ŠTA ŠTAMPA ŠTAMPA
Ne vjerujem u arogantnu tezu što kaže: Narod je glup. Tako jedan u nas piše: "Stalno kuka (biva narod)- Ne može se više ovako, a biraju iste".
Ovakve teze su rodno mjesto svakog totalitarizma i opresije jer se onda javljaju oni koji, uzmu stvari u svoje ruke, a znamo kako to završava.
A ne vjerujem ni onima( a takvih je u Bosni ponajviše) kojima su usta puna naroda: narod pa narod , a ispane, pa-pa narod, jer se sve svede na ovu prvu tezu - narod jeste glup , ali je dobar, pa se onda javi narodni vodja i formira se jedna birokratska vrhuška koja kokano misli u ime naroda.
Narod ne voli kada ga politicari zaglupljuju i prave budalom. A ovi to opet konstantno cine, sto je bice u prirodi zanata kojim se bave; sve dok narod ne skonta pa ih poskida sa vlasti.
Narod voli direktan govor i prezasicen je nemuštim govorom politicara koji puno govore, a kažu malo, nimalo ili mede, a pokaze se spletkare i lažu. A onda kada ih okolnosti natjeraju progovore izravno pa narod uistinu vidi ko su i šta su, e onda pobjede i "land slide" pometu na izborima konkurenciju kao što to uradiše Silajdzic i Dodik na izborima ove 2006 g., svaki u "svom narodu i svom entitetu".
Dodik otvoreno i samouvjereno prijeti referendumom o samoopredjeljenju dirneli se u RS. I pobjedi, pa poslije osokoljen izjavljuje kako je "BiH dugorocno neodrziva". Silajdzic kaže, necemo mjenjanje ustava tako da legaliziramo genocidnu RS. Pa i on pobjedi. SDA i Tihic muljaju sa onima što su im narod do juce tribili k'o uši, pa ko kano dobili, a izgubili. A i SDS samo iz obrnutih razloga. HDZ se podjeli, ne znaju šta bi i kako bi, pa ionako malehni u BiH još vise umanje svoju izbornu masu te i oni izgube, do te mjere da im u Predsjedništvo BiH gradjani biraju ko ce ih pretstavljati. Poslije Božo Ljubic, predsjednik HDZ 1990, izjavljuje da je to zbog Ustava koji se mora mjenjati inace ova država "i ne samo zbog toga" veli, "ne može opstati". Tako po Ljubicu ispada kako gradjani nisu narod ili, prije ce biti, nisu "naš narod".
Narodna reakcija je spora, poput pravde, ali kad-tad stigne. Zato su narodne stranke s pocetka vremena politickih sloboda u BiH suvereno osvajali srca i duše svojih naroda, jer je narod mislio: ovi su isti kao i ja, vjeruju u mog Boga, govore mojim jezikom i navijaju za moju reprezentaciju. Poslije je rat jos više ucinio na svetom poslu nacionalnog ugrupnjavanja, a onda je došlo vrijeme gdje su se te iste stranke, u medjuvremenu nakrcane ratnim profiterima, kriminalcima i bjelim okovratnicima sto su "do juce sjekirama palili svjetlo", upustile u mudre politikantske igrice pravljenja dilova i svakojakog muljanja. Pa su poceli gubiti izbore. HDZ i SDS butum, a SDA haman ha pa isto. A izbore poceli dobivati njihovi, kažu, što manje što više, klonirani blizanci gradjanske orjentacije. Zasto klonirani? Pa zbog toga sto je laganice glumiti gradjansko u jednonacionalnim okruženjima kako to primjecuje Ugo Vasiljevic u banjaluckim "Nezavisnim novinama". U tom smislu u pravu je Gojko Beric koji opet u "Oslobodenju" zapaža i piše da ce povjerovati kako ova država ima šansu kada Silajdzic ode u Grude i Banja Luku, a Dodik dodje u Sarajevo ili tako nekako slicno. A nekakav Zlatko Crncec ( tipicno bosansko prezime,nije li tako), na internet stranici "Pincom.info" traži treci entitet i u tome,"dobronamjeran" kakav jeste, vidi jedinu šansu BiH, jer se RS biva moze ukinuti samo ratom (!?!?!?).
