Vas Stav: BH DIJASPORA - 11.06.2006

Piše: Mr. Alaga DERVIŠEVIC

DA LI JE MOGUĆA BH DIJASPORA?

Bošnjaci u dijaspori su nastanjeni i organizirani u više od 120 zemalja. Po nivou i kvalitetu organiziranja su slični ovima u matici, podijeljeni i nejedinstveni. Još uvijek, naprimjer, nemaju svoje evropske niti svjetske krovne organizacije, kao što to imaju ostale etničke skupine. Imaju doduše Svjetski savez dijaspore, gdje sa svojim članstvom učestvuju sa preko90% članstva, iako se spravom postavlja pitanje, da li je upopće moguća bh dijaspora.

Kada se govori o dijaspori, u prvi mah se misli na Jevreje i njihovu dijasporu, koja je najstarija i uglavnom od njih datira. Naime, još 586 godina prije Isa.a.s.započeo je, od strane Vavilonaca progon Jevreja, što će se nastaviti sve do njihovog posljednjeg holokausta u Drugom svjetskom ratu, te njihovim iseljavanjem iz evropskih, azijskih i afričkih dražava u Ameriku,a posebno poslije u jevrejsku državu Izrael koja je formirana 1948 godine na teritoriji Palestine. Potpomognuti Amerikom, Rusijom drugim evropskim i svjetskim silama formirana je dakle, jevrejska država, koja će uskoro zaboraviti na sve progone i golgote jevrejskg naroda kroz povijest i iste takve progone i golgote nametnuti palestinskom narodu, što će, od tada pa do danas doprinijeti da se napravi još jedna od najvećih današnjih dijaspora, palestinska, čijeg se naroda više od 60% nalazi u dijaspori. Pored Jevreja, druga najstarija dijaspora na svijetu je romska, a zatim slijede dijaspore pripadnika drugih vjerskih i etničkih skupina u cijelom svijetu koje su uglavnom skoncentrirane na Zapadu kao demokratskim i ekonomski razvijenim zemljama od zemalja iz kojih su mnogobrojni iseljenici stigli. Danas su dijaspore posebno inetresantne zbog ekonomske snage i podrške koje one pružaju svojim maticama u njihovom razvoju i pomaganju rodbine i prijatelja iseljenika u golom preživljavanju. Najbolji slučaj za to su azijske zemlje od takozvanih malih tigrova, Vijetnama, Indije, pa do najnovijeg slučaja Kine, čiji se nagli tehničko-tehnološki razvoj dogodio u najvećoj mjeri upravo investiranjem i raznim vidovima pomoći, gdje je, osim ekonomske najznačajnija pomoć u raznim oblicima lobiranja na zapadu, povezivanja i posredovanja u transferu baučno-tehnoloških i sličnih privrednih rješenja, od kojih su u najvećem broju nosioci upravo njihovi sunarodnjaci koji su se afirmisali na raznim poljima biznisa, nauke, tehnike, informatike i drugih naprednih razvojnih stilova života u dijaspori. Naprimjer, smatra se da preko 60 miliona Kineza koji žive u zapadnim zemljama raspolažu sa preko 1.500 milijardi dolara kapitala, koji bi, kako ističu zapadni stručnjaci da žive okupljeni na jednom mjestu bili, poslije Amerike i Japana treća najveća ekonomska sila na svijetu. Upravo, ova bogata grupacija Kineza je najzaslužnija za brzi ekonomsli i tehnolaoški bum današnje Kine. Isti je slučaj sa Južnom Korejom, Tajvanom, Hon Kongom, Indijom i drugim zemljama daleke Azije. Samo o radu i djelovanju korejske dijaspore ima preko 10.000 napisanih knjiga, što na Zapadu, što na dalekom istoku. Uostalom, nama je dobro poznato, koliko su dijaspore naroda bivše Jugoslavije, posebno poslije njenog raspada, doprinijele njihovom razvoju i raznim drugim vidovima pomći, kako u nekada zajedničkoj državi, tako i poslije njihovog osamostaljivanja, a naročito u ratnom periodu, pa sve do danas.

