Vas Stav - 10.02.2007

Piše: Nihad Filipović

KUĆA ZVANA BIH

Da je lakše rušiti nego graditi valjda je već prostom logikom jasno. Postoji jedna teza što kaže: ako je "bivša" BiH rušena ratom tri i po godine, onda je potrebno barem tri puta toliko vremana ne bi li se saniralo ratom proizvedeno stanje i stvorile mogućnosti uistinu nekog novog početka dogovorom organiziranih političkih volja. Od okončanja rata u BiH prošlo je negdje upravo toliko vremena pa se čini razumljivim zapitati se: ima li doista promjena?
Ovdje, kao i u svakoj političkoj "stvari" imamo podjeljena stajališta i u osnovi dvije linije mišljenja te neku "sivu zonu", među prostor uzajamnog dodira, prozimanja, prelijevanja i pretakanja.
Jedna linija političkog mišljenja i prakse hoće reci: dogovarati se moramo i dogovor je moguć , ako ne u svim aspektima odmah i "danas", onda izvjesno "sutra". Stoga, "strpljiv, spašen", korak po korak do neke nove BiH.
Druga linija mišljenja i prakse u BiH jednako tako sasma racionalno polazi od mogućnosti dogovora, ali drži da bez postizanja dogovora oko ključnog poličkog pitanja: želimo li i kakvu BiH, svaki pomak je tek privid.
Zajedničko i prvom i drugom stajalištu jeste prihvatanje (bar derklaratorno) mogućnosti dogovora, š to je razlika u odnosu na ono prijeratno vrijeme i što je situacija u kojoj se Bosna našla po prvi put u povjesti.
U Bosni i Hercegovini se doista po prvi puta u povjesti suočavamo sa mogućnošć u političkog dogovora bez arogantne sile ili prijetnje njenom (zlo)upotrebom.
Ovakva politička situacije je kreirana sa strane SAD koje su kombinacijom političkog i vojnog pritiska prvo poradile na balansiranju odnosa vojnih snaga, a onda u poratnom periodu, dalje minorizirali vojni faktor ukidanjem paralelizma u organizaciji vojske u BiH i njegovim svodjenjem na simboličku ravan, a u Srbiji i regionu pacifizirali stanje svijesti upotrebom političkog lilihipa zvanog "Partnerstvo za mir" odnosno prethodno vojnim smirivanjem stanja na Kosovu.

Međutim, ono gdje se ove dvije linije mišljenja sučeljavaju je isto ono prijeratno prijeporno pitanje: BiH i njena održivost u uvjetima nove političke stvarnosti.
I dok oko procjene i prihvatanja mogućnosti dogovora nema etničke podjeljenosti, vec je riječo procjeni i stajalištu svih BH subjekata ovdje, na ovom pitanju se suočavamo sa oštrom etničkom podjelom politički organiziranih Bošnjaka, Srba i Hrvata, pa se ona "siva zona", onaj među-prostor uzajamnog dodira, pro-
žimanja, prelijevanja i pretakanja, javlja politič kim "igralištem" ekskluzivno bosnjačkog i hrvatskog BH faktora, gdje i dobar dio onih tzv. konstitucionalista i zagovornika "korak po korak" politike i tzv. patriota djeli mišljenje o neodrživosti svake nove BiH utemeljene na predominantno etničkom principu i paralelno tome teritorijalno upravnoj organizaciji države, dok kod političkih Srba imamo posla sa jedinstvenim stajališ- tem koje se pojednostavljno može svesti na: sve sve, ali RS; ili ono Dodikovo: ne volimo je (BiH), ali je prihvatamo, te isto očekujemo i za našu RS.
Ovakva linija razmišljanja je ista ona prijeratna i ratna "ili će biti ovako ili nikako" logika, što je šteta, jer onu naprijed pomenutu mogućnost slobodnog dogovora u startu blokira.
Sve to skupa je teško dokučivo svakom racionalnom posmatraču političkih tokova i tendencija u regionu.
Jer, Srbija naime nije ono što je bila. Izmjenjena je politička stvarnost i u Srbiji. Mada je radikalska Srbija još itekako jaka, nekakva nova miloševićevska "godina raspleta" politički je iluzionizam. Ono vrijeme se više ne može ponoviti. I mada i ovaj autor zna pokadšto biti skeptičan u pogledu izgleda i bliske demokratske perspektive Srbije, ipak demokratizacija Srbije je nezaustavljiv proces i bez obzira koliko trajalo u konačnici doći će do prevage istinskih demokratskih snaga i definitivnog i neupitnog prevladavanja proevropskih vrijednosti i u srpskom društvu.
I politička stvarnost i odnosi u regionu su bitno izmjenjeni.
Sve zemlje okruženja imaju demokratske vlade i isti spoljno politički cilj: priključenje evropskim integracijskim tokovima.To je i srpski spoljno-politički interes i oko toga je saglasna sva demokratska Srbija. Nema međutim evropskog priključka bez normalizacije susjedskih odnosa, u prvom redu sa BiH i Hrvatskom, ali i stabiliziranja stanja na Kosovu, ma šta ta stabilizacija značila. I oko ovoga je sva demokratska Srbija saglasna.
Dalje, misije UN i NATO pakta su prisutne u regionu (Kosovo, BiH), a sve zemlje okruženja su ili članice ili pred skorašnjim pristupom NATO paktu i programu "Partnerstvo za mir."
Ovdje se na djelu suočavamo sa dugoročnim regionalnim i širim evropskim spoljno političkim tendencijama
što sve skupa djeluje smirujuće, te je tim čudnija anahrona praksa i retorika političkih BH Srba, koja nam se u ovome ozračenju javlja klasičnom zloupotrebom politike, s onu stranu strvarnih narodnih interesa. To se opet jedino može razumjeti u kompleksu kosovskog pitanja, gdje se nastoji bratski pomoć i Srbiji, ne bi li
što više izvukla u najavljenom raspletu kosovskog "čvora." Stoga je što skorije rješenje statusa Kosova izuzetno značajno za BiH. Otezanje razrješenja ovoga pitanja je zapravo bio ustupak slabašnoj demokratskoj Srbiji, ali je aktuelna procjena velikih kako je sazrio trenutak za rješenje. Bez obzira kakvo to rješenje bilo ono bi trebalo da ima pozitivan učinak na BiH gdje bi se konačno otvorila mogućnost istinskog političkog dogovora, a Bosna prestala biti taocem nerješenog kosovskog albansko-srpskog pitanja.