E, ali s druge strane zasto bi Silajdzic išao u Banja Luku ili (Grude), a Dodik u Sarajevo, kada oni tamo baš i nemaju glasaca. Oni tamo republikanci, "svoji na svome", sami biraju sebi šta i koga hoce, a ovi ovamo federalisti i oni na svom i u svom, isto to samo obrnuto. Tako to zakonom riješeno. Kao što je receno da u federaciji gradjani biraju bosnjackog i hrvatskog clana predsjedništva BiH. Pa onda Hrvati dobiju Željka Komšica da ih pretstavlja tamo, pa se bune, jer kazu nije Hrvat,nema on "svog naroda", nije katolik, govori bosanski i navija za BiH. A nije važno pri tom sto je covjek i insan (što je u Bosni nešto vece od ljudstva), što je Bog jedan,što je bosanski, okreni obrni (i ma šta profesor Lovrenovic o tome mislio), isto što i hrvatski i što se covjek,pretpostavka je, jadan satra navijajuci za Hrvatsku u svim utakmicama u kojima nema Bosne.
Vec je primjeceno kako oni istinski odani vjeri s oprezom i bogobojaznošcu pominju ime stvoriteljevo, a svi ostali, a posebno radikali, se razmecu božjim imenom svakom zgodom i prilikom.
Tako nekako dode i sa svima onima što istinski vole i BiH doživljavaju domovinom. Takvi sebi teško ili nikako dopuštaju kondicional uz ime BiH; Takvi u buducnost BiH vjeruju neupitno pa i onda kada ih to intimno razdire i muci.
U tome i jeste razlika izmedju Silajdzica i Dodika ili, haj'mo reci izmedju Komšica i Ljubica. Za ove prve BiH kao drzava je neupitna i sve što rade , pa i kada pogrešno rade , opredljeljeno je njenim naj boljim interesom, kako ga oni vide, a za ove druge država BiH je samo privremeno i nametnuto rješenje, a sve sto rade opredjeljeno je interesima s onu stranu interesa države BiH.
Stoga je u nas nategnuto i nazor izjednacavanje Silajdzicevog i Dodikovog nacionalizama. Isuviše to lici na ono izjednacavanje u krivici za rat ili na ono u ratnom zlocinu. Kao sto je nategnuto i nazor svako zalaganje za gradjansku Bosnu i Hercegovinu citati i prevoditi unitarizmom,kako to rade nase etnokrate, a na koju pricu pokadšto nasjedaju i oni što uistinu nastoje misliti slobodno. A s druge strane, nije nikakvo natezanje Dodikov republikanizam prevoditi separatizmom. Pa covjek to sam otvoreno i kaže.
Ono što izjavljuje Silajdzic kako vidi jednu novu, modernu BiH svako ko gradjanski misli potpisuje s'pika. E, ali buduci je Silajdzic nacionalista, piše jedan (a misle mnogi), njemu se a priori ne može vjerovati, pa mu se imputira centralizam. A Dodik kao nije nacionalista nego je socijaldemokrata pa mu se ono vjerovalo dok ga upravo ponovna pojava Silajdzica na politickoj BH sceni nije raskrinkala kao nacionalistu.
Nije ovo da bi se reklo kako postoji benigni i terminalni nacionalizam gdje je onaj benigni uvjek "naš", a terminaln je onaj "njihov". Nacionalni osjecaj mada nije urodjen jeste neodvojivi dio svakog od nas i isti kao takav uopce nije inkonpatibilan sa gradjanskom politickom orijentacijom( ta nije Silajdzic provodio etnicka cišcenja da bi mu se sada prigovaralo kako je lako zagovarati gradjansko u jednonacionalnoj sredini). Nego radi se o balansu, radi se o mjeri i odnosu izmedju kolektivno-identifikacijskog ili grupnog i pojedinacnog (onog svima nama kao ljudima u zajednici pripadajuceg: naša prava i slobode i nase obaveze prema dugima) kao i odnosu i mjeri izmedju razlicitih grupnih identiteta i radi se (narocito o tome se radi) o razlicitom vidjenju i doživljavanju domovin-
skog.
Gledano ovako Silajdzicev nacionalizam je doista dobrocudan jer je domovinski (bosansko-hercegovacki), a Dodikov je zlocudan jer je separatisticki. Jasno iz Dodikove vizure, njegov je nacionalizam konstruktivan iako antibosanski, a Silajdzicev se, buduci oponentski (dakle probosanski), prevodi unitarizmom i prikrivenom tendencijom za dominacijom Bošnjaka. Dakle tacka suceljavanja ovih dvaju nacionalizama je država Bosna i Hercegovina gdje je jedan vidimo PRO , a drugi je CONTRA, ma koliko se verbalno (ili baš i upravo zbog toga), izjašnjavao ZA BiH (Dayton-sku).
Evo,o tome se u Bosni i Hercegovini i radi; Na djelu je ne bitka za državu ravnopravnih naroda nego bitka oko Bosne i Hercegovine kao države, gdje su jedni ZA, a drugi PROTIV. Nacionalizam je pri tome (u onoj mjeri u kojoj ga u toj igri ima), samo sredstvo da bi se došlo do cilja.