Kuda ide dijaspora Bosne i Hercegovine ?

Termin «Dijaspora Bosne i Hercegovine» pripada post-Dayton-skom periodu, odnosno vremenu nakon uspostavljanja Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice na nivou Bosne i Hercegovine u čijoj nadležnosti su i pitanja građana BiH ili porijeklom iz BiH koji imaju boravište ili prebivalište izvan svoje matične zemlje.

Iseljenici i gosti radnici porijeklom iz BiH u periodu nakon Drugog svjestkog rata do agresije na BiH 1992. godine uglavnom se u evropskim zemljama (Njemačka, Austrija, Švajcarska i Francuska) organizaciono okupljaju oko tzv. jugoslovenskih klubova. Oni su bili čvrsto povezani sa diplomatsko-konzularnim misijama bivše SFRJ od kojih dobijaju stručnu i materijalnu pomoć.

Kada su u pitanju druge dijasporne zemlje, kao što je slučaj sa Kanadom, Australijom i Amerikom, na okupljanje građana iz bivše SFRJ presudno utiču (političke) interesne grupe formirane oko emigrantskih srpskih i hrvatskih kružoka koji propagiraju ideje odvojenog nacionalnog okupljanja. U smislu članstva u udruženjima i klubovima u ovim zemljama, građani iz BiH se opredjeljuju u zavisnosti od nacionalne pripadnosti. Srbi se povezuju sa srpskim, a Hrvati i Muslimani (Bošnjaci) sa hrvatskim emigrantskim klubovima i udruženjima. U ovim zemljama nije bilo zasebnih udruženja i klubova oko kojih se okupljaju Bošnjaci izvan malog broja džamija i islamskih (kulturnih) centara oko kojih se okupljaju "džematska" udruženja bez jasno profilisanih programa šireg kulturnog sadržaja i sa djelatnošću koja svoje zadovoljenje nalazi u (mektebskoj) vjeronauci i obredoslovlju.

Agresijom na BiH 1992. od strane Savezne Republike Jugoslavije veliki broj građana BiH biva protjeran iz svojih vjekovnih domova. Oni utočište nalaze kao ratne izbjeglice u Njemačkoj, Austriji, Švajcarskoj, Švedskoj, Danskoj, Holandiji, Norveškoj i, u manjem broju u nekim drugim evropskim zemljama i Turskoj, a poslije potpisivanja Dayton-skog mirovnog sporazuma još i u Americi, Kanadi i Australiji.

Naime, u prvim poratnim godinama zbog ograničene mogućnosti povratka u BiH u tzv. većinska područja, veliki broj BiH građana koji su u evropskim zemljama imali status izbjeglica donosi odluku da se iz Evrope trajno naseli u prekomorskim zemljama prvenstveno u SAD-u, Kanadi i Australiji. U periodu od 1998-2002, samo u Ameriku iz Evrope seli cca. 350.000 građana BiH. 

Vrijeme intezivnog formiranja

Nagla promjena tradicionalnog načina življenja, nepoznavanje jezika u novoj sredini, traume ponesene iz rata, konstantne potrebe za zadovoljenjem religioznih i drugih potreba, kao i potreba da se pomogne bližnjima, rodbini i prijateljima putem prikupljanja humanitarne pomoći, svi ovi razlozi tjeraju izbjegličke skupine naših građana na čvršće povezivanje i udruživanje u klubove, organizacije ili jednostavno džematska udruženja.  Tada po prvi puta dolazi do formiranja velikog broja isključivo  bosanskohercegovačkih klubova i udruženja koja među sobom nedovoljno sarađuju i koja nisu imala odgovarajućih koncepcija dugoročnog razvoja. Vezivno tkivo ovih klubova je lokal-patritska pripadnost, a veza sa lokalnim institucijama iz područja predratnog stalnog prebivališta je bila skoro i jedina veza sa BiH.

Ovo je vrijeme kada se po prvi puta uspostavlja i formira dijaspora građana iz BiH. Sa zanemarljivim izuzetcima Srba, Hrvata i drugih naroda BiH, nju u institucionalnom smislu uglavnom  čine Bošnjaci. Srbi i Hrvati iz BiH se u najvećem broju slučajeva vezuju za srpske i hrvatske klubove čiju organizaciju i rad pomažu i nadziru zvanični organi Republike Hrvatske  i Savezne Republike Jugoslavije. Ovakav odnos će potrajati ne samo tokom rata, nego će se produžiti sve do ovih dana, te i dalje predstavlja jednu teško premostivu prepreku daljem razvoju jedinstvene bosanskohercegovačke dijaspore. 