Pojam, nastanak i kriteriji za formiranje dijapore jednog naroda

Inače, pojam ‘‘dijaspora’‘ ima starogrčko značenje, znači ‘‘rasipati’‘ ili ‘‘rasijavati’‘, pa otud danas kod nas pojam ‘‘raseljena lica’‘. Pored već spomenutih Jevrejao Palestinaca i poznato je da su se u dosadašnjoj povijesti mnogi narodi, dio naroda ili pojedinci iz raznih razloga selili sa svojih ognjišta, uglavnom iz slijedećih razloga:
1. Političkih, zbog neslaganja sa novouspostavljenim političkim sistemom;
2. Ekonomskih, zbog većih mogućnosti zarade i preživljavanja;
3.Vjerskih, zbog vjerske netolerancije većine nad manjinom, pa je ova dijaspora najpoznatija i najstarija, i nastala je prije svega kao vjerska, počev od jevrejske, katoličke, protestanske i najnovije budističke i islamske dijaspore;
4. Seljenje kao posljedica rata, progona, genocida, kao šo nam pokazuje najnoviji primjer Bošnjaka, gdje se jedan dio njih, po nekim istraživanjima skoro četvrtina od ukupne populacije, zbog tih i takvih razloga, raselio u više od 120 država;
5. Seljenje naroda iz bivših kolonijalnih država u zemlje njihove kolonizacije, i
6. Razmjena stanovništva između različitih država zbog nacionalnih i etničkih problema i slično
Prema naučnim i svjetskim kriterijima, ne mogu se sva selenja i migracije ljudi i naroda u prošlosti nazvati dijasporom. Od mnogobrojnih definicija dijspore najpoznatija je ona od autora Gerarda Chalianda i Jean-Pierrea Rageaua koju su oni iznijeli u knjizi: „The Pengiun atlas of Diaspora“, gdje govore o slijedeća četiri kriterija koja svaka etnička skupina mora ispuniti da bi se nazvala dijasporom:
"Prvo, mora imati kompaktan vjerski ili etnički karakter (jevrejska, armenska, romska i sl);
Drugo, mora imati kolektivnu memoriju iz prošlosti, na osnovu historijskih fakata (o genocidu, zločinu, raznim progonima i sl. na primjeru Jevreja, Palestinaca, Jermena i slično);
Treće, mora postojati njen jasan i jak identitet o sebi kao biću, sa mogućnošću adaptacije u novoj sredini; i
Četvrti, odgovarajuće i optimalno vrijeme za koje se svaka dijaspora, koja želi da bude priznata kao takva, mora pokazati fleksibilnom u smislu mogućnosti adaptacije na sve specifičnosti nove sredine, a da u isto vrijeme bude u stanju da zadrži, očuva u stalno razvija i utvrđuje svoj nacionalni i kulturni identitet."

