Vas Stav - 14.01.2007



Pise: Nihad Filipovic

P O M I R E NJ E 


Takozvana nova ustavna koncepcija BiH, politčko je presipanje iz šupljeg u prazno.Već bi i zadnjem evropskom i američkom političkom diletantu trebalo biti jasno, a mi mislimo da i jeste samo se "prave ludi", da neznam kakav novi ustav, makar koliko značajan s pravnog i političkog stajališta, ne vodi ka novoj, modernoj, euro-atlantskoj Bosni i Hercegovini bez prethodne promjene duhovne supstance i prosječnog stanja svijesti ljudi, gradjana i naroda BiH. Znameniti tzv. staljinski ustav Sovjetskog Saveza svojevremeno se držao modernim i naprednim ustavnim  konceptom i rješenjem, pa povijest ipak, u istom vremenu, svjedoči naj crnju tiraniju i despotizam. Nakon tragičnih iskustava iz devedesetih godina proslog stoljeća, elementarnom pretpostavkom svake nove Bosne i Hercegovine, javlja se POMIRENJE. Bez pomirenja nema nove BiH. Bez pomirenja svaka nova BiH je jos i starija od one prethodne. Pomirenje je opet moguće samo na osnovama ISTINE.
Odbijanje da se istina prihvati jednom, kakvom jedino i može biti, temeljni je duhovni srpsko-hrvatsko-bošnjački problem. A istina jeste da je nad Bošnjacima počinjen genocid i da Srebrenica nije samo "izolovani incident"kako kaže sluzbena srpska perpetuirana verzija istine.
Istina je da su Srbi znali šta se u njihovo ime radi. Od Nirnberga na ovamo izgovor nismo znali "ne pije vode". Srbi pogotovo danas, jedanaest godina od rata znaju šta se u njihovo ime radilo. Isto i Hrvati. Kao što i Bošnjaci znaju, poglavito danas, da u onim mahom propagandistički stostruko uvećanim lažima o "zločinima muslimanske vojske" ima zrno soli.
Istina je da su Hrvati otpočeli rat protiv Bošnaka na liniji Vens-Ovenovog plana o razgraničenju što je bilo samo refleksija ranije skovane protubosanske i protubošnjacke urote Miloševića i Tuđmana.
I istina je da je i sa strane Bošnjaka bilo zločina koji ništa manje nije zločin time što je počinjen iz očaja i u odbrani. Suočenje sa ovim istinama je prva i polazna nužna pretpostavka duhovnog prevazilaženja ponora koji je rat ostavio u dušama bosanaca. Nije dovoljno kazati nisam znao. Potrebno je i kajanje i potreban je oprost. Kajanje zločinca ili onih u cije ime je zločin počinjen, a oprost žrtve odnosno one majke, sestre, supruge, oca i brata onih što ostaše bez najmilijih.
Problem je međutim što stvarno, politički artikuliranog, dakle transparentno izraženog kajanja, nema. Kazati nismo znali,a sad kao znamo pa smo za Bosnu, ali onu Dejtonsku sa RS načinjenom zločinom genocida u onom našem vremenu "neznanja" je ili istrajavanje u zločinu (što znači nema kajanja i što je po budućnost Bosne pogubno jer u sebi nosi sjeme novih sukoba) ili je istinski izraz bojazni i straha gdje ćemo se MI Srbi to sutra naći i u kakvom okruženju ako odustanemo od RS.
Kazati nismo znali, a sada znamo pa smo kao za Bosnu, ali iz tri dijela tj. i Mi Hrvati hoćemo svoj poseban entitet, ako već RS opstaje i nema načina da se anulira, znači zapravo: da, znali smo, evo rećemo žao nam je, ali tako biti mora; A to je opet ono isto pogubno  istrajavanje u zločinu, otsustvo kajanja i (ili) eklatantna moralna (ali i intelektualna) tupost koja je Hrvate u BiH i dovela do masovnog osipanja za koje sada ta duhovnost krivca traži u Bošnjacima.
I što je drugo nego otsustvo kajanja i ista ta moralna tupost kada službena bošnjačka politika pošalje (pod pritiskom) neke od "svojih"optuženika za ratne zločine u Hag, sve kukajući i žaleći se na nepravdu što se nanosi bošnjačkom narodu !?!?!?