Stihijski način organizovanja u ratnom vremenu nije sa protekom vremena i završetkom rata evoluirao u osmišljeniji program rada sa razuđenom tematikom koja bi odgovorila mnogobrojnim zahtjevima i potrebama koje donosi život u tuđini. U najvećem broju klubova i udruženja  dominirala je psihologija  pukog preživljavanja od danas do sutra, ubjeđenosti u skoru pobjedu protiv agresije i povratka u mjesta iz kojih su protjerani. Kao posljedica toga, javlja se nedostatak osjećaja za ugradnju kulturnih sadržaja u programe rada koji su trebali biti temelj edukacije novih generacija i osnov za uspostavljanje saradnje sa odgovarajućim institucijama kako u BiH tako i u zemljama novog boravišta. Rukovodne strukture polažu nedovoljnu pažnju za osiguranje odgovarajućih materijalnih osnova koje su trebale biti fundamentom održanja i razvoja klubova i udruženja. Posljedično, stimulansi i pažnja kod većine naših građana su sve više slabili, a ciljevi postajali maglovitiji i ponekad potpuno pogrešno interpretirani. U uprave klubova infiltriraju se nedovoljno kvalifikovani pojedinci koji su, u ne malom broju slučajeva, slijedili uskogrude vlastite interese.

Prvu poslijeratnu prekretnicu u organizovanju i djelovanju bosanskohercegovačke dijaspore formira spoznaja da se veliki broj izbjeglica ne može vratiti u prijeratna područja i da svoju sudbinu moraju potražiti u nekoj od trećih zemalja koje otvaraju svoje granice za trajno naseljavanja naših izbjeglica. U ovom periodu iz evropskih zemalja oko pola miliona naših građana seli u prekomorske zemlje.

Paraleno sa ovim procesom, vladajuće političke partije ubacuju u uprave postojećih klubova svoje ljude preko kojih žele da obezbijede uticaj na što veći broj naših građana i time osiguraju glasove za sebe u izbornim procesima. U tom cilju pored postojećih, preko odanih kadrova pokreću inicijative za formiranje novih klubova i udruženja. Kada se analitički pogleda na ovaj period i način rada u mnogim našim bosanskohercegovačkim klubovima, mogu se izvlačiti različiti zaključci, pa i takvi da je u nekim slučajevima svjesno onemogućavan svaki ozbiljniji rad koji nije bio u suglasju sa uskim stranačko-partijskim interesima. 

Druga prekretnica nstupa početkom 2000-te kada u klubovima sazrijeva ubjeđenje i narasta spoznaja da je za rješavanje brojnih pitanja neophodno što šire povezivanje ne samo u okviru zemalja privremenog boravka, nego i na svjetskom planu. Stoga, dolazi do pokretanja inicijativa za formiranjem regionalnih zajednica, saveza za područje određene zemlje i krovne dijasporne organizacije za ukupno inozemstvo. 

Na ove inicijative su i naša diplomatsko-konzularna predstavništva pozitivno reagovala, što je za svaku pohvalu, osiguravajući na taj način koordinaciju među klubovima i pružajući druge vrste podrške u granicama svojih mogućnosti. U osiguranju neophodne pomoći, predstavnici dijaspore BiH u Njemačkoj s pravom ističu veliku ulogu i angažman Ambasade BiH u Berlinu i njenog predstavnika zaduženog za pitanje rada sa dijasporom. U ovom zajedničkom angažmanu, formirana je u decembru 2004. godine krovna organizacija bh klubova, organizacija, zajednica i udruženja koja je već pokrenula nekoliko inicijativa prema institucijama BiH.

Svijest o nužnosti daljeg unaprijeđenja razvoja zajedničkog rada nameće potrebu uključivanja dodatnih inicijativa putem kojih će se stvarati nove pretpostavke za organizacionu dogradnju osnovnih subjekata – udruženja i klubova – i osiguranje trajnih materijalnih osnova, te obezbjeđenje takvih programskih ciljeva koji mogu odgovoriti realnim općim i posebnim potrebama koje sam život u dijaspori nameće. Ovdje se posebna pažnja mora posvetiti novim generacijama kojima, ukoliko se nešto hitno radikalno ne poduzme, prijeti skora opsanost potpune asimilacije i zaborava tradicije vlastitih korijena.

Kako definisati ulogu i ciljeve kojima treba da ide dijaspora BiH?

Nema jednostavnog odgovora na ovako postavljenu dilemu. Kvalitet i rad svakog kluba podjednako zavisi kako od preciznog formulisanja kvalifikovanih platformskih i programskih ciljeva tako i od istinskog demokratskog ambijenta u kojemu će dogovaranje i odlučivanje biti uspostavljeno na temeljima nepobitnih činjenica za koje se opredjeljuje kvalifikovana većina. Ovo treba da postanu polazne osnove sa kojima klubovi i udruženja ne bi smjela licitirati, niti praviti bilo kakve kompromise sa uskogrudim interesima pojedinih političkih partija na opštu štetu.

