DIJASPORA I PRAVO GLASA

Datuma: 15.01.2006
Pise: Sead FETAHAGIC

S mrznjom u Evropu

Prije izvjesnog vremena javio mi se nas covjek sa sarafa. To je ono mjesto na skolskom globusu gdje je zasarafljeno to skolsko ucilo. Dakle, covjek mi se javio sa Sjevernog pola, gdje na nekoj norveskoj naftnoj platformi zaraduje za zivot. Ovim hocu da kazem kako nasih ljudi ima svugdje, pa i tamo gdje se covjek nikako ne bi mogao nadati. Nasi ljudi rastrkani po cijelom svijetu, otisli, pobjegli, istjerani, snalaze se na razne nacine, ali im je svima jedna zajednicka osobina da ceznu za svojim krajem, da sanjaju svoj zavicaj.

Nekako bi ti iseljenici pomogli svom rodnom kraju, pa to najcesce cine naopako. U velikom broju su se okupili u jednonacionalne klubove, pa otamo savjetuju kako bi trebalo urediti Bosnu i Hercegovinu. A zapravo ta nacionalna udruzenja su krajnje sovinisticka, iz tih utvrda sikcu na ostala dva naroda. Znamo da su u ovom ratu u prvim redovima cesto bili ostrasceni ratnici koji su dosli iz inostranstva, posebno ih je volio Franjo Tudman, kao Gojka Suska ili Antu Gotovinu. Ne znam zbog cega su ti nacionalisticki borci ostrasceniji od ovih ovdje. Mozda ima uticaja daljina od rodne grude. Nedavno me je u pismu iz americke hladovine napao nekadasnji televizijski snimatelj iz Mrkonjica Ibrahim Halilovic. Njemu su stravicni ratni zlocini jedina briga, pa me na pasja preskakala psuje sto se zalazem za pomirenje, sto se u tom smislu slazem sa Jakovom Fincijem, kojeg pomenuti Ibro blati bez pardona. Nigdje mi necemo doci ako slusamo glasove ovakvih Ibrahima, kojih ima na svim stranama. Svi bi oni da se i dalje odrzavaju ratne tenzije, da se ne druzimo s pripadnikom druge nacije, da svakodnevno imamo na umu njihove zlocine. Niposto ne govorim o tome da treba zlocine zaboraviti, ali treba naci mjeru, ne mozemo sa zlocinom u mislima provesti ostatak zivota. Osim toga postoje institucije i organizacije koje imaju zadatak da istrazuju zlocine i zlocince privode sudu pravde. Stalno se pitam zasto ista prava na izborima imaju oni nekadasnji moji sugradani koji su se udomili u drugim drzavama, pristali da zive pod vlascu nekih tudih drzavnika? Oni glasaju na izborima u mojoj zemlji, a zive u tudoj, daleko od nasih prava i obaveza. Njihov glas nema nikakvog uticaja na sadasnji njihov status, a ima na moj. Oni iz daleka biraju meni vlast.

Ovih dana je podignuta hajka da se opozove diplomatski status Novaku Kilibardi, koji je u ratnom vremenu cvrsto stajao uz Radovana Karadzica i Slobodana Milosevica. Ovog puta me ne interesuje ovaj diplomata Srbije i Crne Gore, njegov zivotni put od ultranacionaliste do preobracenog protivnika srpskog nacionalizma, sto je rijetkost na ovim prostorima. Zanimaju me oni koji su naknadno podigli hajku, jer pomenuti diplomata u Sarajevu boravi vec pet godina, jos od doba kada je na vlasti bio Alija Izetbegovic. Ti koji su krenuli u progon covjeka uglavnom su drzavljani druge drzave, kao sto je Seki Radoncic iz Podgorice i studenti Sandzaklije. Nas covjek Bosanac i Bosnjak zna da prasta, a ove gostujuce patriote nepomirljivi su borci za svoju naciju. Ostala mi je duboko urezana slika s televizijskog ekrana na samom pocetku rata, kada jedan Sarajlija nosi na rukama ranjenu kcerku. Reporter ga pita sta bi uradio onome koji je s brda pucao u njegovo dijete. Covjek je odgovorio da bi s njim popio kafu i pitao ga zasto je pucao u njegovu kcerku! Covjek sav u suzama, ocajan, nema u sebi mrznje, nego rezignacije, nerazumijevanja.

Stoga ne mogu da razumijem mog kolegu i drugara Marka Vesovica, koji godinama ispisuje jedan te isti tekst pun mrznje prema zlocincima. Biti neprestano toliko opsjednut tim strasnim ratnim zbivanjima, stalno pretakati jednu te istu misao kako je zlocinac monstrum i necovjek, to mora da utice na psihu. Biti strastven u pljuvanju neljudi, ponekad mi vise govori o Marku nego o tim zvijerima u ljudskom obliku. Vokabular kojim se Marko sluzi nimalo nije dostojanstven, nego je nasuprot dilkoski i vulgaran. Pisuci o tim ljudima Marko im i imena izvrce ruglu, sto nije primjereno jednom civiliziranom covjeku. Pa tako je i u hajci na Kilibardu Vesovic dosao na svoje, pa riga uvrede, pa psuje bez psovke. Ne znam kako da odbranim Marka Vesovica od njega samoga.

Iz inostranstva, od mnogih drzavnika, od funkcionera u medunarodnoj zajednici, stalno nam dolaze signali da moramo ici ka pomirenju i toleranciji. Iz inostranstva od nasih ljudi u dijaspori cesto nam dolaze znaci da mrznja nije prevladana, pa u ime patriotizma podgrijavaju ratne netrpeljivosti. S mrznjom u glavama tesko cemo u Evropu.

Izvor/Source: 'Nezavisne Novine'