I jednako tako, kao što nema kajanja na razini političkog reprezentiranja BH naroda, nema niti oprosta, što je i logično, jer je oprost teško moguć bez kajanja(a  kolektivni oprost masovnog zločina koje ga smo svjedočili tokom rata zapravo je i nemoguć bez transparentno izraženog kolektivnog kajanja onih u čije je ime zločin činjen).
Pokajati se je neuporedivo lakše nego oprostiti. Pokajanje  nad zločinom počinjenim u ime neke politike u biti je "hvatanje za rogove" sopstvene sujete. Oprost u stvari masovnog zločina, iako ne znači nužno zaborav, znači nadrastanje i prevazilaženje prirodnih impulsa prezira, mržnje i revanša, što je neuporedivo teže nego pokajatise.
Stoga je u nekom prirodnom i logičkom slijedu događanja što vode pomirbi na BH prostorima, nužno da oni u čije je ime zločin počinjen, transparentno, preko svojih političkih reprezentenata, iskažu kajanje, gdje se onda moze očekivati od stradalnika i njihovih preživjelih, oprost.
Kako i zločince i žrtve zločina nalazimo u Bosni i kod Srba i kod Hrvata i kod Bošnjaka, potrebno je da "njihove" politike, ukoliko uistinu žele Bosnu, javno, transparentno, artikulirano i bez ostatka, izraze i kajanje i oprost, što nikako ne znači relativiziranje žrtve, jer i nakon  toga ostaje istina da su naj više stradali Bošnjaci te Srbi pa Hrvati.
I ostaje istina da je rat u BH vođen zarad srpsko-hrvatskog razgraničenja na razvalinama uronule Jugoslavije, a na račun Bošnjaka.
Sve ostale "naše" istine, posebno o karakteru rata, je li to bila agresija na BH ili građanski rat, jesu li logori bili to ili tek sabirni centri, jeli rat otpočeo napadom na Ravno ili na Bijeljinu, u kojoj je mjeri srpska agresivnost rezultat srpskog negativnog historijskog pamćenja, a protekli rat refleksija tragičnih zbivanja u II svjetskom ratu...itd...itd..., sva ta pitanja povjest će apsolvirati.To može biti i do budućih generacija.
Ali ono što je do nas, danas i ovdje jeste POMIRENJE na temeljima elementarne i nedvojbene istine: da je u BH počinjen genocid nad Bošnjacima i Hrvatima, da su Hrvati napali i činili zločine nad Bošnjacima te da je bilo zločina i sa strane Bošnjaka. Ovakva, jedina i jednom iskreno prihvaćena istina može onda biti osnov za kajanje i oprost bez čega nema "mirne Bosne".

Pitanje je međutim, postojeli stvarne pretpostavke za naznačeni proces pomirbe u BH. "Nacionalne" politike i političari očito danas nemaju taj kapacitet, a pitanje je u kojoj ga mjeri uopće mogu i imati pored ovakvog etičkog stanja nacije. Kajanje i oprost su moralne kategorije pa je prema tome za očekivati od vjerskih institucija i njihove hijerarhije, tih moralnih vertikala naroda, odašiljenje pomirbenih impulsa. A to je, kao i manje više sve u Bosni, tri puta složenije te utoliko i usporenije. Jer ako je Juzno Africkoj Republici bio u ovu svrhu dovoljan jedan Dezmond Tutu, Bosni i Hercegovini je potreban tri puta takav. Kako ovo u Bosni i u širem srpsko-hrvatskom okruženju nemamo, to onda logički još uvjek imamo srpsko nastojanje da se ne pitajući za cijenu sačuva RS. Kao što je, jednako tako logično bošnjačko nastojanje da se dohaka srpskoj republici u Bosni kao tvorbi zločina (nekažnjenog), koji je u ime te republike počinjen nad njima. Negdje između ovih polova ugnjezdilo se hrvatsko bosansko političko raspoloženje koje se svodi na ono "ni tamo ni 'vamo". I to tako traje...