Političke turbulencije kojima je Dodik prijetio u predizbornom periodu, u slučaju za Srbiju nepovoljnog rješenja na Kosovu, a za koje prijetnje je bilo i ima ozbiljnog utemeljenja s obzirom na značajnu srpsku etničku komponentu u BiH, već sada, poslije susreta Dodika sa američkim ambasadorom u BiH, pokazuju se ispraznim propagandnim političkim balonima pogodnim za pridobivanje glasova na izborima. Jasno je naime da se komešanje može "proizvesti", ali da u kontekstu prednje opisane političke situacije i dugoročnih globalnih i evropskih te spoljno-političkih tendencija i pretenzija u BiH, Srbiji i balkanskom i srednjo-evropskom regionu, nema ama baš nikakvih šansi za neku novu izvedbu veliko-srpske nacionalističke pomame.
Ovaj je autor već pisao na ovome mjestu o povjesnoj šansi koju ima Milorad Dodik, a naime da vrati bosanski srpski narod tamo gdje duhovno i spada, u BiH. Koliko je Dodik u stanju da napravi ovakav jedan politički prelom, drugo je pitanje. Ali bi ovo svakako bio presjek i preusmjerenje političke energije u interesu BH Srba, koji bi se na ovaj način konačno okrenuli "kući u kojoj žive i njivi koju oru". Jer iako od SAD stiž udvosmisleni signali, koje i bošnjač ka i srpska i hrvatska strana mogu iščitavati na način koji im odgovara, pogrešna je secesionistička procjena na koju izgleda optira srpski ekstremni nacionalizam i aktuelna politika bosanskih Srba. Naprotiv, neka nam bude dozvoljeno ovdje procjeniti kako SAD, taj Rim našeg doba, a paralelno sa njima niti EZ, neće prihvatiti nikakvo BH rješenje mimo i s onu stranu političke volje i želje Bošnjaka.
Ovo je pozicija sa kojom se Bošnjaci također po prvi puta susreću u povjesti. Pozicija je to koju su Bošnjaci kao naj veća i glavna žrtva srpsko hrvatske agresije i rata, preskupo platili i zaradili nevinom krvlju desetine i stotine hiljada sunarodnika.
Budući Bošnjaci ni u doba najvecih ratnih stradanja nisu otstupili od cjelovite Bosne, a srpski ekstremni nacionalizam ni tada kada je bio historijski naj snažniji i u punom zamahu, nije ostvario proklamirani cilj, dakle secesiju i priključenje pretežitog dijela BiH Srbiji, logički je prosuditi kako sada u doba mira i demokratskog raspleta i dogovora Bošnjaci poglavito neće otstupati od cjelovite Bosne, a srpski ekstremni nacionalizam i planirana secesija dijela BiH pogotovo nema šansi.
Stoga bi bilo sasvim politički oportuno ako bi se na urušenom projektu jedne propale politike i u novoj globalnoj, evropskoj, uze regionalnoj i srpsko-hrvatsko-bosanskoj stvarnosti, politike, posebno srpska i politika bosanskih Srba, koja se i dalje, sa svojom naglašenom nacionalističkom vizijom javlja glavnom smetnjom istinskog (duhovnog) okončanja rata u BiH i jednog novog BH početka, prilagodile novom realitetu, digli ruke od svakojakog mogućeg politikanskog kaukuliranja, ucjena, manipuliranja narodnim raspoloženjem i traženja argumenta potpore secesionističkoj mori od koje i dalje pate, ( te Baskija, te Katalonija. te Škotska , te Korzika, Sjeverna Irska, te biva neće narod da žvi u Bosni itd...itd...), shvatili da je Bosna i Hercegovina i BH Srbi tu i da tu ostaje(ju), iskreno pružili ruku i krenuli u politički dogovor izgradnje kuće zvane BiH. Jasno da bi se ovakvo što desilo potrebno je ispunjenje nekih duhovnih ptretpostavki u vezi kojih se ovaj autor ranije ovdje oglašavao . Za početak bilo bi dovoljno odustajanje od anti bosanske retorike i prakse.