Prema tome, sve dijaspore su, dakle, nacionalne ili vjerske grupacije koje imaju svoje matice iz kojih su bile prisiljene da se isele zbog nekog od navedenih razloga. Shodno tome možemo konstirati da Bošnjaci, naprimjer u Turskoj, o kojima postoje kontroverzni podaci, počev od broja iseljenih do njihovog današnjeg broja u toj zemlji, se ne mogu nazvati bošnjačkom dijasporom, jer su oni tamo odmah po svom dolasku asimilirani i ne ispunjavaju jedan od glavnih kriterija prema kojem su, osim uspješne adaptacije, uspjeli zadržati i razvijati svoj nacionalni i kulturni identitet, jer nemaju prava na svoj jezik, škole, novine i slično, pošto nisu priznati kao nacionalna manjina, niti ih turske državne vlasti statistički vode kao takve. Iako se oni međusobno druže, a prema porijeklu iz regija iz BiH ili iz Sandžaka i na taj način njeguju i održavaju, preko svojih predaka, sjećanja na domovinu i kraj iz kojeg su došli, to sve nije dovoljno da bi kao Bošnjaci tamo opstali i da bi se zvali bošnjačkom dijasporom. Nasuprot njima, Bošnjacima u zapadnim zemljama je pored adaptacije i integracije omogućeno i njegovanje njihovog nacionalnog, vjerskog, kulturološkog, jezičkog, državotvornog i sličnog identiteta, što oni ostvaruju kroz dopunske škole na bosanskom jeziku, vjerske zajednice, raane obrazovne, kulturn-sporteke i druge i druge organizacije. Dokaz tome su mnoge organizacije i aktivnosti pomoću kojih Bošnjaci njeguju i razvijaju svoj nacionalni, vjerski, kulturološki identitet, jer Bošnjaci danas na Zapadu imaju svoju inteligenciju, škole, printane, elektronske i internetske medije, svoje, pisce i novinare, što im je omogućilo da se sistemski i organizirano bave sobom i da oforme čak i svoj lobi i da u sredinama u kojima rade i djeluju postanu faktor, čime su ispunili sve neophodne uslove da već jesu, ili da u dogledno vrijeme, kao i druge iseljene etničke skupine postanu dijaspora u pravom smislu te riječi.. Nažalost, Bošnjaci ova prava ne koriste u onoj mjeri na koja im je dozvoljena. Na osnovu dugogodišnjeg proučavanja i posmatranja Bošnjaka u dijaspori, posebno onih u evropskim zemljama, o čemu autor uskoro izdaje tri knjige, pisac ovih redova je došao do saznanja da su asimilaciji mnogo više podložni iseljenici slabijeg obrazovnog nivoa, za razliku od onih obrazovanijih. To se posebno odnosi na skandinavske zemlje, Englesku, Ameriku, Kanadu i Australiju, jer je tamo u stratu u toku rata upravo dolazilo najviše ove populacije. Tome je djelomično doprinijela i politka Njemačke u koja je najviše primila izbjeglica u toku rata (cca 350.000), koja je poslije završetka rata u najvećem broju tu populaciju vraćala u zemlju, od kojih su mnogi otišli u navedene zemlje koje su ih uglavnom i tada još uvijek primale. Zbog toga su u pogledu organizacije, integracije i daptacije Bošnjaci, a i pripadnici drugih naroda iz BiH u tim zemljama za relativno kratko vrijeme postigli neuporedivo veće rezulate od naprimjer Njemačke, koja je dugo važila za zemlju sa najvećom bošnjačkom dijasporom. U ovoj zemlji već dugo postoji sukob između mlađih i straijih iselejnika onih obrazovanijih i onih sa skromnim obrazovanjem koje uglavnom čine u najvećem broju bivši gastarbajteri koji su u tu zemlju došli prije tridesetak i više godina i danas su ili u penziji ili se u nju spremaju.
Na kraju, postavlja se pitanje, imajući sve navedeno na umu, je li onda moguća bosanskohercegovačka dijaspora?. Ako se zna, da nema spora da su, dakle, sve dijaspore ili čisto nacionalne ili čisto religijske onda bosanskohercegovačka dijaspora kao dijaspora tri naroda od kojih svaki ima svoju nacionalnu maticu u zemlji i svoju nacionalnu dijasporu u inostranstvu, takva dijaspora nije moguća, zbog toga što su etničke skupine ovih naroda u inostranstvu vezane za dijaspore tih matica. Tako su svi Srbi, kako oni iz Matice Srbije, tako i oni iz BiH, Hrvatske, Kosova i drugo. Isti je slučaj sa Hrvatima i Bošnjacima, jer su, naprimjer, uz Bošnjake iz BiH i Bošnjaci u bošnjačkoj dijaspori iz Sandžaka, kao i oni iz drugih zemalja bivše Jugoslavije, ali, što je indikativno, nisu i Turci, u što sam se lično uvjerio u Njemačkoj, koji su se iselili na Zapad, a koji imaju bošnjačko porijeklo, jer oni nemaju razvijenu bošnjačku i bosankohercegovačku nacionalnu svijest. Ovo je rezultat povijesnih prilika na ovim prostorima i razvoja nacionalnih pokreta i nacionalnog pitanja, u čemu Bošnjaci zaostaju čitavih stotinu godina, što ih je za isto toliko godina koštalo zaostajanja u razvoju, rješavanju i u inauguraciji njihovog nacionalnog pitanja, a time i države, što traje do danas.
Normalno je, kada su Bošnjaci u pitanju, da razmatranje svega što nosi predznak bosanskohercegovački kao državni, za njih mora biti u prvom planu, jer bez definisane i izgrađene građanske, sekularne, pravne, multietničke i multireligiozne države Bosne i Hercegovine u svim njenim segmentima, pa i u segmentu dijaspore, oni ne mogu dugoročno opstati. Stoga je Bošnjacima država BiH prvi i najvažniji nacionalni cilj i dugoročni strateški interes. Pošto su bosanskohercegovački Srbi i Hrvati nacionalno pitanje davno riješili, smatraju se dijelom matičnih nacija vezanih za Beograd i za Zagreb, pa i u dijaspori tako nastupaju. Ne samo u dijaspori, prema posljednjim ispitivanjima, kako je objavljeno 7. oktobra 2004. na bh. televizijskom dnevniku u 22.00 sata, više od 50% građana Bosne i Hercegovine ovu državu ne smatra svojom državom, što je, zu naprijed izneseno još jedan dokaz da bosanskohercegovačka dijaspora nije moguća, kao što ne postoji i nije moguća ni švajcarska, belgijska i slične dijaspore, čije su države multinacionalne i multireligijske kao što je naša. Po mome mišljenju, nije čak ni mogući savez dijaspora tri naroda i kada bi oni to htjeli. Naime, kako bi to izgledalo da se u okviru jednog nevladinog saveza narodnih dijaspora iz BiH njeguju i izučavaju nacionalni, kulturni, vejrski, jezički i drugi nacionalni ekskluziviteti na osnovama iznesenih definicija o uslovima za formiranje dijaspore jedne nacionalne etničke skupine. To bi značilo naprimjer, da Bošnjaci koji su protjerani iz svojih domova od Hrvata i Srba, Srbi koji su protjerani od Bošnjkaka i Hrvata i Hrvati koji su protjerani od Bošnjaka i Srba sada u okvirima jedne institucije njeguju i proučavaju svi svoje nacionnalne osobenosti, jezike, kulture, religije i slično. Po tom receptu bi ispalo da su Srbi iz BiH dijapora u svojo matici Srbiji, koje u Predsjedništvu bh dijaspore prestavlja dr. Milorad Muratović. Isti je slučaj sa Bošnjacima iz Sandžaka u BiH ili sa Hrvatima iz BiH u Hrvatskoj. Kao potvrda ovakvim razmišljanja nam može poslužiti i mišljenje jednog bh građanina i aktiviste u Švajcarskoj, Blažana Kojića, potpredsjednika Srpskog kulturnog saveza u Švajcarskoj, datog Oslobođenju od 7. 10. 2004. godine, koje glasi: «Vlasti nemaju pravi pristup bh. dijaspori, masa Srba i Hrvata imaju dvojna državljanstva, ali se na dvije stolice ne može sjediti. Klubovi u Švajcarskoj su osnovani i rade na nacionalnoj osnovi, (tako je i u drugim državama pr.autora) trebamo raščistiti ko pripada bh. dijaspori. Ponosan sam što sam Bosanac».

