u situaciji ogranicenog kadrovskog potencijala dakle, s onu je stranu racionalne pameti zahtjevati, u ime nekakvog nakaradno shvacenog demokratskog principa, što cešce rotacije kadrova, "kako bi se biva svima pružila šansa"...

Recept je to za sigurno i brzo, ako ne gašenje organizacije, a ono otvaranje i upadanje u "more" problema koji se jednostavno mogu izbjeci oslanjanjem na kadrove koje imamo, koji imaju iskustvo i hoce i znaju raditi.

Jasno, u organizacijama koje su brojcano vece pa tako i kadrovski jace i uz to raspolažu kadrovima spremnim da se ukljuce u volonterski rad, razumljiva potreba za rotiranjem kadrova se može ispoštovati i, dapace, na istoj treba insistirati, no uvijek vodeci racuna o "balansu" u izvršnim organima izmedu iskustva i novopridošle energije i entuzijazma.

Naša je dijaspora u ovih desetak godina od rata ostvarila fantasticna postignuca. Cinjenica je kako se mnogi naši, manje ili više uspješni, umni i najumniji ljudi u dijaspori "drže po strani" i nisu izravno ukljuceni u rad bh. dijaspore. Koliko takvih ima, ne znamo jer nismo izgleda u stanju saciniti odgovarajucu bazu podataka i to je taj limit kojim se dijaspora suceljava svih ovih godina (istina Bog, ni država ne raspolaže takvom "krvnom slikom dijaspore", ako je to uopce kakva isprika).

No, unatoc tome, naša se dijaspora, bez ikakva oslonca na maticnu državu, koja - haj'mo reci, dobrano nije niti bila u stanju da joj pomogne, uspjela "uvezati", (pa i na svjetskoj razini), organizirati uspješan osnivacki kongres ambiciozno, patriotskim zanosom osmišljenog Svjetskog saveza dijaspore Bosne i Hercegovine, ostvariti niz korisnih inicijativa te, konacno, više nego uspješno otpoceti sa lobistickim aktivnostima (što zapravo jeste u konacnici smisao uvezivanja bh. dijaspore i onaj pravac kojim ce se valjda dijaspora ubuduce kretati), a kruna koje aktivnosti je Rezolucija americkog Kongresa o genocidu u Srebrenici…

Nimalo blisko racionalnoj pameti je ocekivati ukljucenje svih, a rekli bi smo i najveceg dijela uspješnih bosanca i hercegovaca u organizirane aktivnosti dijaspore. Konacno, to nije niti potrebno. Kada jedan Danis Tanovic primajuci Oskara izjavi, na najvecoj mogucoj svjetskoj sceni - "Ovo je za moju zemlju. Ovo je za Bosnu i Hercegovinu - onda je to lobisticka i promidžbena investicija nesagledivih referenci.

Na koncu, nimalo mudro, ali ako cemo se baviti gatanjem i nekom dugorocnijom futuristickom prognozom glede organiziranog prisustva i nastupa bh. dijaspore, zakljucimo - U lokalnim organizacijama teško da možemo ocekivati ikakve kvalitativne pomake . Tu je u ovih desetak godina uglavnom postignuto što se uvezivanjem postici željelo. Ukoliko ubuduce uspijemo održati tu uvezanost makar na razini klupskog okupljanja uz postojano lobisticko djelovanje na toj razini i uspješno razvijanje programa dopunskog obrazovanja, te, (eventualno) nekih kulturnih i sportskih sadržaja… onda je to pun pogodak i ne znamo što bi se više na toj lokalnoj razini i moglo ocekivati. Na nacionalnoj razini najvažnija je uspješna koordinacija lokalnih aktivnosti i lobisticki nastup. Aktivnosti na ovoj razini ce moguce "splašnjavati" u onoj mjeri u kojoj opada aktivizam, mobilnost i entuzijazam u lokalnim organizacijama, ali to je tako i u tome ne vidimo ništa dramaticno.