Samo na ovaj način, otvorit će se dalje perspektive putem kojih će se bez napora realizirati osnovni preduslovi rada i djelovanja kao što je osiguranje (vlastitih) radnih prostora i sopstvenih izvora prihoda u što spada članarina i programsko realiziranje drugih inicijativa.  Samo kvalitetnim kolektivnim radom može se pobjeđivati na natječajima za dotacije kako u zemlji (privremenog) boravka tako i kod institucija u Bosni i Hercegovini.  U cilju privlačenja pažnje što većeg broja građana iz BiH, udruženja i klubovi svoje aktivnosti moraju više prilagođavati stvarnim poprebama svojih članova i drugih građana koje moraju da izviru iz platformskih ciljeva i programa rada gdje se nikada ne smije da gubi iz vida živa trajna veza sa Domovinom. 

Kao poseban imperativ pred svim klubovima i udruženjima nameće se obaveza pokretanja novih inicijativa kojima treba na nov i savremeniji način osmisliti rad sa djecom i omladinom. Ovaj rad mora biti mnogo širi i intenzivniji od dosadašnjeg tako da svojom koncepcijom obezbijedi puni angažman i borbu za svako dijete kojemu se u najmanju ruku mora osigurati mogućnost pohađanja nastave iz nacionalnih predmeta koju popularno zovemo dopunskom nastavom. Na ovom planu, dijaspora mora biti agresivnija i permanentno podsjećati DKP BiH u inostranstvu i odgovarajuće institucije u BiH na ovaj problem.

Značajnije mjesto u programskim aktivnostima udruženja i klubovi ubuduće trebaju posvećivati intenzivnijem radu u vezi sa tzv. «multi-kulti» inicijativama, onemogućavanju sektaškog grupisanja i sprečavanju sektaških konflikata i većem angažmanu na planu povezivanja bh etničkih zajednica. Potrebno je dalje razvijati osjećaj za naše zajedničko bosanskohercegovačko «mi» koje će implicitno trajno nositi uvjerenje   «..... da smo samo zajedno jaki i da samo zajedno možemo ostvarivati ciljeve punijeg i sretnijeg života». 

Udruženja, klubovi i druge organizacije bi trebali, u svojim platformama djelovanja, da više slijede principe građanskog kursa u ambijentu instinske demokratije koji bi se trebao stalno nadograđivati. Istovremeno, imperativom bi trebalo da postane potreba za onemogućavanjem realizacije uskogrude moći pojedinaca ili užih kružoka kao posljedice njihove povezanosti sa jednostranim partijskim političkim i ekeonomskim centrima. Vrlo često beskorisnim i neproduktivnim može da se pokaže situacija u varijanti kada su članovi upravnih struktura udruženja i klubova istovremeno i članovi upravnih i drugih odbora političkih partija u BiH.

Bosanskohercegovački građani sa prebivalištem/boravištem u  inostranstvu srpske i hrvatske nacionalnosti, koji su do sada uglavnom bili organizaciono povezani sa «srpskim» odnosno «hrvatskim» klubovima i udruženjima,  morali bi pokazati više dobre volje za zajednički rad sa bosanskohercegovačkim udruženjima i klubovima. Da se ne bi slučajno izvlačili pogrešni zaključci u vezi sa ovom konstatacijom, treba pronaći moguće konpromise, a prema mom ubjeđenju i iskustvu postoji više načina kako se do tih kopromisa može dobrom voljom svih zainteresovanih strana doći, koje bi na taj način  stekli potrebne legitimne uslove za učešće u radu zajedničkih organa dijaspore građana iz BiH. Ovo je zgodna prilika da se uputi i poziv onim udruženjima i klubovima koji u svom platformskom djelovanju kao bazičnu djelatnost imaju vjersko vaspitanje i zadovoljenje drugih duhovnih potreba da sa malo više volje i entuzijazma promiču ideju jedinstvene Bosne i Hercegovine od Drine do Une i od Save do Neuma.

U daljem razvoju organizacije ukupne dijspore BiH,  prvi veliki uspjeh bi predstavljala izgradnja centralne baze podataka putem koje bi se ostvarile temeljne pretpostavke neophodne za uspostavljanje međusobnog komuniciranja. Za njenu realizaciju, tijesna saradnja predstavnika dijaspore sa diplomatsko-konzularnim-predstavništvima BiH na ovom planu će predstavljati osnovni preduslov.

Predstavnici dijaspore osim što ponekad s pravom prozivaju državne organe BiH za svoje nedovoljno kvalitetno organizovanje, morali bi od sada pokazivati više volje i truda za organizacijskim i institucionalnim povezivanjem sa resornim organima BiH zaduženim za pitanja dijaspore, a u ovom slučaju je to Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH i Komisija za odnose sa inostranstvom Parlamentarne skupštine BiH. 

U onoj mjeri ukoliko ukupna dijaspora BiH bude imala sluha kako za vlastite potrebe tako i za osjećaj pripadnosti svojoj domovini Bosni i Hercegovini, utoliko će i BiH sa svim svojim državnim organima doživljvati svoju dijasporu kao sastavni i nerazdvojivi dio svog ukupnog stanovništva. Tada neće biti mjesta glasinama da se jedni osjećaju zaboravljeni,  a drugi prevareni. 

Murat Kovač

( S.R. Njemačka )