Umjesto bh dijspore formirati bh Maticu iseljenika

Ono što je moguće je Matica bosanskohercegovačkih iseljenika koja bi se zasnivala na državotvornim osnovama i ciljevima i na tim osnovama okupljala bosanskohercegovačke građane u svijetu koji tu državu doživljavaju kao svoju i koji u njoj imaju svoje državotvorne i građanske interese, a čisto nacionalne osobenosti ostaviti nacionalnim dijsporama čiji je to prevashodni cilj. Zbog toga sam, imajući u vidu sve navedeno na posljednjem Kongresu BH dijaspore održanog nedavno u Sarajevu, odajući priznanje za sve pozitivno što je do sada u tom pogledu učinjeno i predložio da se dosadašnji Savez bh dijaspore transformira u Maticu bh iseljenika, i da, vezujući se usko za postojeću instituciju u BiH sa istim nazivom, ništa bitno ne mijenjajući, nastave svoj rad, samim tim što su u svom doadašnjem radu uspjeli okupiti značajan broj Bosanaca i Hercegovaca svih nacija iz BiH i što na nivou BiH postoji Matica bh iseljenika kojoj je kao bh instituciji i zadaća sve ono što radi ovaj Savez. Narodima u nacionalnom smislu bi se i dalje bavile nacionalne dijaspore ili neki drugi organizirani oblici naših građana, kojih u dijaspori ima na pretek i kao takve bi mogle biti sastavni dio i članice, koje žele, Matice bh iseljenika u svijetu. Na taj način bi se rad i organiziranje naših građana u svijetu funkcionalno bolje organizirao, i znalo bi se ko šta radi, ali bi svi, pored diplomatsko konzularnig institucija, preko Matice bh iseljenika bili direktno vezani za svoju domovinu i državu Bosnu i Hercegovinu. Bitno je da se u dijaspori svi bosanskohercegovački građani okupljaju i druže na onim osnovama koje su im zajedničke, kako na nacionalnom kroz nacionalne dijaspore, tako i na one zasnovane na probosanskom planu i prgramu, kao državotvornom. To će natjerati i pokrenuti iz učmalosti i nejedinstva i Bošnjake da se u nacionalnom smislu dozovu sebi i organiziraju i ujedine u jedinstvene krovne oraganizacije po regijama, državama i kontinentima, i, konačno, na svjetskom nivou, kao što su to sve uradila druga dva naroda. Do tada, treba pozdraviti ekipu u Savezu svjetske bh dijapore, uglavnom mlađih bh građana, i, što je veoma važno, inteligentno natprosječnih u odnosu na većinu drugih organizacija i udruženja u dijaspori, valjda zbog toga i imaju tako dobre rezultate, koji su sa mrtve tačke pokrenuli mnoga pitanja od interesa, kako za bh građane u dijaspori, tako i za Bosnu i Hercegovinu kao državu i pored toga što država BiH toga nije svjesna niti je u tome jedinstvena, niti im još uvijek, kao ni drugima koji rade slične poslove u dijaspori, pruža odgovarajuću podršku, što joj se višestruko vraća, kao što se to dogodilo posljednjim izborima, kada se registriralo svega 2% njenih građana sa pravom glasa u dijaspori. Da se tako nešto ne bi ponovilo i na narednim izborima potrebno je da država, zajedno sa svim organiziranim oblicima njenih građana u dijaspori više učini, a ne samo da se tamo pojavljuje, ito u vidu prestavnika odrđenih političkih opcija i stranaka kada je glasanje, ili neka druga finasijaska podrška u pitanju.