Na onoj pak najvišoj, svjetskoj razini, opstojnost i organizirano prisustvo dijaspore BiH je ogranicenog trajanja. Jednom kada se ostvare ciljevi radi kojih se bh. dijaspora i uvezivala na ovoj razini ne vidimo kako, na koji nacin i iz kojih razloga bi bilo neophodno istrajavati na "svjetskoj uvezanosti" bh. dijaspore sem ako država Bosna i Hercegovina, jednom kada "prohoda", ne nade za shodno zadržati ovakvu formu organiziranosti svoje dijaspore. 

 Nihad Filipovic (Velika Britanija)

 

V.

Valja nama preko rijeke...

Radeci i sprovodeci razne aktivnosti u sklopu bosanko-hercegovacke dijaspore na svim nivoima uvezanosti, cesto sam se pitao "...kud plovi ovaj brod..."

Kao prvo i na svakom koraku sebi i drugima ponavljam, nadajuci se da necemo izgubiti snagu i nadu, da je globalno uvezivanje/ umrežavanje gradana Bosne i Hercegovine jedan proces koji traje, koji nema vidljivog kraja i koji je bitan za nas i domovinu .

Do sada steceni status je zadovoljavajuci. Diljem svijeta imamo aktivna i registrovana udruženja, koja izmedu sebe uz uzajamnu korist suradžuju. Udruženja se vežu u zajednice, dalje u saveze i na kraju u Svjetski Savez Dijaspore Bosne i Hercegovine. Prvenstveno smatram da smo dovršili formalno uvezivanje na globalnom nivou. Veci problem je što se mnogim glavnim odborima i predsjedništvima zbog nacina njihovog rada odranja baza, to jeste ta ista koja ih je izabrala. A drugi potencijalni clanovi nisu više zainteresovani za udruženja. Razlog ovoga je da poneki glavni odbori i predsjedništva postoje samo radi sebe, ne radi svoje baze. Zbog toga smatram da je najveci izazov za sve nas da restrukturiramo svoje glavne odbore i predsjedništva i da ojacamo komunikaciju prema našim ljudima i ponovo vece mase uvežemo u bh. dijasporu. To ce automatizmom poboljšati brojcano stanje svake peticije i zastupnicku snagu svakog glavnog odbora prema trecem licu.

Posebno bosanko-hercegovacka omladina u dijaspori, taj famozni izraz, je na nogama od vjetra. Mladi gradani BiH koji se školuju u inostranstvu i koji su veoma obrazovani nisu integrisani u rad bh. dijaspore. Clanovi naših udruženja stare, a mladost nije zainteresovana za duge sjednice i birokratske corsokake. I nije problem u mladima. Na nama, ''uhodanim aktivistima'' je, da mlade gradane BiH motivišemo za rad u bh. dijaspori i što je najbitnije: -da im pružimo mogucnost da ucestvuju u radu. Na ovom mjestu oštro osudujem nacin i kliše "uhodanih" prema mladima. Jer mladi nisu iskljucivo za postavljanje stolica u sali, za serviranje kafe na tefericu ili za šlepanje prašnjavih kartona za neku manifestaciju. Najcešce mladi gradani BiH govore bolje jezik sredine u kojoj žive nego njihovi roditelji ili stariji, te cak znaju i još jedan sporedni jezik. Ta cinjenica znaci da bi mladi iz BiH mogli poboljšati suradnju izmedu bh. udruženja i same sredine u kojoj je to udruženje aktivno.

Osnova za daljni put bosansko-hercegovacke dijaspore su mladi. No, potreban je pravilan odnos prema mladima- kroz dopunske škole na maternom jeziku i ocuvanje bosansko-hercegovackog identiteta medu mladima. Na ovom mjestu se mora istaknuti da se bh. identitet treba njegovati na osnovama demokratije, pravilne pedagogije i gledanje covjeka prvenstveno kao pojedinca, ne kao pripadnika nekog copora.

Valja nama preko rijeke....most je u ovom slucaju prenošenje zadataka i odgovornosti na mlade...valja nama preko rijeke...

 

Cardaklija Mirza (Njemacka)

 

VI.